Dok sarajevski mediji godinama masovno ustupaju prostor poručenim (kvazi)analitičarima, pozerima, kozerima, narodnimslegom rečeno mudroserima, što posebno čine tokom izbornih kampanja, pojavila se iznimka kroz analize Dnevnog lista.
Ovaj list, namjenjen prije svega hrvatskoj čitalačkoj publici, počeo je serijal vrlo serioznih analiza u kojima do srži razobličuje bosansko-hercegovačku političku scenu. Analize nisu potpisane, što je razumljivo s obzirom na ambijent u kojem caruje jednoumlje, ali isto tako eskivira naevsti imena, aktere i kreatore takve političke scene iako se oni mogu prepoznati u anlizama.
Tragom jedne anlize mi ćemo pokušati ilustrirati teze sa izravnim navođenjem imena, jer se odnosi na kandidate za članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Pa tako ovaj list tvrdi da „ako želite vidjeti kako izgleda savršena politička evazija u srcu Balkana, ne morate gledati dalje od praznih televizijskih studija tokom predizbornih kampanja u Bosni i Hercegovini.
Dok se u zrelim demokratijama televizijska sučeljavanja smatraju ‘vatrenim krštenjem’ i vrhuncem političke borbe, stoji u analiti Dnavnog list, u BiH su ona postala relikt prošlosti. Tamo gdje bi trebali sjediti kandidati za tročlano Predsjedništvo države, već godinama zjapi praznina. Ukratko – kandidati su obične kukavice!
Ono što politički spin doktori u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru pokušavaju prodati kao ‘strateško biranje medijskih nastupa’, u svojoj ogoljenoj suštini je čist, kalkulirani kukavičluk.
Bh. lideri su postali svjesni jedne brutalne istine, a to je da u direktnom sudaru argumenata, bez unaprijed pripremljenih odgovora i naručenih pitanja, njihovi politički narativi se raspadaju u prvih pet minuta. Sučeljavanje uživo zahtijeva ono što većina njih nema — dubinsko poznavanje politika, ekonomske vizije i sposobnost artikulacije pod pritiskom. Umjesto toga, politička elita je izabrala sigurnost eho-komora.
Strah od živog pijeska argumenata
Izbjegavanje debata u BiH nije incident, to je sistem. Posljednjih nekoliko izbornih ciklusa svjedočili smo bizarnom fenomenu gdje favoriti izbora naprosto ignoriraju pozive javnih i nezavisnih emitera. Razlog je prozaičan — strah od neugodnih pitanja i nesposobnost da se ponudi išta pametno izvan strogo omeđenih nacionalnih matrica.
Kada kandidata u živom programu pitate o stopi inflacije, egzodusu radne snage ili konkretnim reformskim zakonima na putu ka Evropskoj uniji, etnonacionalna retorika gubi funkciju štita. U tom trenutku, ‘vitalni nacionalni interes’ ne rješava problem deficita u proračunu, niti objašnjava zašto infrastruktura kasni desetljećima.
Politički teškaši u BiH su retorički divovi samo kada govore sami sa sobom ili s publikom koja je plaćena da aplaudira. Pred nezavisnim novinarom i raspoloženim oponentom, oni postaju intelektualno ranjivi. Zato je lakše proglasiti debatu ‘gubitkom vremena’ ili optužiti medije za pristranost, nego riskirati politički nokaut pred stotinama tisuća gledatelja.
Feudalizacija medijskog prostora
Umjesto sudjelovanja u debatama kandidati su razvili alternativnu strategiju – nastupaju isključivo pojedinačno, i to na medijima koje direktno ili indirektno financiraju kroz budžetske grantove, javna poduzeća ili bliske tajkunske krugove.
Ovaj model ‘feudalizacije medija’ stvorio je paralelne realnosti. Jedan kandidat gostuje na ‘svojoj’ televiziji gdje ga voditelj tretira sa strahopoštovanjem, postavljajući mu pitanja koja zvuče kao uvod u naručeni PR pamflet. Sutradan, njegov oponent radi to isto na drugom kanalu, u jednako sterilnim i kontroliranim uvjetima. Totalna trulež.
To više nije novinarstvo, to je zakupljeni medijski prostor prerušen u informativne emisije. Političari u BiH ne traže platformu za dijalog, oni traže megafon za svoj monolog. Kupovinom medijskog utjecaja, oni su kupili i pravo da nikada ne budu javno preispitani.
Kultura monologa i cijena koju plaćaju građani
Ovakav pristup ostavlja duboke posljedice na ionako krhko demokratsko društvo u BiH. Izostankom javnih sučeljavanja izbori se ne vode oko programa i rješenja, već oko kontrole štete i produkcije straha. Građani su uskraćeni za osnovno demokratsko pravo – da vide svoje potencijalne lidere u situaciji u kojoj nemaju potpunu kontrolu nad narativom.
U konačnici, bježanje od debata je poruka koju politička klasa šalje biračima — poruka da im ne duguju nikakva objašnjenja. Sve dok se politička pobjeda može osigurati stranačkom mašinerijom, zapošljavanjem u javnom sektoru i kontroliranim medijskim monolozima, javna sučeljavanja će u Bosni i Hercegovini ostati samo neostvareni san profesionalnih novinara i naivnih teoretičara demokratije.
Do tada, stolice u studijima će ostati prazne, a politička debata će se i dalje voditi preko sterilnih priopćenja za javnost, pažljivo montiranih videa na društvenim mrežama i sigurnih, dobro plaćenih televizijskih monologa.
To je nazadni politički sistem, koji nikako ne može iznjedriti ništa dobro“, zaključuje Dnevni list.
Kladimo se na Lučića, a Radončić bi mogao iznenaditi
Da ne bismo podlegli nihilizmu, kakav sugerira autor naprijed izložene analize, jer smatramo da su ovi izbori veoma, veoma važni za državu, da ne kažemo da su historijski, pa je stoga veoma važna izlaznost birača, ma koliko aninimnom autoru teze bile osnovane, on previđa neke nove momente u ovoj kampanji.
Mogli bismo početi sa nastupima Zdenka Lučića koji je uzdrmao Hercegovinu, a vala i cijelu Bosnu svojim vrlo, vrlo direktnim optužbama (krošeima) na račun Dragana Čovića osobno, kao i njegove kriminalne hobotnice. On se ne libi suočiti s njim, mada iz džentlmenskih manira eskivira tretirati njegovu ‘barbiku’ Darjanu Filipović koja je formalno Lučićev takmacu utrci za državno Predsjedništvo. Bez obzira na to, maloko vjeruje da on ima realne šanse da osvoji najviše glasova u Hercegovini.
Ali, je zbog ovakvih oštrih nastupa Lučić pobrao simpatije kod drugih slobodomislećih ljudi, posebno među Bošnjacima. Iako je rekao da ne želi njihove glasove, on im je tako ‘udario u žicu’ da će mnogi glasati za njega mimo njegove volje. Njegova najava da će se obračunati sa kladioničarskim lobijem,koji obrće milijarde profita po osnovu toga što kladionice nisu oporezovane, donijet će mu ogroman broj glasova. Tim prije jer se Čović izravno usprotivio takvim inicijativama od strane bošnjačkih lidera.
Tako bi se zaista mogao desiti paradoks da Bošnjaci Hrvatima izaberu njihovog predstavnika u državnom Predsjedništvu. Izmešu ostalog i zbog toga što ispoljavaju averziju prema svojim kandidatima.
Drugi momenat je veoma loš start kampanje dvojice kandidata koji slove za favorite među kandidatima za državno Predsjedništvo, a to su Bakir Izetbegović i Denis Bećirović. Bećirovića mediji predstavljaju kao dosadnog, a Izetbegovića kao dekoncentriranog sa simptomima demencije.
To je uočio iskusni novinar Senada Pećanin, koji se na ovim izborima pojavljuje u ulozi nezavisnog kandidat za državni parlament. Pećanin je zbog svojih notornih i kontroverznih političkih stavova, te ‘mjenjanja političkih dresova’, za sebe priskrbio vrlo pežorativne i ljigave epitete, koje pokazuje i ovoj kampanji. Tako je instiktom pravog medijskog ‘strvinara’ nanjušio ‘krv’ i bacio se na lovinu – Bakira Izetbegovića. On ga je pozvao da se povuče iz kampanje u korist Pećaninovog novog partijskog šefa Semira Efendića.
Da nije ‘smiješno bilo bi žalosno’ , te da poziv ne dolazi od kompromitiranog i propalog medijskog mogula, možda bi ovaj poziv i imao smisla. Naime, Pećanin je poznat kao spin doktor Željka Komšića koji je svojim otrovnim spinovima protiv Čovića strašio Bošnjake i trovao mržnjom prema Hrvatima. Društvo su mu pravila dva bošnjačka jastreba, Emir Suljagić i Reuf Bajrović. Nedvojbeno je ovaj trio bio dosta zaslužan za Komšićevu pobjedu.
Međutim, ako zaboravimo na Pećina, jer takvih kerbera i jastrebova, lešinara i strvinara, kako se sami oslovljavaju u medijskim prepucavanjima, puno je (političko) Sarajevo.
Ostaje problem i pitanje povlačenja Izetbegovića iz utrke jer su na površinu isplivale informacije o njegovim vrlo serioznim ‘unutarnjim problemima’, kako u privatnom životu, tako i u samoj stranci.
Možda tu priliku vreba Fahrudin Radončić, lider SBB-a, koji za sada vodi kampanju iz sjene Bakira Izetbegovića. On se u kampanji fokusira na Denisa Bećirovića jer vjeruje da je on preuzeo njegove glasove (140 000) koje je bio osvojio prije tri izborna ciklusa. Mnogi vjeruju da je on tada pobjedio Iztbegovića, ali da je pokraden.
Iako sarajevski analitičari izbjegavaju komentirati Radončićevu kampanju, iz više razloga, a prije svega zbog sumnje da više igra za Izetbegovića nego za seba, to nikako ne znači da neće promjeniti taktiku i da bi finišu kampanje mogao ‘stati na crtu’ i njemu. Posebno ako uoči da bi Bečirović mogao iskoristi krizu u koju je zapala Izetbegovićeva kampanja.
Iako je Radončić u dosadašnjim televizijskim nastupima solirao, a uz to on ima i vrlo utjecajan privatni medij, on sigurno nije tip političara koji bi eskivirao duele sa svojim konkurentima, odnosno oponentima. Dakle, od njega zavisi da li će biti drugo iznenađenje izbora, ili će utrku završiti u sjeni posrnulog Izetbegovića.
(TBT, Tim za analitiku)
The post PRVE PROGNOZE IZBORNE KAMPANJE: Bošnjaci se klade na Lučića, a Radončić bi ih mogao iznenaditi appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
