Anatomija čudovišta. Štuka laže Francuze. Živi na tajnoj lokaciji

Zločin na Ovčari, poljoprivrednom dobru u blizini Vukovara, i dalje je jedna od najmračnijih epizoda Domovinskog rata. U noći sa 20. na 21. novembar 1991. godine, nakon sloma obrane grada, pripadnici tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA), Teritorijalne odbrane (TO) i srpskih paravojnih jedinica pogubili su najmanje 265 hrvatskih ratnih zarobljenika, ranjenika i civila odvedenih iz vukovarske bolnice. Godinama kasnije, sudski epilog koji se odigrao pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu ostavio je gorak ukus selektivne pravde. Dok su osuđeni uglavnom nižerangirani pripadnici TO i dobrovoljci, sistemski se ignorisala komandna odgovornost JNA, vojske koja je imala punu kontrolu nad tim područjem. U tom ciničnom teatru pravde odigrao je najbizarniju ulogu Spasoje Petković pozvao Pikejedan od najokrutnijih dželata koji je u zamjenu za slobodu postao ključni svjedok optužbe.

Sudski epilog sa greškom

Suđenje za zločine na Ovčari, koje je počelo u Beogradu 2004. godine, prošlo je kroz nekoliko godina pravnih iskušenja. Prva presuda, izrečena u decembru 2005. godine, poništena je odlukom Vrhovnog suda Srbije godinu dana kasnije, nakon čega je postupak vraćen na početak. Nakon ponovljenog suđenja, trinaest osoba osuđeno je na ukupno 193 godine zatvora. Među osuđenima je bio i komandant TO Vukovar Miroljub Vujović i njegovog zamenika Stanko Vujanovićobojica osuđeni na 20 godina zatvora, i pripadnici paravojne jedinice”Lijeva SupodericaMeđutim, već tada je bilo jasno da na optuženičkoj klupi nedostaju ključni ljudi.

Sudija Vesko Krstajić je, obrazlažući jednu od presuda, i sam priznao nedostatke procesa značajnom rečenicom: “Nisu svi krivi, ima mnogo onih koji nisu u ovoj sudnici”. Teza da je JNA zarobljenike predala “odmetnutim četnicima” i lokalnim teritorijalcima provlačila se kroz čitavu proceduru, gotovo kao da je u pitanju nesrećan slučaj, a ne organizovani zločin. Međutim, dokazi su govorili drugačije. pukovnik JNA Mile Mrkšićkoji je kasnije u Hagu osuđen na 20 godina zatvora, lično je naredio povlačenje vojne policije sa Ovčare i tako zapečatio sudbinu zarobljenika. Njegovi potčinjeni, poput majora Veselina Šljivančanina, bili su ti koji su vodili “trijažu” u bolnici. Ipak, pred beogradskim sudom odgovarali su gotovo isključivo dželati, ljudi u maskirnim uniformama bez obeležja JNA ili sa četničkim obeležjima.

SAVA PETKOVIĆ

360°

Posebno je ilustrativan slučaj Nade Kalabe, jedine žene osuđene za zločin na Ovčari. Njena priča nije samo statistika, već mikrokosmos lične mržnje koja je eskalirala u bezumno nasilje. Prema presudi, Kalaba je među zatvorenicima u hangaru tražila čovjeka kojeg je okrivila za otpuštanje prije rata. Kada ga je pronašla, izdvojila ga je i hladnokrvno ubila hicem u potiljak ispred hangara. Za to krivično djelo osuđena je na devet godina, a kasnije joj je kazna povećana na jedanaest godina zatvora. Njen čin, motivisan ličnom osvetom, postao je deo kolektivnog zločina koji je kasnije secirao pravosuđe na način da se izbegne ona ključna – komandna odgovornost vojske u čije ime je zločin počinjen.

Spasoje Petković Stuka: Anatomija čudovišta

Usred ove sudske farse, lik Spasoja Petkovića Štuke isplivao je kao najupečatljiviji simbol moralnog i pravnog sloma. U vreme pada Vukovara bio je golobradi osamnaestogodišnji mladić iz Rume, vojni obveznik Gardijske motorizovane brigade JNA. Nadimak Štuka stekao je, bizarno, jer je tražio da mu se u kasarni posluži ribom uoči pravoslavnog Božića. U paklu vukovarskih bitaka, taj “obični, prosječni vojnik”, kako je sam sebe opisao, preobrazio se u serijskog ubicu koji se javno hvalio svojim zvjerstvima.

Petković je u intervjuu srpskom listu “Intervju” 29. novembra 1991. godine, u rubrici proslavljanja “heroja Vukovara”, izgovorio riječi od kojih se ledi krv.

– Sad me nije briga da li ću ubiti čoveka ili kokošku. Mogao bih i tebe da ubijem da mi ide na živce. Tu sam naučio da ubijam jer drugačije nisam mogao preživjeti.

Opisao je kako su mu zglobovi natekli od premlaćivanja zatvorenika, koje je nazvao “običnim kukavicama”. Sa hladnim samopouzdanjem zaključio je:

‌- Neće me pogoditi metak. Jača sam od sudbine.

Njegov krvavi trag nije počeo na Ovčari. Svjedoci su ga optužili da je na vukovarskom sajmu ubio desetine ljudi, uključujući starce, žene i djecu. Jedan od drugova ispričao je kako ih je Štuka, nakon što su pustili dvojicu zarobljenih civila koji su tvrdili da su Jehovini svjedoci, vratio, zaključao u toalet i bacio dvije bombe unutra. Bio je jedan od glavnih egzekutora na Ovčari. Učestvovao je u krvavom “špajleru” pri ulasku u hangar tukao zatvorenike metalnom šipkom. Prvi je započeo likvidacije. Izveo je pet zarobljenika.

20. NOVEMBRA 1991

Crni svijet

Među njima je bio i francuski dobrovoljac Jean-Michel Nicolier. Preživjeli svjedok Dragutin Berghofer Beli svjedoči da je Nicolier prvo brutalno pretučen. Štuka je potom preuzeo izmučenog Francuza, odveo ga pred hangar i pucao mu u potiljak. Prema iskazu, iz džepa je uzeo posljednjih 20 franaka. Miroslav Đanković, osuđen za zločine na Ovčari, kasnije je rekao:

‌- Kad se vraćao, dahtao je kao paša i pričao mi kako ih je ubio. Pucnjeve nisam čuo, ali on mi se sam hvalio. Jedan od ubijenih je bio Francuz. Kasnije mi je Štuka rekao da je Nadi Kalabi dao 20 franaka uz posvetu.

Nada Kalaba je potvrdila da je primila poruku. Ukupan broj ljudi koje je Štuka ubio procjenjuje se na osamdeset. A onda je, u neverovatnom obrtu, taj monstrum postao ključni adut srpskog tužilaštva.

Twist: Ubica kao krunski svjedok

Kada se našao na prvoj optužnici za Ovčaru, Petković se nagodio sa tužilaštvom i postao svjedok pokajnika. On je tvrdio da je bio samo uplašeni vojnik koji je po naređenju komandanta TO Stanka Vujanovića sve zločine, uključujući i tri ubistva koja je priznao na sudu, počinio u strahu za sopstveni život. Sud mu je povjerovao. Psihijatrijskim pregledom je utvrđeno da je natprosječno inteligentan i da nema sklonost patološkom laganju, što je njegovom iskazu dalo dodatnu težinu. Njegovo svedočenje je “udavilo” druge pripadnike TO i dobrovoljce, a optužnica je zaobišla lanac visokog komandovanja JNA. Kao kurir kapetanu Miroslavu Radiću i pukovniku Miletu Mrkšiću, Štuka je znao previše. Prema njegovom svedočenju, odgovornost za Ovčaru se svela na incident koji su prikrivali lokalni ekstremisti, a ne na sistematski zločin pod patronatom JNA. Zauzvrat je dobio slobodu i status zaštićenog svjedoka, što mu garantuje da nikada neće biti izručen Hrvatskoj, koja je za njim raspisala i potjernicu.

NADA KALABE

360°

Godinama kasnije, pravda za barem jedan od Štukinih zločina može doći iz neočekivanog smjera. Gotovo 35 godina nakon ubistva Jean-Michela Nicoliera, francusko pravosuđe je okončalo istragu o smrti svog državljanina. Istražni sudija Odjela za ratne zločine u Parizu priprema međunarodnu potjernicu za hapšenjem Spasoja Petkovića Štuke. Srbija je dozvolila Francuzima da testiraju Štuku. On je rekao francuskom sudiji da nije kriv, ali je sudija prikupio dovoljno dokaza protiv njega.

Francuski istražitelji ne namjeravaju stati na tome; najavio da će zatražiti izručenje Veselina Šljivančanina, Stanka Vujanovića i Nade Kalabe.

Međutim, izručenje Štuke Francuskoj biće pravno komplikovano. Objasnio je RTL-u advokat Anto Nobilo da su glavne prepreke njegov status svedoka pokajnika i činjenica da Srbija po pravilu ne izručuje svoje državljane. Međutim, dodao je, iskustvo iz slučaja Perković, gdje je Hrvatska izručila svog državljanina pod pritiskom Njemačke, pokazuje da jak politički pritisak velike sile može promijeniti pravila igre. U međuvremenu, Spasoje Petković Štuka, čovjek koji je priznao da mu je svejedno da li će ubiti čovjeka ili kokoš, živi na nepoznatoj lokaciji, s novim identitetom, pod zaštitom države za čije je mračne ciljeve svojevremeno ubio.