Za one koji veličaju ustaše, evo priče o hrvatskom nogometnom reprezentativcu Svetozaru Đaniću Lali
Prije tačno 85 godina, 18. juna 1941. godine, ustaše su strijeljale hrvatskog nogometnog reprezentativca Svetozara Đanića Lalu. Tadašnja zvezda Građanskog ubijena je bez milosti.
Đanić nije bio bilo koji igrač. Daleke 1940. godine nastupio je četiri puta za reprezentaciju Banovine Hrvatske. Šest mjeseci prije tragične smrti postigao je pobjednički gol protiv tada moćne Mađarske, svjetskog vicešampiona 1938. A kakav je gol postigao protiv slavnog Čikoša! Novinar Zvonimir Magdić Amigo je u monografiji “Vatreni” ovako opisao taj trenutak: “Deseta je minuta. Đanić ima loptu. On je na tridesetak metara od Csikosa. Teren je užasan, blatnjav i dobra prilika za iznenađenje. Udarac je jak, lopta juri. Csikos je ne prati, ali ide.”
Svetozar Đanić rođen je 1. aprila 1917. godine u srijemskom selu Mangelos. Fudbal je počeo da igra kao dečak u novosadskoj Slaviji, a sa sedamnaest godina postao je prvi tim slavne Vojvodine. Želja za obrazovanjem dovela ga je u Zagreb 1936. godine, zajedno s bratom Miranom. Upisao je studije, ali njegov izuzetan fudbalski talenat nije mogao proći nezapaženo. Odmah se pridružio tadašnjem šampionu, moćnom Građanskom, i vrlo brzo postao jedan od ključnih igrača.
Svetozar Đanić Lala
U Zagreb je došao kao desni vezni, ali je legendarni trener Márton Bukovi prepoznao njegov potencijal i smjestio ga na poziciju beka. Đanić je odigrao odlične partije kao odbrambeni igrač. Sjajni tehničar i dribler kojem je bilo gotovo nemoguće oduzeti loptu, elegantan plejmejker koji je krenuo u napade. Bukovi je u njemu vidio igrača evropske klase. Prema svjedočenjima, nakon jedne od prvih utakmica, rekao mu je trener na svom specifičnom, lošem hrvatskom:
– Lala, ako je ovako nastavila, brzo je zaigrala za državni tim.
Uvek vedri i skromni Đanić mu je odgovorio:
– Nemojte, gospodine Bukovi, samo se šalite sa mnom.
– Samo ste se igrali – insistirao je Bukovi, čije se predviđanje ubrzo obistinilo.
Nije dugo trebalo da “Lala”, kako su ga od milja zvali, postane miljenik zagrebačke publike. Vesele prirode, duhovit, šarmantan i atraktivnog izgleda, bio je omiljen među saigračima i navijačima. Mnogi, pa i oni nacionalno strastveni navijači Građanskog, zanemarili su činjenicu da je jedan od najboljih igrača njihovog kluba Srbin. Jednostavno su ga smatrali svojim, Zagrepčanin. A i on se, odrastajući na “farmi”, kako su igrači nazvali igralište u Koturaškoj ulici, osjećao kao član grada. Uvek je bio nasmejan, čak i kada su ga protivnički igrači tukli jer ga drugačije nisu mogli zaustaviti. Njegov saigrač Ivan Jazbinšek, proslavljeni as Građanskog i Dinama, godinama kasnije prisjetio se anegdote koja svjedoči o Lalinom duhu:
– Sećam se da je Lala, kada je došao prve godine, imao kabanicu koju je nosio tri godišnja doba. Na kraju zime, kada se već približavalo proleće, stajao bi u svlačionici pored vešalice i govorio: ‘Hokus, pokus… sad si prolećni kaput’. A tako je bilo i prvih jesenjih dana kada ga je pretvorio u zimski ogrtač.
Politička previranja kasnih 1930-ih i ranih 1940-ih uticala su na Đanićevu karijeru, stvorivši jedinstven slučaj u istoriji fudbala. Za samo dvije godine igrao je za čak tri različite reprezentacije. Za Kraljevinu Jugoslaviju debitovao je 29. septembra 1940. u Budimpešti protiv Mađarske. Već u sljedećoj utakmici, pred zagrebačkom publikom na stadionu Concordia, bio je jedan od najboljih igrača u pobjedi Njemačke od 2:0. Poslednji nastup za Jugoslaviju odigrao je 23. marta 1941. u Beogradu, ponovo protiv Mađarske. Tih poslednjih meseci “stare” Jugoslavije važio je za jednog od najboljih igrača u zemlji.
ŽRTVA BRANKA LOVRIĆA
360°
SLUČAJ SELOTEPE Glavaš je dao papirić s imenom upravnika pošte. Da ga likvidira
Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske u travnju 1941. njegova situacija se dramatično zakomplicirala. Kao Srbin i deklarisani komunista, postao je meta novog ustaškog režima. Međutim, njegova ogromna popularnost kao fudbalske zvijezde pružila mu je neku vrstu, iako krhke, zaštite. Ova slava ga je na kraju dovela do bizarne i fatalne situacije. Pozvan je da igra za novoosnovanu reprezentaciju NDH na gostovanju u Beču protiv nacističke Njemačke. Taj meč, odigran 15. juna 1941. godine, bio mu je jedini i posljednji nastup za tu selekciju.
Potjecao je iz poznate komunističke porodice i po dolasku u Zagreb nastavio je političko djelovanje. Jedno vrijeme je igrao i za Viktoriju iz Plzenja u Češkoj, gdje nije samo igrao fudbal, već je učio i aktivno učestvovao u radničkom pokretu. Neki u Zagrebu su ga pozivali da pređe u SK Metalca, ali prema nekim izvorima, Rade Končar je to osobno smatrao nepotrebnim. Smatrao je da je za mladog komunistu bolje da radi u građanskom klubu, gdje je manje sumnjiv i gdje, po Končarevom mišljenju, može učiniti više za pokret.
Utakmica Njemačka – NDH 5-1 (1-1) u Beču 1941. Dva dana nakon toga Đanić je uhapšen i sutradan ubijen
Nije bio jedini levičar u redovima Građanskog. Trener Márton Bukovi kasnije je svjedočio da je među njegovim igračima bilo mnogo onih koji su simpatizeri ili bili aktivni u radničkom pokretu. Uz Đanića, istakao se Florijan Matekalo Conja, strelac prvog gola za reprezentaciju Banovine Hrvatske, koji će kasnije postati tvorac Partizanove šampionske generacije, poznate kao “Matekalove bebe”. \u200B- ‘Lala’ nije bila sama. U timu je bilo istomišljenika: Rosandić, Trnski, Kovačević, Matekalo su bili mladi ljudi naprednih ideja, opasnost im je svakodnevno lebdjela nad glavom. Stalno su bili zatvarani i maltretirani – prisjetio se Bukovi.
Činilo se da mu igranje za reprezentaciju zemlje kojoj je bio ideološki protivnik može spasiti život. Desilo se suprotno. Odmah po povratku ekipe iz Beča, gdje je NDH izgubila 5-1, a Đanić je smijenjen na poluvremenu, uhapšen je 17. juna u raciji, prilikom izlaska iz kina. Bio je zatvoren u zloglasnom zatvoru u Račkom 9, gdje su već bili zatočeni intelektualci i komunisti kao što su Božidar Adžija, Ognjen Price, August Cesarac i Otokar Keršovani. Pod kojim je tačno optužbama uhapšen i strijeljan, nije poznato, jer mu je uništen dosje iz ustaške nadzorne službe. Optužba je glasila “saradnja sa komunistima”, što je u njegovom slučaju bilo tačno.
SKANDAL U KBF-u
360°
Časna sestra u Splitu dobila otkaz, sada kaže: ‘Počelo je moje izbacivanje iz samostana’
Njegov saigrač August Lešnik Beli, četrdeset godina nakon Lalinog pogubljenja, šokantno je svjedočio u emisiji Dinama. Kada su ga ustaše vodili na strijeljanje, Đanić je čuvši da je u istoj zgradi bio zatočen i Jozo Jakopić, tada generalni sekretar GO, iz sveg glasa povikao:
– Jozo, spasi me, vode me na streljanje!
Bio je to njegov posljednji, očajnički plač. Sutradan, 18. lipnja 1941., miljenik zagrebačke publike strijeljan je u Dotrščini zajedno sa još 29 komunista. Nema suđenja, nema milosti. Ironično, život je završio u blizini mitskog Maksimira.
Nakon tragične smrti, uslijedila je bešćutna tišina novina, saigrača i nogometnog osoblja. Tek se tiho, po kafićima i kućama, pričalo o sudbini reprezentativca koji je samo nekoliko dana ranije s njima dijelio svlačionicu. Ono što je još neobičnije je da ga ni komunistička vlast nakon 1945. nije posebno spominjala niti evocirala uspomenu na njega. Iako je ubijen kao ljevičar i Srbin, neprijatelj NDH, za Lalu nije bilo mjesta ni u najobimnijim fudbalskim almanasima posvećenim igračima starijih generacija. Možda mu južne vlasti nisu mogle oprostiti što je zajedno sa svojim saigračima digao ruku u fašističkom pozdravu na Prateru u Beču.
