Skoro da je začuđujuća gluhoća turske diplomatije u Sarajevu. Čak se ni mediji, koje finansira jedan opskurni turski biznismen u Sarajevu, više ne referiraju na turskog dvojca, Recepa Tayipa Erdogana i Hakana Fidana, čije su izjave bile bar heftična doza, ili porcija bošnjačkoj raji.
Sultanova pozlata se kruni među Bošnjacima
Da ne spominjemo njihovo nametljivo ‘soljenje pameti’ Bošnjacima u vijeme izborne kampanje, kada su ekipe navodnih experata za medije i spin doktora boravile u Sarajevu kako bi kreirali ranije kampanje SDA-u. Čak je tokom kampanje za prošle opće izbore osobno sultan Erdogan posjetio Sarajevo kada je, nakon skromne ceremonije otvaranja renovirane jedne čaršijskedžamije, uz prisustvo Bakira Izetbegovića i reisa Huseina Kavazovića, u zgradi Rijaseta održao predavanje imamima, njih oko tri stotine, kada im je poručio da je ‘politika zapada samo da zavađa muslimane’. Na taj način im je htio sugerirati da glasaju za Izetbegovića koji je u to vrijeme bio izložen kritikama nekih zapadnih diplomata zbog svoje ratnohuškačke retorike u kampanji. Time je Sultan samo odmogao svom pulenu koji je izgubio utrku za bošnjačkog člana državnog Predsjedništva. Osim što je odmogao Izetbegoviću, sebi je priskrbio neku vrstu poniženja jer su mu Bošnjaci poručili da ne podržavaju (njegovu) antizapadnu politiku.
Vjerovatno svjestan toga Sultan ne želi više riskirati svog krediblitet, koji je prilično narušen kod Bošnjaka. A možda se radi i o nečemu sasvim drugom, ko će mu ga znati?!, jer Sulatn je poznat da često’mjenja ćurak’, a još češće i još lakše ostavlja prijatelje na cjedilu, ili ih se potpuno odriče. Zbog toga njegova hrizma blijedi diljem islamskog svijeta –od magreba do mašrika, od Kafkaza do Balkana.
Najsvježiji prijmer njegovog odnosa prema Bošnjacima je odnos njegovih medija prema smrti i sahrani krvnika Ratka Mladića u Beogradu. Dok su opozicijski mediji, uvetno rečeno ljevičarski, objavljivali vijesti sa naslovima sličnim onima kakve su davali sarajevski mediji, dotle su mediji koji slove kao bliski AK Partiji te vijesti prenosili sa prigušenim naslovima, bez eksplicitnih kvalifikacija o sprskom krvniku. Pri tome su posebno izbjegavali riječ genocid itd.
Iz svega bi se dalo zaključiti da Erdogan više drži do hatara Aleksandra Vučić, nego do hatara bošnjačkih lidera, pai samog Izetbegovića.
Zako je konačno vrijeme da se sarajveski mediji u najozbiljnijoj formi počnu baviti Erdoganom i njegovom politikom, jer se i on pored svega predstvalja kao možda posljednji zaštitinik, ili spasilac Bošnjaka. On je sam stvarao takvu sliku o sebi pozivajući se tobože na nekakav ‘emanet’ Alije Izetbegovića koji ga je na samrtničkoj postelji zamolio da se zauzme za njegov narod. Potom je on preko svojih medija pravio kult ličnosti o Aliji , kakav nisu uspjeli izgraditi ni njegovi nasljednici u Sarajevu.
Prvo, ono što sarajevski mediji uopće ne uočavaju, Erdoganovu sklonost da se distancira od prijatelja, pa čak i da se konfrontira sa njima, nakon što ih (zlo)upotrijebi.
Zanimljivo je da su njegovi prvi učitelji i politički saveznici bili Necmetin Erbakan, Adnan Oktar, (Harun Yahya) i Fetulah Gulen. Erbakana je osudio na kaznu kućnog pritvora, Oktara na desetak hiljada godina robije, a Gulena je pretvorio u najvećeg neprijatelja i izdajnika Turske od njenog nastanka.
Proganjajući svoje političke oponente oko sebe, od Turske je napravio jednu od najveći tamnica za političke zatvorenike na svijetu.
Od emaneta nema selameta
Potom niko od Erdoganovih najbližih stranačkih saradnika,koji su obnašali najviše državne funkcije, od Abdulaha Gula do Ahmeda Davutoglu, nije više na političkoj sceni. Sve ih je Sulatn ‘pomeo’ i prinudio na šutnju i političku izolaciju.
Ništa bolje nisu prošli ni njegovi prijatelji u svijetu. Na primjer, mediji su objavljivali njegovu fotografiju iz 1990. godine, dok je bio načelnik Istanbula, sa Rachidom Ghannouchijem, vođom islamista iz Tunisa i Gulbuddinom Hekmatyarom, jednim od osnivača Talibana u Afaganistanu. Hekmatyar je ubijen, a Ghannouchi je danas u zatvoru, gdje će i vjerovatno i umrijeti kao bolesni starac. Njega je tamo strpao tuniški diktator Saied Kais, a nakon što je njegova stranka pobjedila na demokratskim izborima. Nije poznato da se Sulatna zauzeo za Ghannouchija.
Najeklatantniji primjer Erdoganove izdaje je njegov odnosa prema Muhamedu Mursiju, egiptaskom predsjedniku koji je umro u zatvoru, nakon što ga je svrgnuo Fatah Al Sisi i strpao u zatvor. Danas je Erdogan Sisijev prijatelj i saveznik.
Pa čak je prešao preko ubistva Jamala Khashoggija, koje se desilo u Istanbulu, da bi se pomirio sa Muhamedom Bin Salmanom, kojeg je osobno optuživao da stoji iza ubistva.
Ni mnogi islamsistički pokreti u svijetu koji su formalno uživali Erdoganovu podršku, nisu prošli ništa bolje. Mnogi od njih više nemaju Sultanovu podršku naon sloma Arapksog proljeća, kad se Sultan okrenuo arapksim monarsima protiv kojih je taj bunt islamskih masa i bio usmjerene.
Stoga, kada se danas Erdogan nadvikuje sa cionističkim krvnikom Benjaminom Netanyahuom, mnogi smatraju da je taj verbalni rat dogovoren jer obojica imaju kortisti od njega. U suštini, ništa jedan drugom nisu naudili. Tako cinici tvrde da je Turska toliko kaznila Izrael zbog genocida u Gazi da je samo par mjeseci pijaca u Tel Avivu ostala bez turskog paradajza.
Ova će tema svakako dominirati političkom scenom u Turskom u narednom periodu, pa čak se može reči da će Erdogana pratiti do groba.
Kako god, trenutno Erdoganova Turska, u nekoj vrsti zavjetrine nakon bliskoistočnih ratova. To je zahvaljujući prijateljstvu Erdogana sa američkim predsjednikom Donaldom Trumpom. Iako se predstvalja da je pokušao spriječiti agresiju Izraelai Amerike na Iran, ipak je igrao dvostruku igru, i vojnu i diplomatsku, na štetu Irana. U međuvremenu je Izrael izgradio pravi cionistički zid oko Turske pretvarajući Grčku, Cipar, Albaniju, Kosovo, Srbiju u tvrđave cionizma.
Tako je bukvalno Izrael istisnuo Tursku sa Balkana. Naredu je, očito, Bosna i Hercegovina. Milorad Dodik to s ponosom ističe kako je Izarel trenutno najveći saveznik Republike Srpske. Vrlo je nejasana politika Trumpove administracije prema Bosni i Hercegovini. Niko u Sarajevu od bošnjačkih lidera nema odgovor niti izlaznu strategiju iz ove vrlo delikatne, pa tako i opasne situacije zbog promjene kursa američke politike. Sve su oči uprte u Erdogana. Ali, izgleda da on ne može pomoći ni sam sebi, a kamo li nekome drugom. Njegov maksimalan domet je podilaženje Trumpu. Toliko je prednjim Sultan savio kičmu, da je pitanje da li bi se smio uspraviti ako bi ovaj islamofob naudio Bošnjacima kroz toleriranje secesionističkih političkih politike kršćanskih vođa Milorada Dodikai Dragana Čovića.
Kako god, ipak je Erdoganu veoma stalo da Bakir Izetbegović pobjedi na izborima. Jer u slučaju da ponovo bude poražen, to znači da ga Bošnjaci ne žele za nacionalnog vođu i da odbacuju dinastički princip vladavine. A to je upravo ono zbog čega je Erdogan Aliju Izetbegovića, kao veliku političku zvijezdu u islamskom svijetu, uzeo kao svog uzora, te da je on kao prozadno orijentirani muslimanski lider svome sinu ostavio u emanet svoje političko nasljeđe. Jer upravo je to ključni problem za Erdogana – kako da svoga sina Bilala okruni kao svog nasljednika kako je to učinio Alija.
Ova priča o Alijinom emanetu traje već dvije decenije i vrijeme je da se okonča. Ne sluti da će imati sretan svršetak. Naprotiv, mogla bi biti politički tragična po njene aktere, ali i po narode koje su njome zamajavali tolike godine.
(TBT, Tim za analitiku)
The post SULTANOVA SE POZLATA KRUNI MEĐU BOŠNJACIMA: Upadljiva šutnja (pro)turskih medija izaziva sumnju da se Erdogan distancirao od Bakira appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
