Pa znaš šta mi sin kaže: ‘Tata, da si pucao, osudio bih te.’ Imali smo 480 granata od 120 mm kojima je Split mogao biti srušen. Ja sam kriv što nisam mogao biti taj idiot, rekao je admiral Bočinov
Na velikom protestu protiv JNA u Splitu prije 35 godina, 6. maja 1995. godine, ubijen je Saško Gešovski, 19-godišnji vojni obveznik JNA. Još jednom Makedoncu je naređeno da uništi grad. MUP je bio cilj br. 1 i on je bio bivša komanda garnizona. Meta broj 2 bio je Radio Split, broj 3 Pošta, broj 4 Skupština opštine… Ali Dragoljub Boćinov to nije uradio. Umro je 2003. Ovaj tekst Tine Jokić o njemu objavio je Express prošle godine.
Priča o admiralu Dragoljub BoćinovMakedonac koji se na početku Domovinskog rata našao u ulozi komandanta Jugoslovenske ratne mornarice godine. Splitnjegove težnje da sačuva grad pod na Marjanu od uništenja i tajne saradnje sa Marin Mihanovićpotpredsjedniku Skupštine općine Split i zapovjedniku Stožera civilne zaštite jedna je od onih priča koja bi mogla poslužiti kao filmski scenarij bez presedana.
Naime, admiral Bočinov je u rukama imao tajni plan napada na Split koji je sadržavao 24 tačke, ali je odbio poslušnost Beogradu u nastojanju da sačuva mir. A sve je počelo u trenucima kada je postalo jasno da je rat neizbježan, kada su tenzije postale toliko opipljive da se lavina više nije mogla zaustaviti. Međutim, Bočinov je duboko vjerovao u mir i upravo je on inicirao sastanak sa Mihanovićem kako bi dogovorili svojevrsnu saradnju i spriječili napad na grad. Na sastanku je posredovala žena čije ime nije bitno za ovu priču, koja je slučajno poznavala i Bocinova i Mihanovića. Kako su njih dvojica bili na suprotnim stranama, nisu se mogli sresti ni na jednom javnom mjestu, zapravo ni na jednom mjestu gdje su se mogli vidjeti, konačno su se našli na sirijskom školskom ratnom brodu. Naši dobro obavešteni sagovornici otkrivaju nam da je Bočinov garantovao mir, a zauzvrat je tražio da porodice oficira u gradu budu pošteđene nasilja, jer je znao da ako dožive nešto loše, pred Beogradom neće imati opravdanja za odlaganje napada na grad. Kasnije ga je jedna greška admirala Bočinova koštala slobode i u Beogradu je osuđen za veleizdaju. Ali počnimo od početka.
– To je priča o ratu i da u tom ratu ima dobrih ljudi. Sjedište Vojske Jugoslavije bilo je u Beogradu, a mornarice u Splitu, što jasno pokazuje koliko je Split bio strateški važan za Jugoslavensku vojsku. Bili su napadnuti Zadar, Šibenik I Dubrovnik ni danas kada se pogleda to vrijeme, nema logike da je Split pošteđen. Osim Bocinova, važnu ulogu u cijeloj ovoj priči ima i ozloglašeni Ljubiša Bearakoji je u Hagu osuđen za ratne zločine u Srebrenici, a koji je u to vrijeme bio u kontraobavještajnoj službi u Splitu. Naime, Bocinov je iz Beograda dobio spisak od 24 mete, od kojih su četiri bile u Kaštelima. Beara je znao da je Bočinov dobio naređenja i znao je koja su naređenja i njegov cilj je bio da ih Bočinov izvrši. Među ostalima, na meti su bili i tvornica Jugovinil, zgrada policije i Skupštine općine, bivša komanda tzv. Garnizona, Radio Split, zgrada Pošte… Sam Bočinov je svojedobno rekao da je plan sakrio od hrvatskog vojnika na osmatračnici nedaleko od svoje kancelarije. Na sastanak sa Mihanovićem doneo je kopiju i pokazao mu kakva su očekivanja Beograda kao dokaz koliko je situacija ozbiljna – kaže nam naš sagovornik.
Admiral Bočinov je tada otvoreno rekao da to ne želi, ali da mu je potrebna pomoć u očuvanju mira u gradu kako bi mogao da tvrdi Beogradu da nema razloga za napad jer sve funkcioniše. Na tom susretu na sirijskom brodu obojica su prepoznali isti interes, a to je humanost i želja da se izbjegne patnja, a kako nam kaže naš sagovornik, njih dvoje su ‘kliknuli’ kao ljudi, iako su bili na suprotnim stranama. Međutim, taj tajni pakt ozbiljno je narušen demonstracijama ispred zgrade Banovine 6. maja 1991. kada je pretučeno na hiljade demonstranata, koji su u početku bili napadnuti, predvođeni sindikalnim liderom Jurom Šundovom. Na putu prema Banovini na Zapadnoj obali, koja je tada bila sjedište Vojno-pomorskog okruga JNA, pridružili su im se i brojni građani, radnici u fabrici… Okidač za protest bila je smrt Josipa Jovića na Plitvicama, masakr policajaca u Borovom Selu i blokada Kijeva kod Knina od strane JNA.
Metak u leđa Sašku Gešovskom
– Te demonstracije su bile logičan slijed dešavanja u narodu, pobuna, demonstracija otpora, a sasvim je jasno da ni organizatori protesta i sva ta masa nisu mogli znati da je dogovor i da će ga svojim okupljanjem ugroziti. Marin Mihanović, kao i tadašnji gradonačelnik Splita Onesin Cvitan, bili su potpuno nespremni za okupljanje, što je Bocinova dovelo u veoma tešku situaciju, i ugrozili sve njihove napore, jer je znao da će Beograd sve videti na televiziji i u novinama i shvatiti da on od njih krije pravo stanje. Cvitan je tada odmah odvojio Šundova i pozvao ga na pregovore, a Mihanović je pokušao da smiri okupljene. Želio je da bude vidljiv u toj istoj masi, posebno Bočinov, želio je da on prije svega zna da je njihov dogovor validan i da će se tog istog dogovora držati. Na tom protestu je poginuo Saško Gešovski, 19-godišnji vojni obveznik JNA koji je dobio metak u leđa. Nije slučajno poginuo jedan Makedonac. Čak su i vojnici u oklopnom transporteru koji je štitio Banovinu bili Makedonci. Gešovski je umro da bi izazvao Bocinova na reakciju, a u svemu je ulogu odigrao upravo pomenuti Beara. Protest je završen, a Bočinov tada pravi grešku. Ljutito je nazvao Mihanovića na kućni telefon i tada je otkriven. Ko je to mogao otkriti? On sigurno nije neki vojnik. Sve je radila kontraobavještajna služba, odnosno isti Beara. Bocinov je uhapšen i helikopterom prebačen u Sarajevo, a potom kombijem u Beograd. Zbog veleizdaje osuđen je na 18 mjeseci zatvora, ali je za tih sedam dana, dok je čekao pismenu presudu u kućnom pritvoru, makedonska tajna služba uspjela da ga izvuče i prebaci u Makedoniju – kaže nam naš sagovornik. Spomenuti Gešovski, kako je nedavno izglasala Komisija za imenovanje ulica i trgova u Splitu, mogao bi dobiti i spomen ploču kao poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima.
Pa, nisam mogao da te upucam, čoveče
I sam Bočinov je kasnije često pričao o tom periodu.
– Uvek sam se vezivao za ljude, jer sam humanista. Pa, nisam mogao da te upucam, čoveče. Pazi, jedan mali promašaj u uglovima stola na malteru, i pogodio bih vrtić koji se nalazi 10 metara od moje kuće. Pa znaš šta mi sin kaže: ‘Tata, da si pucao, osudio bih te.’ Imali smo 480 granata od 120 mm kojima je Split mogao biti uništen. Ja sam kriv što nisam mogao biti taj idiot. Bilo mi je jasno, nakon amputacije Slovenije, da Jugoslavije više nema i da bih bio glupi oficir, slijep na oči, ako bih otvorio vatru na Split. Zato bi me mogli ubiti. Otpisao sam sebe. Voleo sam te ljude kao što volim svoju porodicu. Nema te sile koja bi me naterala da rušim i ubijam ljude – rekao je jednom u intervjuu i sam Bočinov.
I dok je Bocinov mudro izigrao svoje pretpostavljene, Vladimir Barović, komandant JRM na Visu, koji se takođe oštro protivio agresiji JNA na Hrvatsku, posebno u kontekstu učešća crnogorskih rezervista, izvršio je samoubistvo 29. septembra 1991. Napisao je i pismo u kojem je jasno naveo da on sa kim ne može biti u direktnom vojnom sukobu sa komšijom. sa svojim etičkim principima. Znao je da zbog svog stava, kojeg je Beograd bio svestan, ima metu na glavi baš kao i Bočinov.
Međutim, Bočinov je razmišljao o Splitu i u trenucima kada je već bio svjestan u kakvu opasnu igru ulazi.
– Nikada nije krivio Mihanovića što ga je prevario, a da bi pokušao da izgladi situaciju, predložio je Mihanoviću da ode u Makedoniju da se požali porodici preminulog Saška. Na ovu temu Mihanović se čuo i sa pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom koji je rekao da treba organizovati delegaciju i otići u Makedoniju. Ali prije nego što je uhapšen, Bočinov je uradio nešto drugo. Pravio je diverzije gdje je mogao, a kada je drugi komandant došao u Loru nakon hapšenja, nije mogao ništa. I ono što je pokušao nije dobro funkcionisalo. Jednostavno su se povukli jer je Bocinov napravio toliku štetu, u bazi u Žrnovnici, u samoj Lori, na Kozjaku… – otkriva naš sagovornik.
Ali iako je Bočinov tog proljeća ‘91. učinio sve što je mogao. godine, jesen je Splitu donijela prvo, ali i posljednje uništenje. U ranim jutarnjim satima 15. novembra 1991. godine otvorena je topnička vatra sa razarača “Split” Jugoslovenske ratne mornarice, a odabrani su ciljevi poput Arheološkog muzeja, zgrade Općine Split, dvorane na Gripama, Higijenskog zavoda, Tehničke škole, trajekata Bartol Kašića i prve luke “Vladimir Nazor” na kojoj se nalazila luka “Vladimir Nazor” poginuo je oficir Jure Klapić, a ranjen je kormilar Ante Vidović. Ranjeno je još šest civila. Napadnuti su i Brač i Šolta, ali je novoosnovana Hrvatska ratna mornarica napade odbila, nakon čega su se brodovi JRM povukli iz unutrašnjih teritorijalnih voda prema Visu i Lastovu. Dakle, u tom trenutku HRM je imao sve luke pod kontrolom, osim Dubrovnika.
Marin Mihanović spasio je Split
Kada govorimo o ulozi Marina Mihanovića, on nije bio samo humanista, već i nevjerovatan diplomata. Odlazak na sahranu Saške Gešovski u Makedoniju, unatoč riziku i tenzijama u vrijeme kada su odnosi Hrvatske i JNA bili izrazito neprijateljski, predstavlja čin političke hrabrosti i vizije. Iako je u tom trenutku Mihanović mogao očekivati oštre kritike, posebno od lokalnih političara i HDZ-ovaca, stranke kojoj je i sam pripadao. Njegov odlazak na sahranu vojnika JNA bio je “mirotvorni gest”. Time je Mihanović pokazao spremnost da preuzme odgovornost za smanjenje tenzija i sprečavanje dalje eskalacije sukoba, čak iu trenucima kada je dominantno političko raspoloženje u Hrvatskoj bilo snažno protiv JNA i Jugoslavije.
– Njegov odlazak na sahranu vojnika JNA, ubijenog tokom nasilja u Splitu, može se protumačiti kao čin ‘političkog pragmatizma’. Mihanović je želio poslati poruku da rat nije neizbježan i da još ima prostora za dijalog i smirivanje strasti. Ubistvo Saške Gešovski moglo je poslužiti kao potencijalna iskra za dalju eskalaciju nasilja, vojnu odmazdu ili dodatnu militarizaciju sukoba. Mihanovićev čin odlaska na sahranu pokazuje da je prepoznao ovu opasnost i pokušao da smanji opasnost od daljnjih sukoba između hrvatskih i makedonskih aktera unutar JNA, ali i unutar vojske i civilnog stanovništva u Splitu. Za to je bila potrebna izuzetna politička hrabrost. Hrvatska je tada bila u dubokom sukobu sa JNA, a ubistvo 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu dodatno je rasplamsalo mržnju i nepoverenje između dve strane. Mihanović je bio svjestan da bi ga ovaj potez mogao politički i lično ugroziti, ali se ipak odlučio na taj rizik jer je vjerovatno vjerovao da bi to dugoročno moglo doprinijeti smirivanju sukoba. Ovaj potez pokazuje njegovu spremnost na ličnu žrtvu u ime višeg cilja: očuvanja mira i sprječavanja daljeg nasilja. Njegovo insistiranje na dijalogu, čak i sa neprijateljskom stranom, ukazuje na političara koji nije bio vođen populizmom ili kratkoročnim ciljevima, već dubokim uvjerenjem da se sukobi mogu spriječiti razumom i pregovorima. Taj Mihanovićev potez vjerojatno je izazvao otpor u lokalnom HDZ-u i široj političkoj javnosti, zbog čega se Mihanović pri odlasku na sahranu zaštitio autoritetom predsjednika Tuđmana jer bi se njegov čin mogao doživjeti kao previše ‘pomirljiv’ ili čak izdajnički. Međutim, njegova spremnost da se suoči sa ovakvim kritikama dodatno potvrđuje njegov karakter političara sa dugoročnom vizijom, koji nije bio vođen trenutnim političkim interesima, već željom da spriječi nepotrebne žrtve i što je moguće više očuva stabilnost. Inače, Mihanović je služio vojsku u Makedoniji i bio je počasni član makedonske zajednice – kaže nam naš sagovornik.
O njegovoj pregovaračkoj sposobnosti govori i činjenica da je Mihanović kasnije bio diplomata, dok je Bočinov bio dio vojne strukture u Makedoniji, a kasnije i ministar odbrane. Ono što ih je na suprotnim stranama povezivalo bila je humanost i ljubav prema jednom gradu, a njihov tajni dogovor u ratnim okolnostima predstavlja rijedak čin hrabrosti i ljudskosti.
