Piše: Soumaya Ghannoushi, thebosniatimes.ba
Vjerovatno ne postoji žena u savremenom političkom diskursu koju su tako neumorno pokušavali „spasiti” kao što je to slučaj sa muslimankom.
Slika je poznata: muslimanka, a posebno ona koja nosi hidžab, prikazuje se kao pasivna žrtva religije, tradicije, porodice i patrijarhata. Njena odjeća se tretira kao dokaz – kao vidljivo priznanje potčinjenosti, a ne kao vjerski ili lični izbor.
Žena u mini-suknji možda pravi izbor. Žena u bikiniju možda izražava sebe. Žena koja hirurški mijenja lice ili tetovira tijelo ostvaruje autonomiju nad vlastitim tijelom.
Ali stavite mahramu na kosu žene i dešava se neobična transformacija: ona, prema navodima, prestaje imati vlastitu volju. Neko ju je sigurno natjerao na to.
Ovo je jedna od čudnih kontradikcija u srži određenih savremenih zapadnih ideja o ženskoj emancipaciji. Žena je gospodarica svog tijela – sve dok tu vlast ne iskoristi na načine koje liberalno društvo smatra nedovoljno „oslobođenim”. Tada intervencija postaje neophodna.
Ova kontradikcija nigdje nije bila tako dramatično izražena kao u Francuskoj, gdje su se ograničenja odjeće muslimanki više puta predstavljala kao činovi emancipacije.
Francuski koncept laïcité (sekularizma) uobičajeno se shvata kao način uređenja odnosa između religije i države. Ipak, u svom militantnijem savremenom obliku, ta neutralnost sve više podsjeća na policijski nadzor nad vjerskom vidljivošću, pri čemu muslimanke snose znatan dio posljedica.
I tako dolazimo do neobičnog prizora u kojem vlade „oslobađaju” žene tako što im govore šta ne smiju nositi.
Imaginarna figura
Stoljećima su patrijarhalna društva sebi pripisivala pravo da regulišu ženska tijela u ime morala. Danas države regulišu tijela muslimanki u ime slobode. Rječnik se promijenio, ali je pravo na takvu kontrolu opstalo.
Dublji problem leži u tome što se cijela rasprava zasniva na imaginarnoj figuri: muslimanki. Ona ne postoji.
Postoje muslimanke – stotine miliona njih – koje žive u radikalno različitim društvima, klasama, političkim sistemima i historijskim okolnostima. Žena u Kabulu nije isto što i žena u Džakarti. Žena u Teheranu nije isto što i žena u Istanbulu. Poljoprivrednik u ruralnom Maroku nije advokat u Londonu.
Pa ipak, ovi radikalno različiti životi se više puta sabijaju u jednu jedinu objašnjavajuću formulu: muslimanka, hidžab, ugnjetavanje. Stvarnost je znatno manje praktična.
Postojala su muslimanska društva u kojima su vlasti primoravale žene da se pokrivaju, kao i ona u kojima su ih primoravale da se otkrivaju. Bilo je država koje su žene isključivale iz obrazovanja i javnog života u ime vjere, ali i onih koje su ih isključivale sa univerziteta i s radnih mjesta jer su insistirale na nošenju vjerske odjeće.
Historija predstavlja poseban izazov za pojednostavljeni narativ o ugnjetavanju.
Uzmimo za primjer Iran. Obavezno nošenje hidžaba u Islamskoj Republici dobro je poznato i s pravom se kritikuje kao nametnuta mjera. Rjeđe se spominje ranija historija državne prisile na otkrivanje lica i kose tokom vladavine Reze-šaha; njegova politika Kashf-e hijab iz 1936. godine zabranila je tradicionalno pokrivanje i izložila državnoj represiji žene koje su željele ostati pokrivene.
Turska je ženama koje su nosile maramu nametnula stroga ograničenja, naročito nakon 1997. godine, kada je zabrana počela da se provodi mnogo agresivnije. Hiljadama žena uskraćen je pristup visokom obrazovanju; studenticama s maramama bio je zabranjen ulazak u univerzitetske kampuse i izlazak na ispite, dok su se žene zaposlene u prosvjeti i drugim sektorima javne uprave suočavale sa suspenzijama ili otkazima.
Tunis je otišao još dalje. Za vrijeme predsjednika Habiba Bourguibe, a kasnije i Zinea El Abidinea Ben Alija, hidžab je zvanično omalovažavan kao „sektaška odjeća”. Cirkular 108 i srodne mjere korišteni su kako bi se žene koje nose hidžab isključile iz škola, univerziteta i javnih službi.
Tokom vladavine Ben Alija, kampanja je intenzivirana: žene su uznemiravane na ulicama, pozivane u policijske stanice, podvrgavane ispitivanjima i pritiscima da skinu svoje velove – a sve to u ime sekularizma, modernosti i emancipacije žena.
Zapadni stereotipi
Za žene koje su živjele u takvim okolnostima, nošenje hidžaba moglo je poprimiti značenje gotovo potpuno suprotno onome koje mu pripisuju zapadni stereotipi: čin prkosa, lični izbor umjesto nametnute obaveze – odbijanje da se državi prepusti diktiranje uslova pod kojima žena može studirati, raditi ili učestvovati u javnom životu.
Nazvati takvu ženu pasivnom zatočenicom tradicije ne predstavlja samo pogrešan opis; to znači izvrnuti njenu historiju.
Da je uobičajena priča o modernizaciji tačna, obrazovanje, urbanizacija i ekonomski razvoj trebali su postepeno dovesti do nestanka hidžaba. Ipak, moderna muslimanska društva iznjedrila su nešto mnogo složenije.
Prošetate li Kairom, Istanbulom, Alžirom, Amanom, Kuala Lumpurom ili bilo kojim drugim velikim muslimanskim gradom, susrest ćete žene koje prkose urednim kategorijama naslijeđenim iz starije orijentalističke predodžbe: studenticu medicine, arhitekticu, novinarku, inženjerku, akademsku radnicu ili poduzetnicu – a sve one nose hidžab.
Možda ćete čak vidjeti majku i kćerku kako hodaju jedna pored druge: majka je tradicionalno odjevena, ali joj je glava otkrivena; kćerka je visokoobrazovana i nosi hidžab. Koja od njih je moderna?
To pitanje počinje djelovati prilično besmisleno. Ispostavlja se da je modernost neuredna.
Obrazovanje ne mora nužno dokinuti vjerski identitet. Urbanizacija ne dovodi automatski do sekularizacije. Ekonomska nezavisnost ne garantuje da će se žene odijevati u skladu s očekivanjima evropskog liberalizma.
Štaviše, nekim ženama veći stepen obrazovanja i nezavisnosti može pružiti više – a ne manje – slobode da svjesno prihvate vjerske prakse.
Ništa od ovoga ne zahtijeva romantiziranje hidžaba. Neke žene ga nose jer to od njih očekuju porodica ili društvo. Druge ga nose iz dubokog vjerskog uvjerenja – kao izraz skromnosti, identiteta ili privatnosti, ili kao lični čin vjere. Za neke je to jednostavno odjevni izbor koji ne zahtijeva nikakvu političku teoriju, sociološko objašnjenje niti bilo kakvu odbranu.
Na kraju krajeva, to je stvar same žene. Ona svijetu ne mora podnositi nikakav obrazloženje.
Strukture moći
Stoga, intelektualno ozbiljan stav nije ni proglašavanje hidžaba suštinski oslobađajućim, niti njegovo proglašavanje suštinski ugnjetavačkim. Njegovo značenje zavisi od same žene, okolnosti i struktura moći koje je okružuju.
Jedan te isti komad tkanine može biti nametnut jednoj ženi, a drugoj zabranjen; jedna ga može prihvatiti bez preispitivanja, a druga nakon dubokog promišljanja.
Insistirati na tome da sva ta iskustva znače istu stvar nije analiza. To je tiranija kategorije. A jednom kada se muslimanka smjesti u konceptualnu ladicu s natpisom „potlačena”, sama stvarnost počinje gubiti moć da opovrgne tu teoriju. Njeni izbori prestaju biti dokaz onoga što ona želi i postaju simptomi onoga što joj je prema navodima učinjeno.
Taj stereotip postaje nemoguće opovrgnuti – on postaje zatvor koji je za nju izgradila tuđa mašta. Taj stereotip nigdje ne dolazi do većeg izražaja nego kada se suoči sa muslimankama koje žive u zapadnim demokratijama.
Univerziteti širom Britanije, Francuske, Sjedinjenih Država i drugih zemalja puni su muslimanki koje nose hidžab. One postaju ljekarke, istraživačice, nastavnice, inženjerke, novinarke, advokatice, akademske radnice, poduzetnice, pa čak i političarke.
One govore jezike zemalja u kojima su rođene, snalaze se u njihovim institucijama, poznaju svoja zakonska prava, raspravljaju o politici, stiču diplome i biraju karijere. Ipak, povremeno se od nas traži da zamislimo kako je marama na njihovim glavama nekako suspendovala rad njihovog intelekta.
Neke se nesumnjivo suočavaju s porodičnim pritiskom. Muslimanske porodice, kao i svaka druga vrsta porodice, sklone su kontroli i prisili.
Ali pretpostavka da obrazovana odrasla žena mora tajno djelovati po uputama muškaraca, samo zato što njeni vjerski izbori zbunjuju sekularnog posmatrača, nije feminizam. To je paternalizam ogrnut u ruho feminizma. A ponekad je stvarnost gotovo potpuno suprotna.
Neke mlade muslimanke odlučuju se za hidžab uprkos protivljenju roditelja koji strahuju da će to njihove kćerke izložiti diskriminaciji ili učiniti previše upadljivim muslimankama.
Razmotrite izazov koji ova žena predstavlja za konvencionalni narativ o emancipaciji. Njen otac bi više volio da ga ona ne nosi; ona insistira na njegovom nošenju; okruženje vrši pritisak na nju da ga skine; a zatim to isto društvo objašnjava da ga ona nosi jer ju je otac na to prisilio.
U određenom trenutku, ta kontradikcija postaje gotovo komična.
Kolonijalna dominacija
Fantazija o spašavanju muslimanki ima dugu historiju. Kolonijalna sila često je opravdavala svoje postupke jezikom civilizacije: kolonizovana društva bila su zaostala, njihovi muškarci varvari, a žene potlačene – pa se stoga imperijalna intervencija mogla predstaviti kao čin moralnog spašavanja, a ne kao puka dominacija.
Kolonizator vas je pokorio za vaše dobro, a pritom je, sasvim zgodno, bio posebno zabrinut za vaše žene.
Taj misaoni obrazac nije nestao s propašću imperija. On opstaje kad god se muslimanke pretvaraju iz političkih subjekata u objekte nad kojima se moraju provoditi tuđe, „prosvijetljene“ vrijednosti.
Stari kolonijalni upravitelj objavio je da je ženama iz lokalnog stanovništva potrebna civilizacija. Savremeni političar objavljuje da je muslimankama potrebno oslobođenje. Obojica su izuzetno uvjerena da znaju kako bi sloboda trebala izgledati – i obojica postaju čudno nestrpljiva kada im žene koje namjeravaju emancipovati uzvrate odgovorom.
Upravo zato retorika o odijevanju muslimanki tako često nosi prizvuk pokroviteljskog stava.
Ako kaže da je potlačena, smatra se da je otkrila svoj autentični glas. Ako kaže da nije potlačena, smatra se da je internalizirala vlastitu potlačenost.
Ako skine hidžab, smatra se oslobođenom. Ako ga odabere, smatra se indoktriniranom.
Muslimanka je slobodna birati šta god želi – pod uslovom da odabere ispravno.
Urođena kontradikcija
Ništa od ovoga ne znači negiranje vrlo stvarnih nepravdi koje trpe žene u mnogim muslimanskim društvima. One postoje, a ponekad su i brutalne.
Ali kontekst je važan. Mnoga društva širom muslimanskog svijeta pretrpjela su rat, okupaciju, autoritarizam, građanske sukobe, ekonomski kolaps, siromaštvo i političku nestabilnost. Čitave populacije pate, iako žene i djeca često podnose posebno težak teret.
Izolirati žene iz te šire političke, ekonomske i historijske stvarnosti, te sve što im se dešava tumačiti isključivo kroz prizmu islama, patrijarhata ili vela, nije znak sofisticiranosti. To je redukcionizam.
A iz tog redukcionizma proizlazi ona ista zamišljena figura s kojom smo i počeli: muslimanka.
Takva žena ne postoji. Postoje muslimanke.
Pa ipak, diskurs koji tvrdi da ih oslobađa počinje tako što im oduzima individualnost. Diskurs koji je prema navodima zabrinut za njihove glasove počinje tako što govori umjesto njih. Diskurs koji proklamira njihovu sposobnost djelovanja odbija im povjerovati kada tu sposobnost ispolje na načine koji nisu odobreni.
To je proturječnost u samoj srži narativa o spašavanju. Muslimanka nije dijete, niti maloljetnica kojoj je potreban nekakav prosvijetljeni staratelj da je vodi ka obećanom raju oslobođenja.
Mjerilo slobode muslimanki nije to koliko one nalikuju na tuđu predstavu o oslobođenju. Mjerilo je to da li su prepoznate kao potpuna ljudska bića: raznoliki, složeni subjekti koji razmišljaju i koji su sposobni za vjerovanje i sumnju, za konformizam i pobunu – te, iznad svega, za donošenje vlastitih odluka.
Možda bi, nakon stoljeća objašnjavanja muslimanki ko je ona zapravo, oni koji bi je htjeli spasiti mogli pokušati nešto istinski radikalno: saslušati je.
(TBT, MEE)
The post SFINGA MODERNOG SVIJETA Ghannoushi: Svijet mora prestati pokušavati „spašavati” muslimanke appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
