Ubistva na ulicama samo su prvi dio državne represije. Nakon toga slijedi borba porodice sa birokratijom i tajnim službama koje sistematski pokušavaju da prikriju zločine.
U talasu nemira koji potresa Iran, iza suve statistike o stotinama ubijenih i hiljadama uhapšenih kriju se prave ljudske sudbine. Najnoviji talas protesta, koji je počeo krajem decembra 2025. zbog teških ekonomskih uslova, brzo se proširio na više od 180 gradova širom zemlje. Odgovor vlasti bio je predvidljivo brutalan. Prema podacima organizacija za ljudska prava, više od 490 demonstranata, uključujući djecu, ubijeno je za samo nekoliko sedmica, dok je više od deset hiljada ljudi uhapšeno.
Svjedoci iz Teherana opisuju užasne scene. Dva anonimna sagovornika za CNN potvrdila je da je vidjela kako snage sigurnosti otvaraju vatru na demonstrante iz pušaka, dok je jedna žena rekla da je u bolnici vidjela “tjela nagomilana jedno na drugom”. Medicinsko osoblje širom zemlje svjedočilo je o bolnicama prepunim mrtvih i ranjenih, od kojih su mnogi imali rane od metaka u glavu, vrat i grudi, što ukazuje na namjeru da se ubije.
Žrtve dolaze iz svih dijelova društva. Jedan od njih je Robin Aminian23-godišnji student modnog dizajna na Tehničkom univerzitetu Shariati u Teheranu. Sanjala je o preseljenju u Milano i karijeri u svijetu mode. njen ujak, Nezar Minouei, opisao ju je kao hrabru devojku koja se borila za ono u šta je verovala.
– Bila je žedna slobode, žedna prava žena, njenih prava. Bila je devojka koja je bila živa, koja je živela – rekao je njen ujak za CNN.
Robina je ubijena na protestu u Teheranu. Njena porodica je morala otputovati iz Kermanšaha da preuzme tijelo. Otac je rekao da je njeno tijelo bilo među stotinama drugih mladih ljudi, starosti između 18 i 22 godine, od kojih je većina imala prostrelne rane u glavi i vratu. Vlasti su prvo odbile da im predaju tijelo, a kada su konačno uspjele, prisilile su ih da je svojim rukama, bez ceremonije, sahrane.
Među ubijenima je bilo Mehdi Zatparvar, 39-godišnji bivši svetski šampion u bodibildingu i ugledni trener iz grada Rašta. U svojoj posljednjoj objavi na Instagramu, koja je kasnije uklonjena, napisao je: “Želimo samo svoja prava, glas koji je potisnut četrdeset godina mora biti vikan.”
Ubijen je u gradu Neyrizu Amir Mohammad Koohkan26-godišnji trener i sudija malog fudbala. Njegov prijatelj je za BBC rekao da je pogođen bojevom municijom.
– Svi su ga znali po njegovoj dobroti. Ceo grad ga je voleo. Porodica je i tužna i bijesna. Tužni jer su izgubili sina, a bijesni jer ga je režim ubio – rekao je njegov prijatelj.
Lista se nastavlja. Ebrahim Jusifi, 42-godišnji radnik bolnice i otac troje djece ubijen je hicem u glavu u Kermanshahu. 28-godišnji frizer i manekenski entuzijasta izgubio je život u gradu Azna Shayan Asadollahi, 17-godišnji farbar automobila Reza Moradi Abdolvandkoji je preminuo u bolnici nakon nekoliko dana kome, i 28-godišnji student prava Ahmadreza Amaničije je tijelo vlada sahranila u tajnosti, a lokacija je porodici otkrivena tek kasnije.
Ubistva na ulicama samo su prvi dio državne represije. Nakon toga slijedi borba porodice sa birokratijom i tajnim službama koje sistematski pokušavaju da prikriju zločine. Odbijanje predaje tijela, prisiljavanje na tajne sahrane i zabrana ceremonija žalosti postali su uobičajena praksa. Cilj je spriječiti da grobovi postanu mjesta okupljanja i novog otpora, te zastrašiti druge koji razmišljaju o protestima.
Ovaj obrazac ponašanja viđen je i tokom velikih protesta 2022. godine, izazvanih smrću 22-godišnje Mahse Amini, Kurdkinje koju je moralna policija uhapsila zbog navodnog nepropisnog nošenja hidžaba. Tada je ubijeno više od 550 ljudi, uključujući desetine djece. Imena poput Nike Shahkarami, 17-godišnjakinje čije je tijelo pronađeno devet dana nakon njenog nestanka, i Sarine Esmailzadeh postali su simboli tog talasa otpora. Vlasti su u svojim slučajevima tvrdile i da su izvršili samoubistvo, a porodice i dokazi govore o brutalnim premlaćivanjima do smrti.
Uprkos višednevnim prekidima interneta, kojima režim pokušava da sakrije razmjere nasilja, priče o žrtvama pronalaze put u svijet. Kako je rekao stric ubijene Robina Aminian: “Mi smo kao porodica slomljeni, ali držimo glave visoko jer je naša djevojka postala mučenica na putu ka slobodi, na putu ka boljem životu za koji se borila.”