Ključni potez povukao je general Ante Gotovina pokretanjem akcije “Ljeto '95”, koja je trajala od 25. do 30. jula, upravo u vrijeme kada je Mladić finalizirao svoje planove.
Ljeto 1995. bilo je vrijeme kada je odlučena sudbina ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Dok je međunarodna zajednica bila paralizirana užasom genocida u Srebrenici, a četiri puta veća i brojnija enklava Bihać odbrojavala posljednje dane pod opsadom, u pozadini se odvijala strateška partija šaha s visokim ulozima. U toj stranci ključni igrači bili su hrvatski vojni i politički vrh s jedne strane, te vojni vrh Republike Srpske i pobunjeničke “Republike Srpske Krajine” s druge strane. U srcu ove napetosti ležao je ambiciozan, ali tajni srpski plan: Operacija Vaganj 95, masivna ofanziva osmišljena da preokrene tok rata i ostvari san o ujedinjenim srpskim zemljama. Međutim, nisu znali da se prati svaki njihov korak i da se hrvatski odgovor već priprema.
Velikosrpske ambicije i “Direktiva br. 8”
Nakon razaranja enklava Srebrenica i Žepa u julu 1995. godine u akciji “Krivaja”, snage bosanskih Srba, pojačane dobrovoljcima iz Srbije, osjećale su se nadmoćnošću. Vjerovali su da je konačna pobjeda na dohvat ruke. S takvim uvjerenjem general Ratko Mladić je 30. jula sazvao ključni sastanak u Bosanskom Petrovcu na kojem su se okupili najviši vojni i politički zvaničnici dvije srpske vojske. Uz Mladića, tu su bili general Dušan Lončar i obavještajni pukovnik Mihajlo Knežević iz Knina, generali VRS Manojlo Milovanović, Momir Talić, Boško Kelečević i Zdravko Tolimir, te kao politička ličnost Biljana Plavšić.
BJEŽI 14 GODINA
360°
LOV NA RATKA MLADIĆA Dnevnik je sakrio u zid, Heckler & Koch u čarape
Na tom sastanku Mladić je predstavio svoj grandiozni plan, akciju “Vaganj 95”. Cilj nije bila samo taktička pobjeda, već i strateški zaokret koji bi osigurao dugoročnu održivost Republike Srpske i RSK. Plan je predviđao angažovanje oko 80.000 vojnika u istovremeni napad na više frontova. Prvi krak ofanzive trebao je krenuti iz pravca Banja Luke prema Kupresu i Livnu, s ciljem vraćanja nedavno izgubljenih Grahova i Glamoča. Drugi, još ambiciozniji, predviđao je prodor jedinica Drinskog, Istočnobosanskohercegovačkog korpusa dolinom Neretve, sve do Metkovića i mora. Istovremeno bi se povećao pritisak na bihaćku enklavu. Mladićeva namjera je bila, kažu obavještajci, da “rastegne ustaške snage” i udari ih na najosjetljivija mjesta kako bi “uvijek razmišljali kada će se odlučiti za rat sa Srbima”. Uspjeh ovakve akcije drastično bi promijenio stratešku situaciju i vjerovatno omogućio stvaranje “Ujedinjene Republike Srpske”.
Sve je bilo tempirano da se dogodi neposredno prije raspoređivanja interventnih snaga UN-a koje bi “zacementirale” nove linije razdvajanja i rezultate etničkog čišćenja. Mladić je bio toliko uvjeren u uspjeh da je tri dana kasnije, 3. avgusta, izdao “Direktivu broj 8”, kojom je naređeno da se napad počne 5. avgusta u šest ujutro, naglašavajući da će on “lično rukovoditi cijelom operacijom”.
Hrvatski obavještajni mat
Dok je Mladić kovao svoje planove u Bosanskom Petrovcu, nije ni slutio da hrvatska strana ne samo da zna za njih, već ih poznaje do najsitnijih detalja. Hrvatska izvještajna služba (HIS) pod vodstvom Miroslava Tuđmana i cjelokupna obavještajna zajednica su do ljeta 1995. godine ostvarili potpunu informacijsku nadmoć. Tajni komunikacijski sistemi srpskih vojski, kako vojnih tako i civilnih, bili su pod nadzorom zahvaljujući tehnologiji koju su razvili hrvatski stručnjaci. Zahvaljujući tajnim operacijama HIS-a i elektronskom izviđanju Hrvatske vojske, objedinjeni obavještajni izvještaji o Mladićevim namjerama stigli su na stol predsjednika Franje Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška samo nekoliko sati nakon sastanka.
DNEVNICI ZLOČINCA
360°
MLADIĆEVI TRANSKRIPTI ‘Hrvati me plaćaju za rat sa Bošnjacima. nista nije skupo’
Osim tehničke nadmoći, hrvatske službe su vodile i sofisticirani psihološki rat. Operacije poput “Tvrđava” i “Pax” osmišljene su da slome moral na okupiranim teritorijama, nudeći izbor između mirne reintegracije i vojnog poraza. Sistemski su se širile informacije o korumpiranosti i nesposobnosti rukovodstva RSK, podsticano je nepoverenje prema “starom kadru” koji je već “izdao” JNA, a sada će, kako se tvrdilo, izdati i vojsku “krajine”. Učinak je bio poražavajući. Prema srpskim izvorima, ove operacije su bile jedan od odlučujućih faktora za urušavanje odbrane. Zbog masovnih incidenata izbegavanja mobilizacije i tajnog slanja vojnih obveznika u Srbiju, RSK je napustilo oko 28.000 borbeno sposobnih ljudi, što je imalo katastrofalne posledice po odbrambene sposobnosti. Hrvatski analitičari HIS-a odmah su shvatili da je Mladićev megalomanski plan, zasnovan na nerealnim procjenama i rivalstvu između komandi u Kninu i Banjaluci, predstavljao jedinstvenu priliku. Srpske snage su bile rastegnute, a strateške rezerve izgubljene. Znali su da je trenutak za odlučujući udarac savršen.
Gotovinin preventivni udar: Operacija “Ljeto '95”
Hrvatsko rukovodstvo nije čekalo. Umjesto pasivne odbrane, odlučili su se za proaktivnu strategiju. Ključni potez povukao je general Ante Gotovina pokretanjem akcije “Ljeto '95”, koja je trajala od 25. do 30. jula, upravo u vrijeme kada je Mladić finalizirao svoje planove. Ova operacija, često viđena samo kao uvod u Oluju, zapravo je bila briljantan preventivni udar. Oslobađanjem strateški važnih gradova Bosanskog Grahova i Glamoča, hrvatske snage su presjekle glavnu komunikaciju između Knina i Banja Luke preko Drvara.
KRVAVI TRAG U TANJIRU
360°
“Ubiću sve od 7 do 70”, rekao je Mladić. Za Škabrnju nikada nije osuđen
Time je Knin, centar pobune, doveden u poluokruženje, a srpske snage su bile prinuđene da odmah reaguju. Morali su prekinuti akciju “Mač” za zauzimanje Bihaća i prebaciti glavninu svojih elitnih snaga prema Grahovu kako bi zaštitili Knin. Mladić je, shvativši šta se dešava, hitno stigao u Knin i ohrabrio svoje saborce, tvrdeći da su Hrvati napravili “odlučnu grešku u ratu” osvajanjem Grahova i Glamoča. Njegovo samopouzdanje je bilo neutemeljeno. Dana 31. jula, general Mrkšić, komandant SVK, bio je primoran da izda naređenje o pregrupisavanju snaga kako bi zaustavio Gotovinin proboj, čime je dodatno oslabio druge dijelove fronta. Gotovinin potez potpuno je poremetio srpske pripreme za “Vaganj” i naterao ih da igraju po hrvatskim pravilima.
Utrka s vremenom: Oluja počinje 25 sati ranije
Uz precizne obavještajne podatke o datumu i vremenu početka operacije “Vaganj” i uz postignutu stratešku prednost u operaciji “Ljeto '95”, predsjednik Tuđman donio je povijesnu odluku. Jedva sam čekao. Dok su poslednji mirovni pregovori u Ženevi propadali jer su Milan Martić i Slobodan Milošević odbacili plan Z-4, Hrvatska vojska je bila na najvišem stepenu pripravnosti. U zoru 4. avgusta 1995. godine, u pet sati, samo 25 sati pre nego što je Mladić planirao da krene u ofanzivu, počela je vojno-policijska operacija Oluja. Snage od 80.000 vojnika, koje su trebale krenuti u osvajački pohod, zatečene su potpuno nespremne i umjesto u napadu, našle su se u haotičnom povlačenju i odbrani. Mladićev plan da preokrene rat propao je i prije nego što je počeo.
UMRO JE KRVI ČOVJEK
360°
Dok je Mladić bježao, njegova kćerka se ubila njegovim omiljenim pištoljem
Iako je Oluja bjesomučno oslobađala okupirane teritorije, priča o “Vaganju” dobila je krvavi epilog. Mladić nije odustajao. Snage koje su bile pripremljene za ofanzivu sada su iskorišćene za jedini pravi srpski kontranapad posle Oluje. U noći sa 12. na 13. avgust elitne jedinice Vojske Republike Srpske – Druga drinska pješadijska brigada, 65. zaštitni puk i 10. diverzantski odred – krenule su u žestok napad na područje Bosanskog Grahova. Cilj je bio zauzeti strateški važan prijevoj Derale, prekinuti komunikaciju Knin – Grahovo i stvoriti uslove za dalje napredovanje prema Livnu. Uslijedila je izuzetno teška trodnevna bitka u kojoj je korištena artiljerija, avijacija i oklop.
Prvog dana hrvatske snage su pretrpjele velike gubitke, sa dvadeset mrtvih i pedeset ranjenih. Srpske snage su u jednom trenutku uspjele da probiju linije i prekinu komunikaciju, dovodeći 141. brigadu HV-a, koja je podnijela najveći teret, u izuzetno težak položaj. Međutim, hrvatska komanda, predvođena general-majorom Rahimom Ademijem, reagovala je brzo i odlučno.
Zločini u SREBRENICI
Politika i društvo
Umro zločinac: ‘Ratko Mladić mi je dao čokoladu, a onda ubio oca…’
– Napad srpskih snaga dogodio se u noći 12. na 13. avgusta, a mi smo krenuli u kontranapad 14. avgusta i to je bio najjači kontranapad koji je Hrvatska vojska ikada izvela tokom Domovinskog rata – prisjetio se general Ademi.
U pomoć su hitno upućene 4. i 7. gardijska brigada. Nakon pregrupisavanja, ujutro 14. avgusta, pojačane hrvatske snage krenule su u silovit protunapad. U teškim borbama porazili su srpske elitne jedinice, potisnuli ih daleko iza njihovih početnih položaja i nastavili napredovati sve dok se nisu približili Drvaru. Poslednji Mladićev pokušaj da spase situaciju pretvorio se u konačni poraz, koji je otvorio put operaciji Maestral i skorom kraju rata.
