Thompsonov novi album ‘504 027 (Hipodrom, uživo)’ nije priča o muzici, već o fenomenu koji mijenja društvo
Na službenoj Facebook stranici Marka Perkovića Thompsona nedavno je objavljena informacija o pretprodaji live albuma pomalo traljavog naziva “504 027 (Hipodrom, Live)”, snimljenog na koncertu održanom 5. srpnja 2025. na zagrebačkom hipodromu, prema navodima pred 504.027 posjetitelja. Izdanje, koje je dostupno u pretprodaji na web stranici Croatia Recordsa po cijeni od 17 eura, sadrži 3 CD-a i knjižicu od 28 stranica, a u pripremi je i blu-ray, DVD i četverostruko vinil izdanje. Croatia Records, u skladu sa preovlađujućom “filozofijom” današnjice, u kojoj su ključne riječi “povijest” i “rekord” u svim svojim izvedenicama, promoviše izdanje sa sloganom: “Najveći koncert s prodanim ulaznicama u svjetskoj povijesti dobiva svoje fizičko izdanje!”. U najavi se navodi i sljedeće: “Album ‘504 027 (Hipodrom, live)’ nastao je u suradnji Thompsonove ekipe i Croatia Recordsa kao trajni dokument jednog od najmasovnijih i najznačajnijih koncerata u novijoj hrvatskoj muzičkoj povijesti, čija je produkcija i organizacija mjesecima bila u javnosti.”
Od sadašnjeg Mundijala, mediji nas neprestano bombarduju “istorijskim rekordima”, golovima, asistencijama, uštedama, zaradama, pretrčanim kilometrima, uspješnim dodavanjima… Živi album Marka Perkovića Thompsona dio je iste priče iza koje se krije nedokučiva pohlepa, dok je sve ostalo, od koncerta do muzike, nalazi se u dubokoj pozadini, već duboko u pozadini, već duboko u pozadini, već duboko u muzičkom smislu. katastrofalna društveno-politička pojava. Nažalost, isto bi se moglo reći i za današnji fudbal, duboko korumpiranu političko-finansijsku perverziju u kojoj je nogometna igra samo dobrodošao izgovor. Navešću dva momenta iz fudbala, koji su, po mom mišljenju, istorijski. Golom Antonina Panenke iz jedanaesterca u finalu Evropskog prvenstva 1976. i golom Davora Šukera tačno dvadeset godina kasnije, 1996., takođe na Evropskom prvenstvu, kada je lobovao Petera Šmajhela, jednog od najboljih svetskih golmana u to vreme. Ova dva primjera pokazuju da su fudbal nekada igrali živi ljudi, sa svojim karakterističnim karakterima, dok današnji fudbaleri neodoljivo podsjećaju na robote, odnosno njihove PlayStation avatare. U sličnu “karakterizaciju” uklapa se i Marko Perković Thompson: kada govorimo o Tompsonu, zapravo govorimo o simbolu, odnosno o mitološkom biću s jedne strane i profašističkom promoteru s druge strane, a ne o čovjeku od krvi i mesa.
BRATSTVO SV. PIĆA
360°
Čudna kapela i neizvjesna završnica u Splitu: ‘Vjernici, ne idite tamo! otkinuli su se’
Live albumi su neizostavan deo istorije roka, zbog čega se moramo na trenutak vratiti u prošlost (“Ako ne znaš šta je to bilo”, tu su Google, AI i Wikipedia, da se odmaknemo od Thompsonovih tekstova). Vjerovatno najpoznatiji live album u historiji roka je “The Last Waltz”, oproštajni koncert kanadsko-američke rok grupe The Band, koja je širu popularnost stekla sredinom 1960-ih kao prateći bend Boba Dylana na početku njegove “električne faze”. Koncert je održan na američki Dan zahvalnosti, 25. novembra 1976. godine, u dvorani Winterland Ballroom u San Francisku. Bendu se na koncertu pridružilo više od deset specijalnih gostiju, kao što su Bob Dylan, Eric Clapton, Emmylou Harris, Van Morrison, Ringo Starr, Muddy Waters, Ronnie Wood, Neil Young… Kao i u Thompsonovom slučaju, Warner Bros. Records je izdao trostruki koncertni album pod nazivom “The Last Waltz”, dvije godine nakon Martinovog 17 koncerta8. Scorsese je snimio istoimeni dokumentarac i tu prestaju sve sličnosti između Thompsona i The Banda. Naime, oba koncertna snimka su na neki način priča o vremenu u kojem su nastala. Thompsonov koncert tipičan je primjer narcisoidnog “one man showa”, fenomena koji se polako pretvara u glavnu karakteristiku današnjice, dok u Scorseseovom dokumentarcu gledamo neka od najvećih imena rocka u opuštenom okruženju, kako jasno uživaju u muzici koju izvode. Skorseze posvećuje jednaku pažnju svakom od izvođača, uklj
članovi benda. Snimanje Thompsonovog koncerta na Hipodromu realizirala je Thompsonova službena ekipa u suradnji s produkcijom Croatia Records. Koncert je snimljen sa nekoliko kamera visoke rezolucije, tehnički izuzetno korektno, i ništa više, dok je Scorseseov film maestralno snimljen i montiran. Jedan od mojih omiljenih trenutaka u “Posljednjem valceru” je nastup kantri pjevačice Emmylou Harris. Njena najpoznatija pjesma, “Evangeline”, počinje bendom, nakon čega se Harris pojavljuje u plavičastom oblaku koncertne magle. Jednostavnim pokretom kamere Scorsese postiže neusporedivo efektniji kadar od Gospinog lika koji su dronovi formirali na nebu iznad Zagreba za vrijeme Thompsonovog koncerta. Razlika između Scorseseovog “Posljednjeg valcera” i koncertnog snimka “504 027 (Hipodrom, uživo)” otprilike je ista kao između Antonina Panenke, koji je punokrvni filmski lik, i fudbalskih PlayStation avatara.
KAD POLITIKA PJEVA…
Književnost i kultura
Što se dogodilo s Thompsonovim koncertom na HTV-u? Odabrao: Andrej Plenković
Nakon višemjesečne produkcije, snimak Thompsonovog koncerta otkupila je Hrvatska radiotelevizija, koja ga je, nimalo slučajno, prikazala 4. lipnja, Tijelova, jednog od najvećih katoličkih praznika, koji se slavi tačno 60 dana nakon Uskrsa, čime je zatvorena kič mitološka konstrukcija koja se gradi oko lika Marka Perkovića u Tompsonu dodajući religiozne elemente u njega. Ovu odluku HRT-a kritični hrvatski mediji s pravom su proglasili skandaloznom jer spaja dvije nespojive stvari: fašistički pozdrav i Katoličku crkvu, instituciju koja je bila jedina ozbiljna opozicija nacističkom režimu u Hitlerovoj Njemačkoj. Marko Perković Thompson je prije svega politička činjenica pa tek onda sve ostalo. Pišući nedavno o povezanosti politike i zabave, pisao sam kako je ustaška ikonografija na zagrebačkom koncertu Marka Perkovića Thompsona sa margine došla u fokus javnosti s katastrofalnim posljedicama po društvo, toliko da se može govoriti o civilizacijskoj revoluciji.
Uprkos svemu, glavni junak “istorijskog koncerta” – koji je dobio i svoju diskografsku dimenziju, koja je, verujem, Tompsonu bila izuzetno važna, možda čak i važnija od finansijskih.
efekti – nije to bio Marko Perković Tompson nego – publika, njih više od pola miliona, kako se navodi u promotivnom materijalu. Naime, cijela priča oko koncerta prije njegovog održavanja vrtjela se oko broja posjetitelja. I tu možemo povući paralelu sa fudbalskim navijačima, sa dobro poznatim sloganom “Koliko nas, jebote, koliko nas ima”. Zašto posjetitelji dolaze na Thompsonove koncerte u tako velikom broju? Odgovor na ovo pitanje možda će nas najbliže približiti objašnjenju Thompsonovog fenomena, koji je ujedno i priča o vremenu u kojem živimo. Vjerujem da publika na Thompsonove koncerte ne dolazi toliko zbog njegovih pjesama, koliko zbog sebe, da bi na taj način postale “dio povijesti” u kojoj prevladava lažno domoljublje i još lažniji vjerski žar, što je ne samo hrvatska specifičnost, već i prilično dobar opis svijeta u kojem živimo. kulisa za selfi, kao najbolja potvrda vlastite pravoslavnosti.
