Ako je rat, kako sam tvrdio u prvom od tekstova u ovom malom serijalu o budućim izborima za članove Predsjedništva BiH, legitimacijsko polje svakog od tri nacionalizma u našoj zemlji, onda se u slučaju srpskog radi i o tome da nacionalistička legitimacija počiva na maksimalnoj negaciji masovnih ratnih zločina, pa samim tim i srebreničkog genocida i pretvaranju ratnih zločinaca u ključne nacionalne heroje i simbole. Svoje zločine, naravno, negiraju i hrvatske i bošnjačke političke oligarhije i one slave zločince iz svojih redova, daleko više hrvatski nego li bošnjački nacionalisti, ali srpski nacionalizam je u tome nenadmašan. Čak se može govoriti o institucionalizaciji negacije ratnih zločina i instituciolanom pretvaranja ratnog zločinca u nacionalnog heroja, naročito u periodu prije donošenja zakona o zabrani negiranja genocida dok je u ovdašnjem javnom prostoru divljao najveći njegov negator – Milorad Dodik. U vremenu kad se pripremao da dođe na vlast i neposredno nakon što su ga na nju turili Amerikanci, Dodik je otvoreno priznavao genocid u Srebrenici. A sve poslije postaje ogavna povijest beščašća u kojem Dodik slavi Karadžića, heroizira Mladića, psuje genocid u Srebrenici i svojim radikalnim stavovima razbuđuje nade izmanipulirane mase da će odcijepiti RS od BiH i pripojiti taj entitet Srbiji, piše Omer Ramić u analizi objavljenoj na poratlu Prometej.
Taoci Dodikove autokratije
Dodikovom nacionalizmu bio je, dakle, potreban narativni kontinuitet s Karadžićevim zločinačkim, a zbog toga i uvodi 9. januar kao Dan RS-a, jer je u nacionalnu memoriju po svaku cijenu htio uvesti taj datum iz 1992. godine kada je na Palama praktično izvršen državni udar proglašenjem Republike Srpske kao države srpskog naroda na teritoriji BiH. Dodik je iz defanazivne pozicije srpskog nacionalizma nakon potpisivanja Dejtonskog sporauzma prešao u ofanzivnu, oteo taj nacionalizam od SDS-a i na koncu se ustoličio u neprikosnovenog srpskog vođu. Sve što se dešavalo u tom entitetu na ideološkom, političkom ekonomskom, privrednom, kulturnom, pa čak i sportskom planu kontrolisao je lično on. Sva pljačka i banditizam kao oblik vladanja potiču od njega, svo pustošenje tog entiteta njegovo je djelo, a autokratija koju je uveo porobila je i razorila ukupan institucionalni sistem. Drugim riječima, Srbi u RS-u postali su taoci Dodikove autokratije i dok je bio na američkoj crnoj listi i danas kad je skinut s nje, a nakon što mu je Sud BiH izrekao mjeru zabrane obavljanja funkcija vlasti, on je zadržao institucionalnu moć kao predsjednik SNSD-a preko svojih poslušnika u vlasti.
Revitalizacijom ratnozločinačkog nacionalizma, Dodik je onemogućio suočavanje s prošlošću i moguću katarzu srpskoj naciji ka kojoj je, sjetimo se, krenuo 2003. godine Dragana Čavić formiranjem Komisije za ispitivanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine. Konačni izvještaj te komisije je 2004. godine potvrdio je Čavić kao predsjednik RS-a i izvinio se porodicama žrtva. Međutim, Dodik je poslije oduvao Čavića s političke scene pretvorivši ga u svog poslušnika i ponizivši ga do kraja.
Stoga je osnovno pitanje ima li uopće smisla održavati izbore u entitetu kojim gospodari jedan takav beskrupulozan, zao, kriminogeni političar, čija je volja neupitna a vlast nedodirljiva čak i onda kada formalno ne vrši niti jednu funkciju u njenim organima?
Onog trenutka kad je mogao biti dokrajčen na vanrednim izborima za predsjednika RS-a održanim prošle godine – spas mu je pružio niko drugi do Bakir Izetbegović činjenicom da nije pozvao Bošnjake u RS-a da glasaju protiv Dodikovog kandidata Sinišu Karana i podrže Branka Blanušu, kandidata udružene opozicije. Bošnjaci su poslušali tu Izetbegovićevu šutnju i bojkotovali izbore, a Karan je zasjeo u predsjedničku fotelju kao Dodikov odani sluga. Čime Dodik drži Srbe u RS-u stalnom talačkom odnosu – novcem koji je izvučen iz institucija sistema, kontrolom svih tajkuna i njihovih poslova, apsolutnom kontrolom entitetskog sistema, od školstva, preko univerziteta do policije, tužilaštva u sudstva.
Stoga na pitanje ko će u RS-u pobijediti na narednim izborima za člana Predsjedništva BiH ima jednostavan odgovor – Dodik u liku Željke Cvijanović, još jednog njegovog političkog služinčeta. Nakon što mu je Trump za velike novce prošle godine ukinuo sankcije, otvorilo se tipično autokolonijalno pitanje u BiH: čiji je Dodik igrač, američki ili ruski? Odgovor je potvrdan na obje mogućnosti, jer kao puki pragmata on će slušati svakog onog od kofa ima interes.
Ako sam već konstatovao da su izbori za člana Predsjedništva BiH iz, kako se to rogobatno birokratski kaže u Ustavu, reda srpskog naroda, u najmanju ruku već unaprijed riješeni, onda je pitanje imaju li oni uopće smisla? Odgovor je jednostavan – nemaju. Tim prije što je taj organ vlasti u konsocijacijskom sistemu prema kojemu je ustrojena podijeljena država gotovo pa potpuno nebitan s obzirom na njegove ovlasti. Zato se Dodik i šegačio kao kakav neotesani seljačina s tim organom dovodeći harmonikaša u njegovu zgradu iismijavajući i ponižavajući prije svega Željka Komšića, razvikanog paraloškog patriotu, i bezličnog Šefika Džaferovića u ulozi Izetbegovićevog dublera u tom organu. I novac o kojem odlučuje ta institucija je mali, čak manji od budžeta npr. Kantona Sarajevo, pa ona Dodika interesuje samo kao prostor za ponižavanje BiH. E, sad, Željka Cvijanović je u prošlom mandatu po Dodikovim uputama nadigrala političke diletante kakvi su Željko Komšić i Denis Bećirović. Ne zaboravimo, ona je nakon lobista utvrđivala konačan dogovor s Trampovom administracijom o skidanju sankcija Dodiku i ekipi. Bećirović i Komšić su to mogli samo gledati iz zadnjeg reda političkih tribina. Uz njih i Bakir Izetbegović i Dino Konaković.
Dodikizam kao nacionalistička srpska ideologija
Ali, i nakon toga bošnjačkoj desničarskoj i nacionalistički napaljenoj javnosti i njenoj medijskoj mašineriji nije bilo jasno šta je to i takvo predsjedništvo. Prostim rječnikom rečeno – igraonica za političku sujetu. U konsocijacijama ključni organi vlasti su oba doma parlamenta, naročito Dom naroda sa svim mehanizma blokade i Vijeće ministara sa svim mehanizmima blokade. Ali dok bošnjačkim političarima, računajući tu i likove tipa Kovačević, Lazović, Komšić broj dva dođe iz dupeta u glavu, ako u njoj uopće ima kakve sive mase osim ono malkice baždarene na sujetu i sebičluk – proteći će mnogo vremena. Za to vrijeme će dodikizam kao nacionalistička srpska ideologija, koja neće umrijeti s voždom iz Laktaša, vladati na strateškim mjestima – u Domu naroda i Vijeću ministara i zakočiti sve što mu odgovora u datom političkom trenutku.
No, potrebno je obratiti pažnju na unaprijed poražene kandidate Dodikove opozicije. Jedan od njih, Marinko Božović, je pristojan političar, solidno obrazovan i umjeren u svojim istupima. Njegova pobjeda bila bi ozdravljujuća za bosanskohercegovački politički prostor. Kao član SDS-a pripada onoj umjerenoj struji čiji je reprezentativan primjer gospodin Mirko Šarović, obrazovan i iskusan političar, po mnogima najbolji ministar ikad u Vijeću ministara, uz to racionalan i vrlo smiren, koncentriran u javnim istupima. Toj liniji pripada i Milan Miličević, načelnik općine Teslić, također umjeren i također smiren političar kojemu su Dodikovi policijski, obavještajni i tužilački organi namjestili veliku aferu kako bi ga diskreditirali i time učinili bezopasnim u političkoj borbi. U tu liniju može se ubrojati i Branko Blanuša, uistinu ozbiljan političar od čije borbe za važno mjesto predsjednika Republike Srpske će zavisiti mnoga šta u ovoj podijeljenoj državi.
Šanse Marinka Božovića da pobijedi Željku Cvijanović značajno je umanjila razjedinjenost opozicije u RS-u. Prije svih Nebojša Vukanović sa svojom sujetom i političkom histerijom, a potom i nešto što se odaziva na ime Draško Stanivuković, politička ljiga koja trguje čas sa opozicijom, čas sa Dodikovim režimom. Njih dvojicu su, uz Jelenu Trivić, sarajevski mediji dočekali kao ozebao sunce, uz salve pohvala, ne videći da se iza suprotostavljanja Dodiku ne radi o promjeni ideološke paradigme, već o novom valu nacionalizma. Tipično za površne i antiintelektualne sarajevske medije: reakcija na prvu, bez analize, bez razmišljanja s parolom, tipično komšićevskom – samo neka je protiv Dodika, dobro je. A to što se radi o prepariranom Dodiku i što je to vidljivo čak s Marsa, nikom ništa. Salve hvaljenja i divljenja nisu prestajale, a oduševljenje je čak išlo dotle da populistkinja Banjamina Karić kao gradonačelnica Sarajeva ide na noge Stanivukoviću i u zagrljaju dogovara projekte dva grada Sarajeva i Banjaluke. Stvar je završila jedino kako je i mogla – potpunom propašću.
Elem, Nebojša Vukanović, miljenik sarajevskih medija i bundžija u Parlamentu RS-a bio je pod žestokim napadom Dodikovog režima i na koncu je do te mjere uzdrman da je politiku pretvorio u čistu estradu. Umislivši da je hercegovački Robin Hud, on je svoju političku sujetu nadredio općem interesu i onemogućio jedinstven nastup opozicije u utrci za člana Predsjedništva BiH.
Posljedice će biti ogromne. Ne samo da će opozicija izgubiti to mjesto, nego i značajan broj glasova za Parlament BiH, a to znači i poraz na razini države i daljnje slabljenje opozicije. Drugim riječima, sujetni Vukanović opalio je dobru šamrčinu opoziciji i postao protukandidat ne Željki Cvijanović, nego Marinku Božoviću. To će također otežati borbu Branku Blanuši sa Dodikovim potrčkom Minićem za predsjednika Republike Srpske, borbu koja je politički daleko, daleko značajnija od ove za člana Predsjedništva BiH.
No, bez obzira na to hoće li moje prognoze biti do kraja pogrešne, pa npr. na opće iznenađenje pobijedi Vukanović, to neće značiti ideološku dekontaminaciju Republike Srpske. Dodikizam kao pragmatični i autoritarni oblik srpskog nacionalizma, ne može se pobijediti drugim tipom nacionalizma, npr. onim Jelene Trivić, Draška Stanivukovića ili Nebojše Vukanovića, niti bilo kojim drugim. To je moguće učiniti samo snažnom antinacionalističkom ideologijom koja bi težila socijalno pravednom društvu u ekonomski opustošenom i opljačkanom Dodikistanu, u šta je pretvorena Republika Srpska, zaključuje Ramić.
(TBT)
The post SUDAR NACIONALISTA RAZLIČITOG KOVA: Predizborna borba za člana Predsjedništva BiH u Republici Srpskoj appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
