ŽIVOT nakon Barcelone postoji. To je zaključak do kojeg dođe većina igrača stasalih u La Masiji koji se nisu uspjeli probiti do prve momčadi. Razina izvrsnosti potrebna za dolazak na vrh katalonskog kluba podrazumijeva da gotovo svi zastanu na tom putu, a samo rijetki naprave iskorak i ondje se ustale.
Najčešći je put potpis za neki od vodećih europskih klubova u pokušaju ostanka u središtu pozornosti, no prije 14 godina Uri Rosell, tada 19-godišnjak, povukao je potpuno neuobičajen potez, otišao je u američki MLS, piše Sport.es.
Groblje slonova
U to vrijeme američki je nogomet bio na glasu kao groblje slonova, liga u koju su na zalasku karijere odlazili igrači poput Thierryja Henryja, Miroslava Klosea, Raúla, Andree Pirla ili Zlatana Ibrahimovića. No Uri Rosell, koji je tada igrao za juniore Barcelone i imao cijelu karijeru pred sobom, odlučio je prihvatiti ponudu Kansas Cityja i prijeći ocean.
Dvije godine nakon umirovljenja prisjetio se svoje karijere i prijelaza u život nakon nogometa. Danas živi u Los Angelesu.
Život nakon nogometa
Na pitanje kako je doživio prijelaz iz profesionalne karijere u mirovinu Rosell odgovara: “Prijelaz je uvijek složen jer se godinama baviš nečim što na kraju postane tvoj identitet. Kad prestaneš, uvijek govore da je teško, i doista jest, jer moraš krenuti od nule, tražiti što voliš, učiti i raditi stvari povezane s tim.
U mojem sam slučaju znao da želim ući u poslovni svijet, a ne ostati trener ili nešto slično. Srećom, još dok sam igrao, trudio sam se obrazovati kako bih bio spreman za taj trenutak.
Rutina ti se potpuno promijeni. Od toga da si u vrhu, da te ljudi prepoznaju, da si dio onog jednog postotka koji uspije postati nogometaš, dođeš do toga da radiš negdje gdje sjediš pokraj ljudi koji su tek završili fakultet. Ta promjena može biti vrlo komplicirana.”
Ne želi biti trener
Ističe kako je ključno pripremiti se za kraj karijere. “Da, u tome je tajna uspjeha, olakšati si stvari nakon umirovljenja. Jer ako ne razmišljaš o tome i odjednom kažeš ‘prestajem igrati’, prilagodba na novi život puno je teža. Moraš ponovno uspostaviti odnose s ljudima iz područja u kojem želiš raditi.
Brzo sam shvatio i da je, dok si profesionalac, puno drugačije razgovarati s nekim od koga želiš učiti. Nećeš tražiti posao, nego savjet: ‘Hej, jednog bih dana volio raditi ovo, objasni mi.’ Kao igraču, to je puno lakše.”
Mogućnost trenerske karijere potpuno odbacuje. “Za to moraš imati golemu strast: doći kući i cijeli dan gledati snimke, momčadi iz Južne Amerike, Europe… Postoje igrači koji imaju tu strast i to poštujem jer mislim da je nužna. Ali ja je nisam imao. Završio bih trening, otišao kući i gotovo da nisam gledao nogomet.
To mi već govori da to nije za mene. Mogao bih to dobro raditi jer sam igrao cijeli život i nogomet gledam drugačije, ali ta je opsesija važna. A uredski dio ne isključujem, no tako nestabilan život trenera, u kojem nakon četiri ili pet loših utakmica moraš seliti obitelj, nije bio put kojim sam želio ići.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Američka avantura
Sjedinjene Države promijenile su mu život. Otišao je kao mladić, vratio se u Europu, a zatim se ponovno zaputio u SAD, gdje je proveo posljednjih šest godina karijere. “Bilo je zanimljivo jer kad sam bio u Barçi B i dobio priliku otići u SAD 2012. godine, svi su mi govorili: ‘Lud si, otići iz Barçe u Ameriku, kamo igrači idu u mirovinu.’
Tada su onamo odlazili igrači poput Beckhama, Henryja ili Márqueza, ali za mene je to bila prilika i izvan nogometa: naučiti engleski, doživjeti drugačije iskustvo. MLS je jako rastao i vidio sam potencijal. To je bila najbolja odluka u mojem životu. Otišao sam, puno naučio, sportski projekt bio je jako dobar, htjeli smo igrati kao Barça i nakon šest mjeseci osvojili smo ligu.
Bio sam prvi Španjolac koji je osvojio MLS. Poslije sam imao priliku vratiti se u Europu, u lisabonski Sporting, i igrati Ligu prvaka. Tko bi mi rekao da ću godinu i pol dana nakon što sam bio u Barçi B biti u vrhunskoj portugalskoj momčadi i igrati Ligu prvaka.
Zatim sam se vratio u SAD jer sam vidio da liga jako raste: ulaganja u terene, objekte, show business… Mislio sam da je samo pitanje vremena kada će to eksplodirati i u nogometu. I sada se to vidi: to više nije liga za umirovljenike, već liga koja razvija i prodaje igrače. Biti dio te promjene od početka bilo je vrlo pozitivno.”
Dodaje kako je već u drugom mandatu vidio priliku za ostanak. “Znao sam da ću ostati nekoliko godina jer sam vidio mnogo poslovnih prilika. Brendovi su počeli gledati na nogomet kao na nešto ozbiljno u SAD-u. Nama je očito da je to najglobalniji sport, ali ondje mu je trebalo vremena da se učvrsti. A biti dio tog rasta bilo je vrlo privlačno.”
Messijev efekt
Rosell je doživio i dolazak Lionela Messija u MLS. “Vidim dvije prekretnice u MLS-u. Prva je bila kad je došao Beckham. On je promijenio situaciju u ligi, učinio ju je bitnom i vrlo ju je dobro pozicionirao na globalnoj razini. Nije došao na svom vrhuncu, ali ni da se umirovi.
Druga prekretnica je Messi. Njegov dolazak potaknuo je ugovor s Apple TV-om i dao nevjerojatan zamah. Učinio je da je liga u svom najboljem trenutku i da je ljudi doživljavaju puno ozbiljnije nego prije.”
Kaže kako je utjecaj Argentinca golem. “Messijev efekt je stvaran. Kada Inter Miami igra u gostima, više ne koriste svoje uobičajene stadione za 20.000 ljudi, već unajmljuju stadione za američki nogomet kako bi primili 60.000 ili 70.000 gledatelja i napune ih. To vam govori što Messi znači na globalnoj razini.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Odluka koja je promijenila sve
Prisjetio se i kako je 2012. godine donio odluku o odlasku u Kansas. “Bio sam u Barçi B. Stavili su me na poziciju desnog beka, a ja sam vezni igrač. Nisam osjećao da ondje imam budućnost. Kad su mi iznijeli ideju o Sjedinjenim Državama, isprva me to šokiralo. Ali poslije sam u tome vidio vrlo dobar nogometni projekt u kojem sam ja trebao biti ključan igrač.
Trener Peter Vermes želio je igrati kao Barça. Ponudili su mi nevjerojatne objekte, novi stadion i priliku da budem važan u ligi koja raste. Pomislio sam: ‘Zašto ne?’ Naučio bih engleski i stekao životno iskustvo. S druge strane, procijenio sam rizik: da sam ostao, možda bih završio u nekoj drugoj rezervnoj momčadi ili u trećoj ili četvrtoj ligi, odakle je napredovanje vrlo komplicirano.
Stavio sam sve na vagu i odlučio da je to dobra opcija. Najgore što se moglo dogoditi jest da mi nogometno ne krene tako dobro, ali već bih se osobno obogatio jezikom i kulturom.”
Imao je samo 19 godina
Odluka je bila tim teža jer je imao samo 19 godina. “Pitanje je stavljanja na vagu vlastitih interesa. Drugi radije ostaju u rezervnoj momčadi i traže karijeru u drugoj ligi, ali ja sam cijenio engleski i životno iskustvo. Uvjerili su me projektom u kojem ću biti važan igrač i pokušati ispisati povijest u toj momčadi igrajući na drugačiji način.
Na kraju je to bila najbolja odluka koju sam donio. Pozicionirala me kao referentnu osobu, do danas me mnogi igrači pitaju za savjet jer sam bio među prvima. Postoji velik interes za gradove poput New Yorka, Los Angelesa ili Chicaga. Mislim da je, iako se udaljavaš od središta pozornosti, pobjeda bila to što sam bio pionir, a zatim se vratio u momčad koja igra Ligu prvaka.”
Sjećanja na La Masiju
Rosell smatra da igrači u La Masiji previše idealiziraju dolazak u prvu momčad. “U mom slučaju nisu mi rekli da ne mogu nastaviti, ja sam zatražio odlazak zbog prilike koja se ukazala. Ali da, mnogi gledaju samo prema prvoj momčadi i to ne smatram lošim jer je to samopouzdanje potrebno.
Međutim, ja sam uvijek bio vrlo realan. U to je vrijeme trener bio Pep Guardiola, a u momčadi su bili Xavi, Iniesta, Cesc i Busquets. Treba biti realan, nisam ondje vidio blistavu budućnost za sebe. Možda bi danas perspektiva bila drugačija jer se više oslanja na mlade i nema tih figura za koje znaš da će trajati deset godina. Ali u tom trenutku sve sam procijenio i odlučio riskirati.”
Kvalitetna generacija
Iz njegove generacije proslavio se Sergi Roberto. “Sergi Roberto bio je najveći primjer. Tu su i Marc Muniesa, Iván Balliu, Sergi Gómez… Svi su napravili sjajne karijere. Naša je generacija bila vrlo dobra, kao i ona godinu dana starija s Tellom, Bartrom ili Thiagom Alcântarom.
Jako me veseli vidjeti da su se mnogi od nas uspjeli posvetiti onome što volimo, što je vrlo komplicirano. Ponekad se nađemo na večeri i vrlo je lijepo održavati tu vezu još od 15. godine.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Kao najtalentiranijeg igrača koji možda nije ispunio potencijal istaknuo je Cristiana Ceballosa. “Cristian Ceballos bio je pravi majstor, imao je nevjerojatnu ljevicu. Mislim da mu je od vrlo rane dobi nametnut velik pritisak time što se govorilo da će biti sljedeći u prvoj momčadi.
Klub i okolina naučili su da stavljanje takvog tereta na petnaestogodišnjaka može utjecati. Izgledao je vrlo obećavajuće, ali ta etiketa ‘zvijezde’ opasna je i ne znam u kojoj ga je mjeri pogodila. Šteta.”
Barça danas i najveći dar za kraj karijere
Unatoč vremenskoj razlici, Rosell i danas prati zbivanja u Barceloni. “Da, pokušavam gledati velike utakmice i čitam vijesti, iako me devet sati razlike ubija. Pozitivno me iznenađuje osobnost mladih koji dolaze, nije lako igrati tako dobro i s toliko samopouzdanja.
To što klub i trener ulažu u omladinsku školu pun je pogodak koji oduševljava navijače. Kao navijač Barçe, ponosan sam vidjeti ljude iz kluba kako se natječu na najvišoj razini.”
Visoka očekivanja
Naglašava kako je Barçin pečat nosio sa sobom kroz cijelu karijeru. “To je pečat kvalitete. Ljudi imaju visoka očekivanja od tebe. To je nešto na što treba biti ponosan, svijet jako poštuje filozofiju i način igre kluba. Taj nogometni identitet ono je što nas razlikuje i to je nešto što se ne smije izgubiti.”
Danas Rosell igra za Barça Legende, što smatra posebnim iskustvom. “To je najveći dar koji mi je nogomet dao. Kad si već u mirovini, da te zovu da predstavljaš Barçu pored legendi kojima si se divio kao dijete, to je spektakularno. Ne samo zbog terena, već i zbog druženja s njima u hotelu ili na večerama. Igrao sam s Ronaldinhom, Rivaldom, Saviolom…
Nevjerojatno je gledati ih u oči i dodati im loptu. Nedavno smo u Indoneziji igrali protiv Del Piera, Cannavara ili Ribéryja. Ribéry me nagazio i došao mi se ispričati, to su nadrealne stvari.
U mojoj prvoj utakmici protiv legendi Real Madrida išao sam pritisnuti Marcela, zaboravio sam da je u mirovini i snažno sam ga udario. Naljutio se on, naljutio se Figo… To je tako nadrealna situacija da mogu biti samo zahvalan što i dalje predstavljam Barçu diljem svijeta.”
Preuzeto sa: www.index.hr
