Ukrali su im vojsku, opljačkali Ukrajinu, a onda im je ponestalo plijena

Ponekad su i liberali u pravu. Recimo, kada kažu da svaka roba ima svog kupca, jer zaista ima.

Nekome, na primjer, treba tenk motor, a nekome nije problem što je na zidu njihove dnevne sobe slika ukradena iz muzeja u okupiranom ukrajinskom gradu.

Pukovnik ruske vojske Aleksandar Denisov obučen je za borbu. Imao je 44 godine kada je mislio da je uzalud proveo život i da će svoju penziju dočekati u miru i bez para. Budući da, dakle, nije vjerovao da će Vladimir Putin izvršiti agresiju na Ukrajinu i time omogućiti njemu, Denisovu, da se vrati kući sa nekim ratnim plijenom, odlučio je, kako se kaže, uzeti sudbinu u svoje ruke: smislio je nešto što je bliže zavjeri za film Gaja Ričija nego teškom zločinu.

Pukovnik Denisov je, naime, počeo da krade i naravno prodaje motore iz borbenih tenkova T-90, ukupno sedam komada! Posljednju je unovčio nakon početka, na jeziku agresora, ograničenih vojnih operacija, a prvu u jesen 2021. godine.

Istorija je odigrala veoma ružnu igru ​​sa oficirom Denisovim: rat koji je čekao počeo je nakon što je razvio biznis vredan najmanje 234 hiljade evra. Usput je, valjda, shvatio da je manje opasno po život oštetiti tenkove nego napadati gradove u čijim muzejima se nalaze daleko vrijednija kulturna blaga, osim što na putu do njih morate izbjegavati metke, granate, dronove i protupješadijske mine. Na kraju se utješio da svaki zarobljenik prođe, a da se sa vojnog groblja živi vraćaju samo članovi porodice stradalog heroja.

Rat je ozbiljan posao sa dugim lancem ishrane. Aleksander Denisov – koji se, možemo slobodno pretpostaviti, zvao Saša ili Saš, bez obzira na vrijednost motora, bio je bliži kraju nego početku tog lanca. Oni iznad su ukrali milione, a oni ispod su krali majice, čarape, kape i druge sitnice.

“Nije mi jasno gdje je nestalo pola miliona kompleta opreme koji su bili uskladišteni na prihvatnim punktovima za rezervu”, rekao je Andrej Guruljov, general-potpukovnik ruskih rezervnih snaga i član Dume, a prenosi BBC u tekstu u kojem je rekonstruisao čudne staze potkošulja, čizama i čizama, dok je ruska vojna firma u ruci sa toaletnim papirom: Wagner je napadao termoelektranu u Ugliegorsku u oblasti Lugansk, na drugom kraju Evroazije, na ostrvu Iturup, tamošnjem načelniku vojne jedinice Dmitriju Gorinu suđeno je zbog izdavanja lažnih računa. Prodali ostalih 50 jakni sa teritorije jedinice odnijeli su 60 poljskih ljetnih odijela i isto toliko kapa, 50 kompleta donjeg rublja, toalet papira, 50 000 koverti, cipela i cipela zaštitni prsluci, koji nedostaju ruskoj vojsci, kako ne bi bio primećen na kontrolnom punktu, zamolio je svoje podređene da ih izbace kroz prozor.

Aleksandar Denisov, Dmitrij Gorin, Jevgenij Medvedev, Vladimir Zajcev, Aleksej Čurjukanov, Dmitrij Nikitin i Ivan Andrejev nesumnjivo su ljuti amateri u ilegalnom poslovanju.

Ali istorija će ih možda pamtiti po dobrom: po tome što su, iako su im namjere bile drugačije i prizemnije, ipak malo oslabili vojsku čiji su pripadnici sravnili dio Ukrajine sa zemljom, počinili masovne zločine i temeljito opljačkali kulturno-historijsko blago zemlje.

U novembru 2022. ukrajinske snage oslobodile su grad Herson, a među prvima se vratila direktorka lokalnog muzeja Alina Docenko. Umjesto više od 14.000 umjetničkih djela koje je sakupljala decenijama, pronašla je prazna skladišta, podrume i police. Kako piše Associated Press, ruske snage su tokom povlačenja kamionima prebacile veliki dio hersonske kolekcije na okupirani Krim. Nakon toga, ponovo je nestalo skoro 10.000 umjetničkih djela. Potragu za njima ne olakšava ni to što je Docenkova fotografisala svaki predmet u kolekciji, a po povratku u Herson digitalni katalog predala Interpolu.

Pljačka ukrajinskog blaga nije bila slučajna, niti su je izvršile neznalice koje ne razlikuju kvalitetno slikarstvo i tapiseriju s motivom “Konj na pojilu, blagajnik na metar”. Rusija je još 2023. godine izmijenila zakone kako bi 77 muzeja sa okupiranih teritorija postalo dio njenog nacionalnog muzejskog sistema.

Ukrajinsko ministarstvo kulture potvrdilo je za AP da je do marta 2026. oštećeno ili uništeno 1.707 objekata kulturne baštine i 2.503 objekta poput muzeja, pozorišta i galerija. Prema istom izvoru, na okupiranim teritorijama nalazi se više od 2,1 milion muzejskih predmeta, dok je na teritorijama koje je oslobodila Ukrajina potvrđena krađa više od 35.000 eksponata.

Među nestalim predmetima je i sve ono što je do Prvog rusko-ukrajinskog rata 2014. bilo u sastavu Regionalnog muzeja umetnosti u Donjecku. Bežeći od okupatorskih snaga, Halina Čumak, direktorka te ustanove, uspela je da uzme deo kataloga zbirke sa oko hiljadu umetničkih dela, a to je jedini dokaz postojanja nestalih dela.

Krajem aprila ove godine među razmijenjenim zarobljenicima bio je i Aleksandar Butjagin, istaknuti ruski arheolog i zaposlenik Državnog muzeja Ermitaž, gdje je vodio arheološka istraživanja. Butyagina nije savladao ratnički entuzijazam, niti je završio iza rešetaka nakon što je bacio pušku, podigao ruke u zrak i predao se Ukrajincima. Nekoliko mjeseci ranije, krajem 2025. godine, uhapšen je u Varšavi, kroz koju je prolazio na putu kroz Evropu, gdje je redovno držao predavanja. Od 2014. do 2019. vodio je iskopavanja na drevnom lokalitetu Mirmekion na Krimu – nad kojim Rusija drži kontrolu već 12 godina – i, prema ukrajinskim istražiteljima, donio je 30 zlatnika kao suvenir i dugo sećanje, od kojih je 26 nosilo ime Aleksandra Velikog.

Italijanski pisac Alessandro Baricco u knjizi “Igra” (2022, VBZ, prijevod Snježana Husić) objašnjava razliku između digitalne i mentalne revolucije, dokazujući da napredak tehnologije nikada nije, niti će implicirati promjene u ljudskom ponašanju na bolje. Rat u Ukrajini, između ostalog, pokazuje da zamjena mačeva dronovima nije donijela drugačije običaje ratovanja. Kulturno-istorijska blaga krađana su stoljećima, bez obzira da li osvajači dolaze na konjima ili tenkovima, spuštaju se iz helikoptera i aviona ili tjeraju neprijatelja na povlačenje dronovima i projektilima ispaljenim iz pozadine.

Bilo je pljačke, dakle, u Napoleonovim ratovima, zatim u Drugom svjetskom ratu – u kojem su najprije nacisti odvozili blago u Berlin, a potom Crvena armija iz Berlina – američka agresija na Irak, u građanskom ratu u Siriji i drugdje, prije ili kasnije, ali uvijek sa istim ishodom: nikad u istoriji nije vraćeno sve što je ukradeno. Istina je da dio i jeste, ali ostatak, koji je obično vredniji, do danas nije pronađen.

Pražnjenje ukrajinskih muzeja i galerija nije izuzetak, a činjenica da tamošnje vlasti još ne znaju tačan broj ukradenih predmeta – procjena je prilično labava: od dva miliona i 100 hiljada do čak sedam miliona i 800 hiljada – manji je problem od sve ozbiljnijih optužbi o sudbini ratnog plena. Prema, doduše, nepotvrđenim informacijama, dio onog što je ukradeno sa okupiranih teritorija ponovo je nestao po dolasku u Rusiju, gdje, po svemu sudeći, ima dovoljno kreativnih ljudi da ukradu sve što se može ukrasti – od tenkovskih motora i čizama, preko drevnog novca, do djela savremenih umjetnika – i sa zidovima dovoljno bogatim da iza sebe kupe spavaću sobu i modu v56. Olimpijski bazen u dnevnom boravku, čuvaju tuđa kulturna blaga.

Svaka roba, kao što smo već rekli, ima svog kupca, ali i svog lopova. Aleksandr Denisov, Dmitrij Gorin, Jevgenij Medvedev, Vladimir Zajcev, Aleksej Čurjukanov, Dmitrij Nikitin i Ivan Andrejev ukrali su delove oklopnih vozila, cipele i toalet papir. Uglavnom nepoznati počinioci nanijeli su višemilionsku štetu ukrajinskoj kulturi, a neki od njih osigurali tek nešto manje profita, čvrsto vjerujući da nikada neće biti pronađeni, a kamoli izručeni.