Florence Hartmann, kao novinarka u okupiranom Vukovaru, skočila je na Šljivančanina pitanjem: “Šta se dogodilo na Ovčari?” On je odgovorio: “Pa, morali smo negdje zakopati tijela.” On je 1992. godine priznao zločin
Francuska istraga o ubistvu vukovarskog branitelja Jean-Michela Nicoliera je pri kraju, piše Mario Pušić za Jutarnji list, a ovu informaciju u roku od 24 sata potvrdio je odvjetnik obitelji Nicolier Arnaud Bilen. Naime, istražni sudija Odeljenja za ratne zločine Suda u Parizu Karole Vujasinović trenutno priprema međunarodnu poternicu za Spasojem Petkovićem zvanim Štuka, kojeg francuski istražitelji sumnjiče za ubistvo Nikolijea na Ovčari. “Tačno je da je postupak napredovao. Tačno je da je u pripremi međunarodna potjernica. Ne znamo kada će biti raspisana. Sudija je uvjeren da je pomenuta osoba počinila ubistvo”, rekao je Bilen za 24sata. Dodaje da se nada da će Srbija “čuti” Pariz, koga još nije čula Zagreb. Ekspres je objavio ovaj članak o Florens Hatman u novembru 2025. Ona je otkrila grobnicu na Ovčari.
Njeno svedočenje na sudu bilo je veoma teško, branilac je pokušao da je “protrese” pitanjem da li je njen suprug iz neke od zemalja bivše Jugoslavije i da li je njen svekar nekada radio u obaveštajnoj službi bivše države. Naravno, sve je to beznačajno za slučajeve ratnih zločina za koje se sudilo Šljivančaninu, Šešelju, Mrkšiću… Međutim, Florens Hartman nije bila iznenađena. Ona je, kao svedok u Haškom sudu, mnogo pre nego što je postala portparol tog istog suda, detaljno opisala kako je 1992. godine, zajedno sa kolegom, prvi otkrio svetu lokaciju masovne grobnice na Ovčari.
20. NOVEMBRA 1991
Crni svijet
Posljednja noć Nicoliera i Hrvata na Ovčari: ‘Netko će platiti što smo ih toliko zeznuli…’
Sve je počelo 22. listopada 1992. Komisija Ujedinjenih naroda za ljudska prava, na čijem je čelu Tadeusz Mazowiecki, na konferenciji za novinare u Zagrebu objavila je šokantnu vijest: otkrivena je masovna grobnica u blizini Vukovara. Lokacija je, iz “očiglednih razloga” radi zaštite dokaza, ostala tajna. UNPROFOR je postavio danonoćnu stražu, ali niko nije znao tačnu lokaciju stravičnog zločina.
Nešto ranije, 2. oktobra, u zagrebačkom “Vjesniku” izašao je važan članak, ključna indicija. U njemu je jedini preživjeli svjedok masakra na Ovčari, pod pseudonimom “Ivan”, detaljno opisao šta se dogodilo u noći 20. novembra 1991. godine, nakon što su ranjenici i civili odvedeni iz vukovarske bolnice. Krajem oktobra 1992. i Hartmann odlazi u Vukovar. tada je živela u Beogradu i radila kao dopisnik Le Monda. Grad je tada još uvijek pod okupacijom i tako će ostati do mirne reintegracije.
GROB 264 HRVATA
360°
Pukovnik JNA: Za Ovčaru smo znali, prstom nismo mrdnuli. Ubili su 1503 naša vojnika.
“Radio sam na osnovu iskaza jedne preživjele. To je bilo vrlo, vrlo konkretno svjedočenje… pominjala je Ovčaru… Sjetio se da su ga kamionom odvezli sa Ovčare prema jezeru Grabovo. Svjedok je naveo da su skrenuli lijevo prije jezera, tako da smo u suštini pratili liniju kretanja koju je svjedok opisao”, svjedočila je Hartmann u Hagu.
Ali potraga nije bila jednostavna. Strah od mina bio je sveprisutan, a na tlu je bilo nekoliko puteva koji su vodili lijevo. U jednom trenutku su shvatili da su otišli predaleko i stigli do samog jezera Grabovo, gdje su se zaustavili. A onda je slučajan susret promijenio sve. Dok su ona i njen kolega stajale pored jezera, primetile su mali hangar pored puta. Ubrzo je na obalu iskrcao čamac iz kojeg je izašlo nekoliko lokalnih Srba. Tražili su dokumenta i pitali šta tamo rade. Nekoliko minuta kasnije stigao je kamion UN-a sa dva ruska mirovnjaka.
U svom svjedočenju, Hartmann je detaljno opisala šta se dalje dogodilo:
“Nisu tražili od nas da idemo. Mi smo zapravo prisustvovali sastanku između njih i lokalnih Srba… Razgovarali su, pojeli sendvič, mislim, i popili nešto. A onda su Rusi dali lokalnim Srbima kanistere goriva. Lokalni Srbi su otišli sa tim gorivom. Nakon što su otišli, moj kolega i ja smo ulazili u auto… i tada smo vidjeli tablice na kamionu”, rekao je on.
Taj trenutak je bio prekretnica. Shvativši da imaju moćno sredstvo pritiska, odlučili su da rizikuju.
NESTALO JOŠ 60 LJUDI
360°
Hoćemo li ikada pronaći Ovčaru 2? ‘Noga sa žutom čizmom ZNG-a virila je iz jarka’
“Rekli smo im da ćemo ih, ako odbiju da nam kažu gdje rade, prijaviti za ovaj šverc goriva. Onda su nam ponudili da ih pratimo i tako smo uspjeli pronaći pravo mjesto gdje smo trebali skrenuti”, svjedoči Hartmann.
Ruski vojnici su ih odveli do kraja šumarka, dalje je svjedočio Hartmann. Tamo su vidjeli bijeli šator i još jedan kamion UN-a. Iako im vojnici koji su čuvali lokaciju nisu dozvolili pristup, potvrdili su da su vidjeli lobanje i dijelove tijela kako vire iz kišom natopljenog tla. Jedan od vojnika im je rekao rečenicu koju su zapisali: “Dole ih mora biti još mnogo”.
SAVA PETKOVIĆ
360°
Ovo je Štuka, Nicolierov ubica. ‘Nije me briga hoću li ubiti čovjeka ili kokošku’
Lokacija je savršeno odgovarala iskazu preživjelog svjedoka. Veza između nestalih iz bolnice i masovne grobnice bila je gotovo sigurna. Za to im je bila potrebna zvanična potvrda. Odmah su se odvezli u Erdut, u štab UNPROFOR-a za sektor Istok. Tamo su zatekli Blandine Neggae, koordinatoricu civilnih poslova.
“Rekli smo joj da smo pronašli masovnu grobnicu”, svjedoči Hartmann. Neggae je bio iznenađen što su dvojica novinara u jednom danu uspjeli pronaći lokaciju koju je tim UN-a tražio od septembra. Pokazali su joj članak iz “Vjesnika” koji im je poslužio kao vodič, nakon čega je i službeno potvrdila: 27. listopada 1992. otkrivena je masovna grobnica u Grabovu kod Vukovara, prva u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
PASTIRSKA ŽRTVA
360°
Josip Batarelo je bio prvak u veslanju. Nada ga je ubila, okrivila ga za otpuštanje iz robne kuće Nama
Sljedećeg dana, 28. oktobra, u razmaku od sat vremena, AFP i Le Monde objavili su priču koja je potresla svijet.
Mjesec dana kasnije, 18. novembra 1992., Hartmann se vratio u Vukovar kako bi obilježio prvu godišnjicu pada grada, pa makar to bio i “praznik oslobođenja” za lokalne Srbe. Tamo je upoznala Veselina Šljivančanina. Prišla mu je i postavila direktno pitanje na srpskom: „Šta se desilo na Ovčari?“. Njegov odgovor joj se, kako je posvjedočila, urezao u sjećanje. Bilo je spontano i jezivo.
“Pa, tijela moraju biti negdje zakopana”, odgovorio je. U stvari, priznao zločin.
Ona tada nije objavila taj citat u svom članku. “Citirati ga značilo bi optužiti ga bez dodatnih dokaza… Kriterijumi Le Mondea su vrlo specifični. Novine ne mogu nekoga optužiti bez dodatnih dokaza koji podržavaju takvu optužbu”, objasnila je ona na sudu. Isti onaj koji je Šljivančanina prvo osudio na 17 godina za Vukovar i Ovčaru, a potom smanjio kaznu na deset. služio je i danas je u Srbiji, ratni zločinac živi kao slobodan čovek. Pre dve godine, sa akreditacijom oko vrata, ispratio je skup vladajuće, Vučićeve Srpske napredne stranke.
