“26. novembra 1991. godine cijeli moj svijet se srušio. U sred bijela dana došle su tri naoružane osobe, jedna žena i dva muškarca i odveli mog muža s kućnog praga na informativni razgovor. I od tada mu se gubi svaki trag.”
Branko Lovrić bio je jedan od direktora pošte u Osijeku. Igrom sudbine završit će kao jedna od žrtava Branimira Glavaša i njegovih eskadrona smrti u slučaju Selotejp, za koji je osječki gospodar života i smrti u ratu Visoki krivični sud prije nekoliko dana potvrdio osudu na sedam godina zatvora. Punih 19 godina nakon podizanja prve optužnice, taj postupak je ipak okončan pravosnažnom osuđujućom presudom. Time je utvrđeno da su dio ubistava počinili pripadnici takozvane Branimirove osječke bojne (BOB) počinjena u Osijeku 1991. godine po nalogu Glavaša. Imena civilnih žrtava u predmetima poznatijim kao “Garaža” i “Selotejp” su u više navrata iznosila pred sud. Danas su, međutim, njihove sudbine uglavnom potisnute u drugi plan, piše portal Novosti.
“Dana 26. novembra 1991. cijeli mi se svijet srušio. Usred bijela dana došle su tri naoružane osobe, jedna žena i dva muškarca, i odveli mog muža s kućnog praga na informativni razgovor. I od tada mu se gubi svaki trag”, rekla je Marija Lovrić u intervjuu koji su, u okviru projekta “Sjećanja na rat”, za Facu Centar za Facu vodili – istraživači Prošlost.
Marijin suprug Branko Lovrić, diplomirani pravnik rođen u Osijeku, bio je direktor lokalnog telekomunikacijskog centra. Nakon niza neprijatnosti na poslu zbog srpske nacionalnosti na početku rata, krajem novembra 1991. godine naređeno mu je da ostane na kućnoj dužnosti, pišu. Vijesti.
“Branko je praktično dobio otkaz sa funkcije koju je obavljao deset godina. Imao je i stručnu spremu za poziciju koju je obavljao u pošti i bio je veoma vrijedan, pametan i obrazovan, ali je ipak dobio otkaz. To je bio znak da ništa dobro ne dolazi”, rekla je njegova supruga.
Navedenog 26. studenoga žena koja je kao stanarka stanovala u kući Lovrić vidjela je uniformisane pripadnike HV-a kako zvone na vrata 41-godišnjeg Branka. “Čekala je cijeli dan da se Branko vrati jer su ljudi koji su ga vodili rekli da će ga vratiti za pola sata, da ide samo na obavijesni razgovor. S obzirom da ga nije bilo cijeli dan, oko 9:30 uveče, javila mi se osoba koja je sve vidjela i čula u Zaprešiću i rekla mi šta se dogodilo. Nakon dan-dva došao sam u Osijek i otišao sam u Crveni križ bez ikakve male djece, otišao sam u policiju. primanja, bez muža, bez posla, u razvaljenoj kući, tada sam shvatila da se naš život pretvorio u pakao“, rekla je Marija Lovrić, jedna od svjedokinja u procesu protiv ratnog zločinca Branimira Glavaša i njegovih podređenih Dine Kontić, Zdravka Dragića i Gordane Getoš Magdić.
Upravo je Gordana Getoš Magdić svojedobno svjedočila da joj je Branimir Glavaš dao ceduljicu s imenom Branka Lovrića i rekao da ga treba privesti i postavio mu nekoliko pitanja. Utvrđeno je i da je Lovrić, čiji posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni, bio jedna od prvih žrtava “Selotejpa” i da je nakon hapšenja prevezen u kuću u Dubrovačkoj ulici broj 30, potom saslušan i ubijen na obali Drave. Na isti način likvidirano je najmanje deset civila kojima su ruke, a često i usta, zalijepljene ljepljivom trakom u vrijeme ubistva. Njihova tela pronađena su kako plutaju rekom nedeljama i mesecima kasnije, pišu Novosti.
Ljudi u crnom
360°
Glavaševa vojska: I Tuđman se bojao svoje crne garde!
U nedavno objavljenoj presudi, sudije Višeg krivičnog suda ocijenile su da su Glavaš i njegovi potčinjeni navedena krivična djela počinili s direktnim umišljajem, a da su motivi bili zastrašivanje i odmazda nad civilnim stanovništvom, uglavnom Srbima, uz navode o navodnoj saradnji žrtava sa “neprijateljem”.
„Četvrtookrivljeni (Glavaš, op. a.) znao je da njemu potčinjeni vojnici protivpravno oduzimaju slobodu i zlostavljaju civile, ali to nije spriječio, pa su nogama, rukama, dijelovima oružja i palicama udarili jednog civila u podrumu, nanijevši mu povrede, a drugog civila mučili u Vučiću (Čedu op. garaži, prisiljavajući ga da pije sumpornu kiselinu iz baterije, a zatim je ubijen iz vatrenog oružja.” piše u obrazloženju Višeg krivičnog suda.
“Pored toga, iste 1991. godine, četvrtookrivljeni je naredio osnivanje posebne tajne grupe za neovlašteno lišenje slobode, zlostavljanja i likvidacije. Pripadnici te grupe, uključujući i ostale optužene, sistematski su otimali civile iz njihovih domova, zatvarali ih, a potom ih odvodili na obalu rijeke Drave i vatrenim oružjem ubijali u reku Dravu. civili su preživjeli pucnjavu i pali u Dravu nakon čega je četvrtooptuženi bezuspješno naredio likvidaciju u bolnici”, navodi se dalje.
Radi se o Radoslavu Ratkoviću, pišu Vijestibivšem radniku osječke bolnice koji je također odveden u ulicu Dubrovnik 7.12.1991.
“Proveli su me kroz hodnik i uveli u dvorišnu zgradu, pa niz stepenice u podrum… Čim sam sišao, bilo mi je jasno da ovo neće biti informativni intervju. U prostoriji nije bilo namještaja, samo stolica na koju su me tjerali da sjedim. Prije toga su me pregledali i pipali da se uvjere da nisam počeo sa pitanjima. sa?’, ‘Koje četnike poznajete?’ Ne znam, da nisam ni sa kim povezan. Zatim su me odveli u susjednu sobu gdje je bila samo jedna stolica sa naslonom. Krv je bila svuda oko stolice i tada sam shvatio o čemu se radi”, rekao je Ratković autoru knjige “Glavaš: Hronika razaranja”.
Na obali Drave, Ratković je dva puta upucan u glavu. Oba su mu metka prošla kroz usta, obraz i vilicu, ali je preživio. Nakon odlaska dželata, Ratković je uspio da izađe na nasip, odakle je vidio kako Glavaševi “momci” neopaženo ubijaju još jednu žrtvu. U njemu je prepoznao dr Milutina Kutlića, kolegu sa kojim je godinama radio u bolnici.
TRAKA I GARAŽA
360°
Ko je bio čovjek kojeg su Glavaševi ljudi natjerali da pije kiselinu iz akumulatora?
Rođen u Osijeku, Milutin Kutlić bio je jedan od specijalista radiologije koji je bio pionir onkologije u KBC Osijek 1970-ih. Kraj života dočekao je kao specijalista na onkološkom odjeljenju bolnice, a iz porodične kuće odveden je i 7. decembra 1991. Njegova supruga Erika Kutlić, koja je i sama ljekar u osječkoj bolnici, na prvom suđenju rekla je Glavašu i ostalima da kada se tog dana vratila s posla, Milutina nije zatekla kod kuće. Pokušavala ga je saznati preko raznih službi, otišla je čak i u Zagreb, a nakon nekoliko dana nazvao ju je policijski inspektor i rekao da joj je suprug mrtav. “Kada su me pozvali da ga identifikujem, rekli su mi da je prošao kroz patologiju i da je na obdukciji. Tako sam dobila nalaz da je preminuo od prostrelne rane”, svjedoči Erika Kutlić. Od policije je saznala i da je njen suprug “kao nepoznata osoba” sahranjen u grobnici na novom osječkom groblju.
Nešto kasnije, 7. februara 1992. godine, na obali Drave istočno od željezničkog mosta pronađeno je tijelo 45-godišnjeg Alije Šabanovića, šefa mehanizacije osječkog preduzeća Gradnja. Likvidiran je sa četiri metka u glavu, a ruke su mu bile vezane na leđima ljepljivom trakom. Njegovo tijelo bilo je u vodi nekoliko mjeseci, odnosno od 3. decembra 1991. godine, kada su ga, prema riječima svjedoka, četiri pripadnika BOB-a dočekala ispred stambene zgrade u naselju Sjenjak.
