Dr. Haris Silajdžić je svakako drugo ime moderne političke povijesti Bosnaskih Muslimana, odmah iza Alije Izetbegovića. Iako je svoju političku karijeru započeo u Stranci demokratske akcije (SDA), on nije pripadao krugu ljudi koji su je osnovali, niti se uopće pojavljivao na njenim predizbornim skupovima. Zapravo, on je „čedo“ raskola koji se desio između Alije Izetbegovića i Adila Zulfikarpašića, odnosno Muhameda Filipovića. Naime, Zulfikarpašiću se priključio Fehim Nametak, sin poznatog pisca Alije. On je bio predsjednik SDA za Sarajevo. Njegov motiv podrške Zulfikarpašiću bio je privatne naravi jer mu je ovaj stipendirao kćeri.
Omer Behmen je ponudio Siljadžiću Nametkovo mjesto u stranci, a na nagovor Hasana Čengića i Džemaludina Latića. Oni su lobirali za Silajdžića na zamolbu njegovog babe, hafiza Kjamila Silajdžića, njihovog profesora i dugogodišnjeg imama Begove džamije. Latić je osobno upoznao Silajdžića sa Izetbegovićem u njegovoj kancelariji u radakciji lista „Preporod“ kojeg je on tada uređivao.
prema navodima je Silajdžićev jedini uvjet prihvatanju ponude bio da će mu SDA dati fotelju ministra vanjskih poslova koje tada još nije bilo ni verificirano u republičkoj vladi.
Tako je Silajdžić sa mjesta šefa kabineta tadašnjeg reisa Jakuba Selimoskog dikretno zasjeo u ministrasku fotelju.
Inače, do tada je Silajdžić bio potpuno nepoznata osoba u Sarajevu, jer je radio kao profesr arapskog jezika na Filozofskom fakultetu u Prištini.
Ovaj Silajdžićev zaobilazni put prsitupanja SDA-u bio je jedini mogući jer je na taj način eskivirao sve provjere od strane tada paraniočne stranačke komisije, plus mišljenja raznih režimskih farizeja koji su imali kukavičku ulogu savjetnika i suflera. Jer da su mu začeprkali po biografiji i otkrili da je iza sebe već imao četiri braka, na primjer, a povrh toga da je bio čak i umješanom braku, teško da bi dobio neku višu stranačku funkciju.
Ovako, Silajdžić je kao poznavalac engleskog i arapskog jezika, moga dobiti fiktivnu ministrasku funkciju.
Svjestan toga Silajdžić se držao podalje od stranke, a nije se posebno eksponirao ni po drugim pitanjima u javnosti.
Izbijanjem rata otišao je u Istanbul sa suprugom i nije se vraćao u Sarajevo naredne dvije godine. Narod ga je mogao vidjeti samo u vijestima na televiziji. Njegovi zvjezdani trenuci slave kao ministra vanjski poslova ovjekovječeni su na snimku dok sa Alijom Izetbegovićem, kao predsjednikom Bosne i Hercegovine, i Muhamedom Šaćirbegovićem, kao ambasadorom, prilazi govornici u salizgrade Ujedinjenih nacija da bi održao svečani govor povodom članstva Bosne i Hercegovine u ovu svjetsku organizaciju. Tad je Bosna i Hercegovina i zvanično dobila „tapiju“ na državnost!
Vjerovatno je to jedna od najljepših slika u povijesti Bosne i Hercegovine koju pamte bosanske patriote i nose je u srcu do smrti.
Ali, ta slika je bila vjeran odraz političke ideje i ideala kojima su stremili Bosanci, posebno Bosanski Muslimani. U tom duhu je bio i govor ministra Silajdžića. Na njoj je prikazan pomalo nostalgični vođa, Izetbegović, koji se poput oca sa svojim mladim sinovima, Silajdžićem i Šaćirbegovićem, bori za slobodu jedne mlade države.
Harizme Izetbegovića i Silajdžića su se u tom trenutku savršeno dopunjvale; Alija se doimao kao smiren, skroman i konzervativan političar, a Haris temperamentan, poletan i liberalan. Skoro da je pradoksalno u njihovim harizmama da su zamjenili uloge; Izetbegović, koji je po obrazovanju pravnik i laik, slovio je kao islamista, dok je Silajdžić, koji je završio medresu i bio sin imama, slovio kao prozapadni političar liberalnog kova.
Zato su zapadni mediji bili više naklonjeniji Silajdžiću. Onako naočit i elokventan naprosto je plijenio novinare svojim izgledom i držanjem. Ali, iza toga nije stajao samo Silajdžićev šarm već nešto mnogo ozbiljnije. prema navodima mu je jednom prilikom, nakon mnogobrojnih neuspješnih pregovora između bosanske i srpske delegacije, obratio Slobodan Milošević, vidjevši kako su se svi novinari sjatili oko njega, dobacio: “Razumem tvoju politiku, da nastupaš kako nastupaš i da zastupaš to za šta se borite, ali ne razumem, bre, kako si uspeo ukinuti medijski embargo“.
Kako god da je to učinio zaista zasluga na ukidanje medijskog embarga, koji je bio uveden od istih svejtskih moćnika koji su nametnuli Bosancima embargo na oružje, pripada isključivo njemu. Postoji jedna verzija tog Silajdžićevog podviga koji je on kazao svojim intimusima, ali pošto je bila tajna „operacija“ i nema svjedoka, te se stoga može uzeti i kao subjektivna interpretacija, treba je prepustiti njegovoj volji da je nekad obznani. prema navodima je otišao jednom arapskom suverenu, koji je zaista bio naklonjen Bosanskim Muslimanima, i požalio mu se na to, a ovaj mu je dao broj telefona nekog čovjeka u
New Yorku, te uz to i pozamašnu svotu novca. Silajdžić je iskontaktirao tog čovjeka i uz dvosatnu večeru dobio obećanje da će neki od vodećih svjetskih medija popraviti tretman rata u Bosni i Hercegovini. Nakon genocida u Gazi, kada su zapadni mediji bili pritrasni u odnosu na Izrael, ovakva informacija djeluje veoma ubjedljivo.
Bitka za Alijino nasljeđe
Silajdžić se u Sarajevo vratio da bi prisustvovao zasjedanju Bošnjačkog sabora, iako nije imao neku posebnu ulogu u tome. Ne bi se reklo ni da je pokazivao interes za tim. Njega su mučila neka druga pitanja i zanimale neke druge stvari. To štoje njega zanimalo mogao je vidjeti golim okom: a to je da u piramidi moći kod Bošnjaka, drugu poziciju iza Alije Izetbegovića drže Edehem Bičakčić i Ejup Ganić, gdje je on vidio sebe. Doda li se tome činjenice da je bio smjenjen njegov reis Selimoski i da je Izetbegović na njegovo mjesto doveo svog reisa Mustafu Cerića, prema kojem je gajio neskriven odijum, Silajdžić sebe nikako nije mogao vidjeti na vrhu piramide, bez obzira što je njegova u svijetu popularnost bila u zenitu.
Pored toga u kuloarima je mogao čuti i neke objede zbog svog raskalašnog života itd. Ono što je njega zanimalo jeste procjena da li je još rejting samog Alije Izetbegovića kao vođe neupitan u narodu, jer su strani mediji kalkulirali sa procjenama da je u padu, zbog navodnog razočarenja masa koje su doživjele strahote zločina i propatile usljed svirepih progona i etničkog čišćenja.
Možda je nakon ovog posjeta Sarajevu odlučio promjeniti strategiju u svom prodoru da bude na vrhu piramide bošnjačke moći kada je prihvatio ponudu da bude premijer Vlade Republike Bosne i Hercegovine. Iako je imala imidž patriotske vlade, Silajdžić se kao njen premijer nije proslavio. Njegova se vlada zalagala za donošenje „krovnih zakona“ radi izgradnje „krovnih institucija“, te on osobno najavljivao mega investicije, ali od toga se malo šta ostvarilo. Silajdžić kao da nije ni mario za tim. On je protežirao njemačku varijantu kanceralske vlade gdje je predsjednik države puka marioneta. Nevažno je koliko je to bilo realno, bilo je bitno sa aspekta teme raskola. Jer je on sebe vidio kao moćnog kancelara, a Izetbegovića kao marionetu.
U svjetlu toga kuloari su sve glasnije spominjali trzavice između njega i Izetbegovića koje će eskalirati u danima prije pada Srebrenice.
Kao što je poznato Izetbegović je zakazao veliku skup svih političkih i vojnih bošnjačkih faktora u Zenici, nekoliko dana nakon pada Srebrenice. Skupu je prisustvovao i Silajdžić. U jednom trenutku se odlučio saopćiti prisutnima da on podnosi ostvaku na mjestu premijera, i iz „istih stopa“ se zaputio u Tuzlu da bi iskazao solidarnost sa izbjeglim Srebreničanima.
Silajdžić nije mogao izabrati gori i teži trenutak za svoj udar na Izetbegovića.
Osim što je mogao izazvati političke podjele, on je prijetio da se te podjele odraze i na odnose unutar Armije BiH. To je uočio najiskusniji vojni obavještajac Fikret Muslimović. Po svom nahođenju poslao je pismo/proglas višim oficirima Armije u kojem ih je pozvao na budnost imobilizaciju kako bi spriječili svaki pokušaj razdora unutar armijskih redova. Kao bivši oficir KOS-a Muslimaović je imao vrlo negativan imidž u javnosti. Tome su najviše doprinjeli sarajevski politički lijevi tabloidi koji se nisu bili osbobodili od udbaškog obavještajnog podzemlja. Tako da su i ovaj njego potez „dočekali na nož“.
Ali nisu bili u pravu. Ovakav potez Muslimovića je bio osnovan i opravdan, jer su se mogli desiti oružani incidenti usljed rasprava boraca „za“ i „protiv“ Alije i Harisa.
To je najbolje pokazao fizički napad na Silajdžića u Cazinu, gdje ga je demobirzirani ranjeni borac Armije BiH udario letvom u glavu. Silajdžić je tad boravio u Cazinu radi osnivanja podružnice svoje Stranke za BiH. Iako je ovakva reakcija borca bio više krajiški izljev bijesa i mržnje prema „izdajnicima“, zbog Fikreta Abdića, nego zbog animoziteta prema Silajdžiću osobno, ona se može uzeti kao primjer političke osjetljivosti i ostrašćenosti Bošnjaka, svjesnih da su politički raskoli prethodili bratoubilačkim sukobom.
Pored toga nakon prvih izbora na kojima je Siladžićeva stranka doživjela debakl, Izetbegović mu je dao i drugu šansu kada mu je ponudio da bude predsjedavajući Vijeća ministara BiH, što je on i prihvatio. Ali, kad je SDA izgubila izbore od koalicije predvođene SDP-om, poznate kao Alijansa za promjene, Silajdžić je opet ‘okrenuo leđa’ SDA-u i svratao se na stranu postkomunističke ljevice.
Okuražen posrnučem SDA i porazom na lokalnim izborima, opet će se kandidirati za člana državnog Predsjedništva, ali će opet izgubiti od SDA-ovog kandidata Sulejmana Tihića. Ne, nije on izgubio od Tihića, već od Izetbegovića koji se pismom obratio glasačima sugerirajući im da glasaju za Tihića.
Silajdžić se napokon dočekati svojih „pet minuta“ i pobjedit će Tihića na izborima 2006.godine, ali tad nije bilo Alije Izetbegovića. Sve ostalo je prosjećna politička priča koja još otaljava, poput Silajdžićeve minorne stranke koju je predao Semiru Efendiću, jednom političkom junoši koji nosi samo jednu njegovu osobinu: napustio je SDA zbog bolesnih ambicija.
(Nastvalja se…)
(TBT, Istraživački tim)
The post ANATOMIJA RASKOLA: Silajdžić nikad nije ni pripadao Stranci demokratske akcije appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
