Kada je grupa osuđenih muslimanskih intelektualaca ulazila u u zlogalsni zenički zatvor, sa lisičnama na rukama i bukagijama na nogama, prolazili su kroz kordone policajaca naoružanih šmajserima. Takav se „doček“ osuđenicima ne pamti u KPD Zenica. Komunisti su ih tako željeli prikazati kao opasne urotnike koji su htjeli srušiti Jugoslaviju da bi oni preuzeli vlast u Sarajevu.
Proročanstvo Udbe
Čak su ih i isljednici tretirali kao članove vlade koju su oni imali namjeru formirati. U lice su im govorili kako bi Alija Izetbegović bio predsjednik države, Edhme Bičakčić bi bio premijer, Omer Bhemen, Husein Živalj, Hasan Čengić i Džemaludin Latić bili bi ministri itd. Ovo proročanstvo Udbe se skoro u potpunosti obistinilo; Izetbegović je bio predsjednik države, Bičakćić premijer, a Čnegić i Živalj zamjenici ministra. Čak je i Ismet Kasumagaći bio ministra bez fortfelja. Samo je Latić ispao izuzetak, nije obnašao nikakvu državnu funkciju.
Tako da se na prvi pogled moglo činiti da je ova „zatvorenička grupa iz mlado-muslimnaskih porodica“ , kako su je nazivali u postkomunističkim medijima, vladala vrlo nepostistički. A nije baš tako bilo. Prvo, Bičakčić je zaista imao pedigre porijekla ugledne aristokratske sarajevske porodice, kome je pored toga jedan od najvećih islamskih alima, Mehmed Handžić, bio daidža. Sumnja se da su ga pozvaršetku Drugog svjetskog rata otrovali komunisti nakon što je u bolinici oprerirao bruh. Za stranku koja se bar u početku predstavljala kao antikomunistička čovjek sa ovakvim pedigreom je bio itekako poželjan kadar.
Tako de je Bičakčić više iz antikomunsitičkih, nego nepotističkih pobuda za ministre u svoju vladu uzeo sinove čiji su očevi robijali kao pripadnici organizacije Mladi muslimani, a to su bili Faris Gavrankapetović i Nedžad Branković. Dodamo li njima još Muahmeda Šačirbegovića, koji je obnašao fukncije ambasadora, a potom i ministra vanjskih poslova, to bi bilo sve od visokih fukcija koje su obnašali kadrovi uzeti i ovih familija.
Možda na lokalnom nivou se može pridodati Tarik Arapčić, epizodni SDA-ov političar u Tuzli.
Nije to bilo pitanje njihove volje, ili želje, naprosto nije bilo djece od tih ljudi koji bi imali reference za obnašanje visokih funkcija. Stranački uhljebi iz uglednih muslimanskih porodica su zapravo djeca SDA-ovihporatnih „budžonja“ i vjerskih „glavešina“, pa su kao takvi imali prednost pri zapošljavanju i taj nivo nepotizma se brutalno ispoljio kroz instiucije i državne firme kao što je BH Telcoma itd.
Osvetnik je došao
Međutim, u tom kontekstu se desio jedan kuriozitet koji je ravan sakndaloznom presedanu kadrovske politike SDA. Naime, Safet Oručević je sestrić Teufika Velagića Tofe, jednog od najsitaknutijih vođa iz organizacije Mladih Muslimana, a koji je uz Adila Zulfikarpašića bio i jedan od najistaknutijih bošnjačkih disidenata. Velagić je upoznao Oručevića, baš kao svog sestrića, sa Alijom Izetbegovićem u Beču, i preporučio da ga politički angažira u Mostaru. Pošto se u Mostaru desio veliki bošnjački raskol, čiji je akter bio također pripadnik organizacije Mladi muslimani, Ismet Hadžiosmanović, paradoks izbora Oručevića na njegovu poziciju bio je još veći.
Hadžiosmanović je bio prvi predsjednik Regionalnog odbora SDA za Hercegovinu. Njegov politički angažman i danas je predmet sporenja među Bošnjacima. Njegovu politiku saradnje Armije BiH i HVO-a, pod svaku cijenu i danas dio javnosti tumači kao “predaju Bošnjaka u ruke Herceg Bosne“.
Oručević je vodio potpuno drugačiju politiku. Iako su Hadžiosmanovići bila jedna najugledniji muslimanskih familija u Mostaru, četverica braće su osuđena kao pripadnici organizacije Mladi muslimani, Oručević ih je tretirao kao izdajnike. Takav odnos prema Hadžiosmanovićima je posebno teško padao Omeru Behmenu koji je skupa sa njim i njegovom braćom odrobijao komunističke kazamate.
Oručević je samo bioliški bio vezan sa Velagićem, a nije imao baš nikakve veze sa njihovim islamskim idealima niti je pokativao pietet prema nečemu zbog čega su oni preživjeli životne golgote, a da se nisu odrekli tih ideala. Neke njihove drage prijatelje komunisti su strijeljali.
I kao takav Oručevi je bio stekao ogromnu popularnost kao gradonačelnik Mostara, ne samo u narodu, već je bio omiljen u familiji Izetbegovića da je „bez kucanja“ mogao uči Aliji kako u kabinet, tako i u privatni stan.
Imao je naslijeđen kozerski šarm ‘mostarskih liski’ koji je obilato koristio u komunikaciji sa Izetbegovićem. Dok su svi Aliji prilazili sa dubokim poštovanje, koliko iz poltronskih poriva,toliko i iz patrijarhalnih manira poštovanja starijeg čovjeka, Safa mu je pričao viceva i uveseljavao ga. Toliko mu je godilo Safino društvo da ga je vodio sa sobom na putovanja u instranstvo.
Kako je na vanjskom planu Muhamed Šaćirbegović, kao ministar vanjskih poslova, bio dostojna zamjena raskolniku Harisu Silajdžiću,čak ga je u nekim segmentiemadiplomatije i nadvisio, tako je kod kuće Oručević popunio njegovo odsutvo. I da je htio Safa ga je mogao zamjeniti na mjestu premijera nakon njegove ostavke. Vjerovao ko ili ne, Oručević je mogao birati funkciju u državi i koju poželi i Alija bi mu je dao bez razmišljanja.
A kako je Izetbegović sve više patio od srčanih problema i astme, na put bi pored sina Bakira i snahe Sebije s njim putovali Senad Šahinpašić Šaja i Safet Oručević. Falio bi im još samo Farudin Radončić, vlasnik Avaza. To je bilo društvo koje je u to vrijeme dominantno utjecalo na Izetbegovićeve odluke, posebno u kadrovskoj politici.
Sjeća Alijinh „knezova“
To su bile prve godine porača kada je Bosna iz zraka izgledala kao veliko zgarište i valjalo joj je povratiti život. Samo se budala, nek oprosti na izrazu, poput Edhema Bičakčića, smio prihvatiti te obaveze. On je zaista slovio kao radoholik i stoga se vjerovalo da je on kadar nešto učiniti. Imao je opću podršku stranke, gdje su ga, zbog njegovog madeža na tjemenu glave, zvali Gorbačov. Ispostavilo se da on uopće nije bio profil čovjeka za tu finkciju u tom nevaktu. S jedne strane ogromni socijalni problemi kod svih staleža u društvu, kojima nije mogao udovoljiti, a s druge strane pohlepni ratni profiteri, kojima se uopće nije znao,htio, ili smio suprostaviti, bukvalno su pojeli njegovu političku harizmu i ugled. Pošto mu ionako mediji nisu bili naklonjeni,'nije ga htjela kamera’, sarajevski postkomunistički tabloidi, koje su finansirali stranci poput Geogeao Soroša, bestijalno su se iživljavali nad njim.
Tako će SDA izgubiti izbore 2000. godine od koalicije Alijanse za promjene, koju je sačinjavla grupa opozicionih stranaka predvođenih SDP-om.
Alija Izetbegović je, prema tvrdnjama njegovih saradnika, bio sablažnjen rezultatima izbora, te je u svoj kabinet pozvao dvadesetak saradnika da bi od njih dobio odgovor i objašnjenje uzroka za poraz SDA . Iako je Izetbegović bio vidno bolestan, ležao je na kauču, sastanak je trajao do kasno u noć.
Bičakčić je naivno optuživao medije, među kojima je okrivio i novopokrenuti dnevni list Avaz, iza čijeg nastanka je stajala SDA.
Oručević je već imao neskriven animozitet prema Bičakčiću, pa je to jedva dočekao da bi vlasniku ovog lista, Fahrudinu Radončiću, prenio njegovu optužbu.
Od tada je Avaz krenuo u „cipelarenje“ Bičakćića, iako je ostao odan Izetbegoviću i pozitivno ga tretirao do njegove smrti. Ionako loš Bičakčićev imidž i politički rejting se strmoglavo srozavao.
Ništa bolje nisu stajali ni oni ljudi koje je Bičakčić podržavao, kao oni koji su podržavali njega unutar stranke. Sa njim počinje najozbiljnija unutaranja kriza stranke koja će uzeti veliki danak i odnijeti mnoge kadrovske žrtve. Nastat će prava sjeća Alijinih „knezova“.
Među prvima je bio Ejup Ganić, koji će biti smjenjen sa mjesta podpredsjednika SDA. Alija Izetbegović je Oručeviću ponuditi i njegovu funkciju, što je ovaj odbio jer je već jednom nogom bio na izlazu iz SDA. Nakon sjednice GO SDA, na kojoj je smjenen Ganić, Oručević će dati intervju za Oslobođenje u kojem će osvetnički likovati: „Silajdžić je bošnjački lider budućnosti!“ Nakon toga će napustiti SDA i pridružiti se Stranci za BiH, čiji je lider Safine ‘političke budućnosti’ bio Haris Silajdžić. Zaluženo, jer niko nije osvetio Silajdžića kao on odstrelivši dvojicu njegovih nesuđenih nasljednika: Edhema Bičakčića i Ejupa Ganića!
(Nastavlja se…)
(TBT, Istraživački tim)
The post ANATOMIJA RASKOLA (VII): Izetbegović je Bičakčiću stavio metu na čelo kad ga je proglasio svojim nasljednikom appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
