Piše: Amina Shareef, thebosniatimes.ba
Džamija Al-Aqsa je u opasnosti.
Decenijama su muslimani upozoravani da status quo vezan za treće najsvetije mjesto islama postaje sve krhkiji. Danas ta upozorenja više ne djeluju kao puke pretpostavke.
Rasprave o promjeni načina upravljanja ovim mjestom, proširenju pristupa za pripadnike drugih vjera i, u konačnici, transformaciji njegovog karaktera, prešle su s političkih margina u glavne tokove izraelskog javnog diskursa.
Mnogi muslimani strahuju da su ovi procesi dio dugoročnog projekta čiji cilj nije samo nadzor nad Al-Aqsom, već njena temeljna promjena. Bez obzira na to smatra li neko takav ishod neizbježnim u bliskoj ili dalekoj budućnosti, smjer kretanja je dovoljno jasan da nametne hitno pitanje: šta je globalna muslimanska zajednica spremna učiniti da to spriječi?
To pitanje je posebno aktuelno nakon dešavanja u Gazi. Gotovo tri godine muslimani širom svijeta svjedoče tome kako Palestinci trpe nezapamćene razmjere nasilja, raseljavanja, oskudice i razaranja.
Gledali su kako se domovi sravnjuju sa zemljom, naselja brišu s lica zemlje, porodice istrebljuju, a politički suverenitet postepeno razgrađuje. Ipak, uprkos široko rasprostranjenom ogorčenju, protestima i izrazima solidarnosti, politički odnos snaga ostao je uglavnom nepromijenjen.
Značaj Gaze prevazilazi okvire same Palestine. Rat nije samo redefinirao granice dopustivog nasilja u međunarodnoj politici, već je i otkrio kolika se patnja može nanijeti muslimanskom stanovništvu, a da to ne izazove odlučan i kolektivan odgovor globalnog muslimanskog ummeta.
Odgovor je, čini se, poražavajući: nezamislivo velik.
Globalna paraliza
Bilježi se da je Poslanik Muhammed rekao kako će doći vrijeme kada će se narodi udružiti protiv muslimana, baš kao što ljudi „pozivaju druge da podijele s njima jelo iz iste posude”. Kada su ga upitali za razlog, odgovorio je da će to biti zbog „ljubavi prema dunjaluku i odbojnosti prema smrti”.
Ovaj hadis je izuzetno aktuelan. Kako drugačije muslimani mogu razumjeti paralizu koja karakteriše veći dio globalnog odgovora na situaciju u Palestini?
Zašto se solidarnost tako često zaustavljala na nivou emocija, ogorčenosti i simboličnih gestova? Zašto patnja Palestinaca nije rezultirala onakvom vrstom kontinuirane političke mobilizacije kakvu bi razmjeri te katastrofe, čini se, zahtijevali?
Možda odgovor ne leži u nedostatku brige, već u prioritetima koji oblikuju savremeni život.
Da li su nam pažnju zaokupile karijere, poslovi i profesionalne ambicije, ili možda naša vezanost za udobnost, rutinu i ličnu stabilnost? Da li je u pitanju bila želja da se izbjegnu kontroverze, preispitivanje ili neugodnosti – ili možda strah od pravnih posljedica, društvene isključenosti, profesionalnih reperkusija ili štete po ugled?
Savremena društva nude bezbroj načina da ostanemo zauzeti. Školske obaveze, stambeni krediti, članarine u teretanama, porodične obaveze, odmori, večere i beskrajne digitalne distrakcije ispunjavaju naše dane.
Ništa od toga samo po sebi nije pogrešno. Ipak, sve to zajedno može potaknuti svojevrsnu političku i moralnu pasivnost; stanje u kojem udobnost postaje vrijednija od žrtve, a lična sigurnost važnija od kolektivne solidarnosti.
Poslanikovo upozorenje se stoga može shvatiti ne samo kao predviđanje vojne slabosti, već i kao dijagnoza duhovnog i političkog propadanja. Zajednica koja je pretjerano vezana za ovozemaljsku sigurnost postaje sve manje spremna podnijeti teret borbe za pravdu.
Time samu sebe čini ranjivom. Narod koji nije spreman riskirati vlastitu udobnost radi odbrane drugih, na kraju će shvatiti da je i njegova lična sigurnost krhka.
Kolektivna snaga
Pouka iz Gaze nije samo u tome da su Palestinci ranjivi. Ona leži u činjenici da su muslimani širom svijeta svjedočili ranjivosti jednog cijelog naroda, ali su se suočili s poteškoćama u pretvaranju moralnog ogorčenja u kolektivnu političku snagu.
U tom smislu, Gaza je razotkrila više od same izraelske vojne moći. Razotkrila je slabost muslimana.
Upravo zato je budućnost džamije Al-Aqsa od tako dubokog značaja. Ako razaranje kojem svjedočimo u Gazi nije moglo izazvati dovoljno snažan odgovor, kakvo povjerenje muslimani mogu imati da će reagirati drugačije kada status Al-Aqse bude doveden u pitanje?
Ako Palestinci mogu biti izloženi takvom razaranju dok svijet posmatra, kakve pouke drugi mogu izvući iz tog iskustva? To su neugodna pitanja, ali se moraju postaviti.
Opasnost koja prijeti Al-Aqsi nije samo vanjska. Ona je i unutrašnja. Tiče se stanja same muslimanske zajednice: njene spremnosti na žrtvu, organizovanje i djelovanje.
Protekle godine trebale bi potaknuti preispitivanje, primoravajući muslimane da sagledaju ne samo ono što je učinjeno Palestincima, već i ono što sami nisu uspjeli učiniti. To bi trebalo potaknuti razmišljanje o propuštenim prilikama, zanemarenim odgovornostima i izbjegnutim žrtvama.
Ipak, samo razmišljanje nije dovoljno. Kajanje može postati još jedan oblik pasivnosti ako se ne pretvori u djelovanje. Svrha samokritike nije samoosuđivanje, već obnova.
Pouka iz Gaze ne bi smjela biti očaj, već odlučnost. Muslimani ne mogu promijeniti ono što jučer nisu učinili. Mogu samo odlučiti šta će učiniti sutra.
Al-Aksa bi mogla postati sljedeći veliki ispit – onaj čiji ishod ne zavisi samo od ambicija onih koji je žele transformisati, već i od toga jesu li muslimani spremni prevazići navike udobnosti, straha i političke pasivnosti koje su uveliko obilježile trenutnu situaciju.
Pitanje više nije da li je Al-Aqsa u opasnosti. Pitanje je da li su muslimani išta naučili iz Gaze.
(TBT, MEE)
The post KAKO Su DOPUSTILI GENOCID U GAZI, DOPUSTIT ČE I RUŠENJE QUDUSA Shareef: Mogu li muslimani, nakon Gaze, odbraniti džamiju Al-Aksa? appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
