Andrej Plenković i hadezeovci opisuju Milanovića kao “ženu Kremlja”, aludirajući na njegov odnos prema Rusiji i rusko-ukrajinskom ratu. Bombaš s Pantovčaka javlja se s nadimkom – Plenkošenko
“Plenkošenko”. Zoran Milanović je ovaj, djelimično uvredljiv, nadimak dao svom omiljenom antagonisti Andreju Plenkoviću, bez kojeg ne može živjeti, baš kao i Kikaš iz Vrodljakove serije bez Škilje iz Zagvozda. Predsjednik Vlade se često kiti nadimcima – zovu ga “Anemičan”, “Hrvatski Vučić”, “Junački zec…” Ima još toga.
Fenomen nije nov. Osim povlaštene penzije, hrvatski političari često dobijaju i neprivilegirani nadimak. Manje je poznato da je dio obavještajne zajednice krajem 1990-ih Franju Tuđmana nazvao “Panteli”, po legendarnom liku iz drame i filma Dušana Kovačevića, Maratonci trče počasni krug. Kovačević je komad napisao kao student, sa 23 godine, početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, pred očima Tita i sistema u kojem su vladali stari veterani, u kojem nije bilo mjesta mladima. Tito je vladao doživotno, kao i Tuđman – kao i Pantelija, koji je bio vlasnik mrtvačnice koja je radila pod motom “Samo smrt je dobar posao”.
Predsjednik Stjepan Mesić neće vladati doživotno, ali je sebe opisao kao “bivši doživotno” i ta će titula sigurno izdržati test vremena. Nema toga što Mesić nije bio u životu. On je bivši predsjednik općine Orahovica (koga je primijetio Tito rekavši da “u Orahovici ima mali koji obnavlja kapitalizam”, što znači “razbojnici i razbojnici”. On je i bivši predsjednik Hrvatskog sabora, bivši predsjednik hrvatske vlade, bivši predsjednik Predsjedništva Jugoslavije i dva puta s tolikim predsjednikom Republike Hrvatske napisano će mu biti titula na kamenu?
Inače, protivnici su mu dali dva nadimka – “dikobraz”, zbog oštrih obrva i brade, i “Burduš”, po srpskom glumcu Jovanu Janićijeviću Janjićku, koji je ostao najpoznatiji po toj ulozi i ulozi koja mu je nedostajala – trebalo je da bude Don Vito Korleone u “Kumu”. Burdušu su producenti ponudili ulogu pod uslovom da savršeno nauči engleski. Vratio se u Jugoslaviju da bi to uradio, ali je tamo sakrio saobraćajnu nesreću u kojoj je poginuo njegov saputnik, pa je njegov engleski bio neupotrebljiv jer je dobio zatvorsku kaznu, a nakon odsluženja kazne postao je poznat kao Burduš, a onda je igrom sudbine taj nadimak pripao hrvatskom predsedniku.
Stjepan Mesić je šio i nadimke. U teškoj konkurenciji za predsjednika Republike Ivo Sanader se suprotstavio Jadranki Kosor koju je Mesić verbalno vrijeđao („Otvaram frižider, Kosor iskoči, uključim TV, Kosor, bojim se da otvorim paštetu, bojim se da neće iskočiti…“ koja je dosta emotivno reagirala na njegov ispad, pa je na njegov ispad danas dao S. Nick). pesma, vole se – “Suzana, ludo te volim”… Gospođu Kosor su zvali i “Jaca”, ali ne ispred nje.
Andrej Plenković i hadezeovci opisuju Milanovića kao “ženu Kremlja”, aludirajući na njegov odnos prema Rusiji i rusko-ukrajinskom ratu. Siniša Hadaš Dončić bivšeg šefa prema navodima naziva “aoristom” jer ga, barem što se SDP-a tiče, smatra u prošlom perfektu. Sa Milanovićem se, doduše, nikad ne zna – on se već jednom upisao u istoriju, ali je pobegao, možda će to ponoviti. U istoriju – tačnije u poduzetničke vode – otišao je i Gordan Maraš, koji je u SDP-u imao simpatičan nadimak “Buhtlica”. Da nije otišao u penziju, u ovom ološu stranke zvanom SDP, isticao bi se kao Helmuth Schmidt.
Plenkovićev ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković ima neslavni nadimak “Njonjo” koji su mu dali, tko drugi, mangupi iz vlastitih redova – Gordan je uspio preživjeti sva stranačka vijuganja, sve predsjednice od Tuđmana do Plenkovića, pa i Ivu Sanadera, pa ga željno prikazati kao masu Sanatijusa, da bi ga prikazali kao masu Sanatijusa. kičmu, zvali ga Njonjo… Ima sve šanse da nadživi i Plenkovića, a ako se ovaj dugogodišnji lider – koji je po stažu već prestigao Franju Tuđmana – povuče iz stranačkog vrha, ima solidne izglede da ga naslijedi, osim ako karma, poput Vladimira Bakarića (koga su zvali “mrtvac”), ne odluči drugačije i “svila”. U komunizmu su gotovo svi političari imali nadimke, koji nisu proizašli iz mašte ili karakternih osobina, već iz potrebe ilegalnog rada i skrivanja od policije. Najpoznatiji nadimak Josipa Broza je Tito, ali ih je imao šezdesetak (drugi najpoznatiji je Valter). Miku Špiljka zvali su “dermatologom” jer je bio obućar, pa su o njemu pričali i viceve, među kojima je najpoznatiji onaj u kojem čovjek pita koja je razlika između voza i Mike Špiljka, a on odgovara: “Voz ima dvije klase”.
Pa nisu ni naši političari, sa diplomama sa benzinske pumpe u Travniku bez prethodnika. Za njih postoji i šala: “Sve je pokrao – samo pošteno kupio diplomu”. Tomislav Tomašević ima poznati nadimak – “senf”: dobio ga je u osnovnoj školi po svom omiljenom ljutom sosu od senfa. Vladimir Šeks ima dva nadimka koja mu se ne sviđaju – jedan mu je dala Udba, “Kolega”, a drugi potiče iz dokumenta koji je Tuđman držao u ladici o Šeksu. Opozicija i novinari tvrde da je “Sova” njegovo kodno ime u Službi državne bezbjednosti, dok Šeks tvrdi da je to naziv dosijea kojim se istražuje djelovanje Udbe protiv njega. Feral je jednom duhovito primijetio da Udba nije davala šifrovana imena prema fizičkom izgledu ljudi, ali kako to ne možemo suditi, možemo se samo smijati. Nakon pada, Ivo Sanader je dobio nadimak “Ćaća”: Najprije je satirična šala na društvenim mrežama (stranica “Ćaća se vraća”) postala općeprihvaćeni sinonim za bivšeg premijera i njegov autoritativni stil upravljanja strankom i državom. Ako danas samo kažete “Čaća”, svi će znati na koga se to odnosi. Milijan Brkić, nekada generalni tajnik HDZ-a i ministar, mnogo je više poznat po nadimku Vaso koji je nosio u ratu, nego po pravom imenu Milijan. U svakom slučaju, dok je on navijao i oblačio se kao zabava, i sama Srejdnjica nosila je nadimak – Vasiona. Isto je i sa Ljubom Ćesićem, kojeg manje ljudi zna po imenu nego po nadimku Rojs. Nadimak nije dobio po čuvenom engleskom drumskom kruzeru, već kao dječak, za vrijeme fudbala. Saigrači su mu dozivali “brojiš Ljubo, brojiš” – što bi trebalo da znači “dodaj” – a kako su to brzo izgovorili, zvučalo je kao Rojs, autor najpoznatije rečenice devedesetih – “tko je jamio – jamio” rekao je u nedelju u dva.
Radimir Čačić je zbog svog direktnog stila, kako u akciji, tako iu komunikaciji, dobio nadimke “Pajser” i “Buldožer”. Rekao je “Iš” jednom političaru, koji je prosuo poplavu šovinističkih rečenica, pa nije ni čudo. Ivu Josipovića zvali su “Lignja” i “kuhana noga”, svakako ne zbog njegovog mediteranskog temperamenta. On je školski primjer kako negativni nadimak pretvoriti u svoju korist. Iako su politički protivnici hteli da ga ponize, on je u potpunosti prihvatio nadimak “Lignja”, pa je često na društvenim mrežama objavljivao fotografije jela sa lignjama, a na kraju mandata je od kolega dobio čak i veliku punjenu lignju. Rekao je da mu se sviđa taj nadimak jer su lignje “inteligentna i plemenita stvorenja”.
