Razni su likovi s bošnjačke desnice izgubljene u lažima o cjelovitoj, jedinstvenoj i suverenoj nam državi i priglupim patriotskim parolama prodefilovali kroz Predsjedništvo BiH. Neki su postali dragulji u izlogu bošnjačkog nacionalizma, kao Alija Izetbegović npr., a neki karikature koje su u ovaj državni organ metnute da čuvaju stolicu za omiljenog predsjednika stranke, kao Šefik Džaferović, npr., u humoru sklonoj javnosti posprdno nazvan Šefikus. Ta je pojava u Predsjedništvu protraćila, kao i svi njegovi prethodnici, četiri godine, baš poput najvećeg narcisa bošnjačke političke scene Harisa Silajdžića, koji je obaranjem Aprilskog paketa zakočio ustavne promjene u podijeljenoj Bosni za nekoliko narednih desetljeća.
Predsjedništvo BiH i nema neke značajnije ustavne ovlasti. Nešto malo spoljne politike, uhljebljivanje ambasadora, ovjeravanje kandidata za predsjedavajućeg Vijeća ministara, davanje saglasnosti na budžet na državnom nivou i tobožnje komandovanje Oružanim snagama, kojima ustvari komanduje NATO.
Ali, SDA je, skupa sa svojim političkim služinčetom Željkom Komšićem, sve učinila da svoje i njegove birače uvjeri u laž da je BiH gotovo pa predsjednička država a Predsjedništvo najvažniji organ vlasti. Ta laž je trebala prikriti politički poraz Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića u Dejtonu i ustavnoj nakaradi koju su potpisali, podijelivši zemlje na tri nacionalna tora, piše Omer Ramić na portalu Prometej.
Danas se za taj gotovo nebitan organ vlasti u bošnjačkom korpusu bore Denis Bećirović, Bakir Izetbegović i Semir Efendić. Svaki od njih je balon napuhan političkim helijumom, pa se pravi važan kao cura na seoskom vašaru. Tri kandidata s tri ogromne sujete, bez jasne političke vizije i državničkog imidža. Uz to, sva trojica, vidi se to po njihovim govorima i sintaksi, iako se Bećirović predstavlja kao doktor nauka – poluobrazovani su, čak nepismeni, a u tome prednjače, mora se to priznati, Efendić i Izetbegović.
Izetbegović bi, da nije Alijin sin, vjerovatno bio neki osrednji činovnik u nekom nevažnom preduzeću, a zahvaljujući babinom simboličkom nasljeđu i izbornim krađama, kako tvrde članovi SDA, postao je predsjednik te stranke i čak član Predsjedništva BiH. Na toj poziciji je, kako je široj javnosti već poznato, lagao, javno, bezobrazno i izdao bošnjačku najsvetiju stvar – genocid, zbog propasti revizije tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Zahtjev za pokretanje revizije odbijen je na pisarnici suda, zarad nepostojanja zajedničke odluke Predsjedništva BiH i nelegitimnosti agenta Sakiba Softića. O tome su pisali mnogi mediji, a istraga o ovom skandalu koju je 2023. pokrenula SIPA još tapka u mjestu.
Dakle, ovaj lažov i izdajnik, kako ga kvalificiraju mnogi, kreće u novu utrku za prvog u Bošnjaka šireći prastaru nacionalističku obmanu koja je zarobila ovdašnje podijeljeno društvo i od kraja zakočila državu. Osim te laži i izdaje iza Izetbegovića u političkoj historiji neće ostati ništa. Svojom autokratijom on je iznutra razvalio SDA, otjerao mnoge kadrove iz nje i na koncu je pretvorio u veliku lagaonicu kojom dominiraju bukadžije i galamdžije tipa Harisa Zahiragića. Znajući koliko je nesposoban, čak mu ni babo Alija nije dao da nakon njegove smrti preuzme stranku, već je na to mjesto preporučio Sulejmana Tihića.
Ako je politička šeprtlja, Bakir Izetbegović i njegova stranka su majistori pljačkaške privatizacije. U njoj su uništili i preuzeli, da ne kažem pokrali, sve što je iole vrijedilo u BiH. Zato je ova zemlja potpuno deindustrijalizirana. Ne postoji više ni jedan predratni socijalistički privredni gigant, a Izetbegović je stvorio tajkunsku predatorsku kapitalističku mrežu koja je pojela privredu BiH. Činjenica da danas ova zemlja, prema nekim procjenama s nešto više od 2,5 miliona stanovnika, uvozi 80% hrane dovoljno govori o devastaciji poljoprivrede koju su potpuno razorili SDA, HDZ i SNSD. Izetbegovićeva uloga u tome je ogromna, a ovaj majstor prevare dozvolio je i u njega mu hanumi da uđe u politiku. (Ko je Seb. iz viber prepiski u slučaju respiratori zbog kojeg Novalić leži u zatvoru? Na to pitanje svi znaju odgovor, osim nadležnih institucija koje se prave lude.)
Elem, Bakir i Sebija, kako ih od milja zovu stranački poslušnici, stvorili su dinastiju u Bošnjaka, čiji je jedini međunarodni prijatelj teški autokrata i konzervativac turski predsjednik Erdogan. Na međunarodnom planu Izetbegović je prava pihtija. Nikad niti jednu nije proslovio o genocidu nad Palestincima u Gazi, nije osudio agresiju SAD-a i cionističkog izraelskog režima na Iran, nije se javnom molitvom prisjetio agresorskim raketama svirepo ubijenog iranskog vođe, gospodina Hamneija, koji je svojom pomoći spasio Bosnu u ratu 1992. – 1995. Pihtija je prije četiri mjeseca samo nešto smrmljao u televizijskom intervjuu Muslimanskoj TV Igman kako su nam i Amerikanci, i Iran, i Arapi prijatelji i da on samo može poželjeti da se rat (ne agresija, op. a) što prije završi. Drugim riječima: uvući se svima u dupe i nemati svoj stav, te glumiti pacifizam. A o svirepo ubijenoj palestinskoj djeci najbolje je šutjeti, da se ne bi naljutili Trump i Netanyahu, koji su, napomenimo to, već danas obični ratni zločinci. Ali, ova politička pihtija ima poslušnu biračku bazu i hodžinsku podršku, pa zato računa na pobjedu.
Drugi kandidat koji se utrkuje za prvog u Bošnjaka je Denis Bećirović, doktor nauka i profesor na Filozofskom fakultetu u Tuzli, na Odsjeku za historiju. Tema njegove doktorske disertacije prilagođena je vjerskim nacionalističkim bošnjačkim ušima i glasi: Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme avnojevske Jugoslavije (1945–1953). Stručnjaci bi rekli da je ta tema dostojna za neki prosječan magistarski rad, ali pošto se radi o velikom parolaškom patrioti i muslimanu Denisu Bečiroviću – onda može. Može i manje, jer su ovom članu Predsjedništva usta puna države BiH, s posebno naglašenim ovim -a- i izduženim do te mjere da djeluje bljutavo. Ako je Izetbegovićev patriotizam obilježen izdajom i lažima, Bećerovićev je bljutav i glumatajući, krajnje populistički, jeftin do maksimuma. Kada govori imate osjećaj da slušate usporeni starinski magnetofon čija vrpca svako malo štopa: DRŽAAAVAAA BOSNA i HERCEGOVINA. Tako to zvuči, uz robotski pokret ruke koji se dugo vježbao pred ogledalom. Poznat kao autor beskrajnog niza dozlaboga dosadnih saopćenje s klišeiziranim rečenicama, Denis Bećirović je klasični uhljeb. Decenijama u skupštinskim klupama, s dosadnim i beskrvnim istupima, vješto se udvarao masama, računajući na njihove nacionalne i patriotske emocije. Nikad opušten i nikad s ljudskim licem, on djeluje kao politički robot proizveden u nekoj provincijskoj fabrici. I to robot za beskrajno ponavljanje dosadnih gotovo u dlaku istih govora.
Jedini njegov ozbiljan politički rezultat je Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 78/282. Ta je rezolucija usvojena 23. maja 2024. na 78. sjednici pomenute skupštine. Njome je ustanovljen Međunarodni Dan refleksije i komemoracije genocida u Srebrenici 1995, koji se obilježava 11. jula. To je, uistinu, vrijedan rezultat u kojem mu je od ogromne pomoći bio Zlatko Lagumdžija, ambasador BiH pri UN-u. E, na tom im treba čestitati.
Sve drugo u Bećirovićevom mandatu je manje-više prosječno i ispodprosječno. Ali, i takav Bećirović je za Alijinog sina gigant. Na jednoj strani su laž i izdaja, na drugoj pobjeda donošenjem spomenute rezolucije. Uz to, Denis Bećirović je, po ocjeni mnogih, pokraden na izborima 2018. godine za člana Predsjedništva. Tada je SDA odigrala, opet po ocjeni mnogih, poznatu igru s velikim brojem nevažećih listića i Šefik Džaferović je postao fikus koji čuva stolicu za svog milog predsjednika Izetbegovića. Na narednim izborim 2022. fikusovog milog predsjednika do nogu je potukao Bećirović u koaliciji 11 stranaka. Zbog toga je Alijin sin bio mnogo tužan i javno je plakao te se pravdao da on sam ne može protiv njih 11.
Na mjestu člana Predsjedništva BiH, Bećirović se maksimalno distancirao od svoje partije, SDP-a, i ponašao kao da nije njen član. Javna je tajna da ga u SDP-u smatraju kalkulantom i da među članstvom nije više omiljen kako je to ranije bio. Ali, ovaj populist, razvikani patriota i nacionalist, jest kandidat po mjeri razbuktalog bošnjačkog političkog emocionalizma. No, iza njega ne stoji više široka koalicija, niti ona žudnja za promjenom vlasti kakva je vladala 2022. Zbog toga će dvoboj između njega i Alijinog sina biti veoma neizvjestan.
Treći kandidat, Semir Efendić, po ocjenama mnogih nema nikakvih šansi za pobjedu. Lokalni političarčić, ali veliki prevejanac, nacionalist i patriotski parolaš djeluje kao igračka u rukama narcisoidnog Harisa Silajdžića, koji je osnovao Stranku za BiH. Poznat je i po tome što je 2018. skrivio saobraćajnu nesreću u sarajevskom naselju Grbavica u kojoj je svojim autom udario pješaka, starca, koji je podlegao povredama. Efendić je za ovu nesreću uvjetno osuđen na godinu dana zatvora. Tada je bio član Izetbegovićeve SDA, pa se postavlja pitanje: je li ta stranka šta petljala oko ovakve sramtone i besmislene osude? S tom mrljom u politici Efendić u iole standardiziranim društvima ne bi imao nikakve šanse, ali u ovdašnjoj razdrndanoj državi on je dugogodišnji načelnik općine Novi Grad i predsjednik nekadašnje Silajdžićeve stranke. Bože Ti mene sačuvaj i zakloni, rekao bi Efendićev narod karakterišući takvu blesavu pojavu.
No, zašto se poluobrazovani i nepismeni Efendić kandidirao za člana Predsjedništva? Jedini logičan odgovor bi bio da sebi podigne političku cijenu i povuče naviše svoju polumrtvu lokalnu stranku, ali i da se dodvori svome idolu Silajdžiću. Zbog školovanja u Maleziji, optuživan je da je član tzv. malezijske grupe u SDA. Ta grupa je po mnogim medijskim ocjenama bila veoma utjecajna u toj stranci i imala je jake ekonomske i finansijske veze s pomenutom državom.
Ali, na stranu ta dimenzija Efendićeve karijere, činjenica je da su njegove šanse za izbor u Predsjedništvo BiH ništavne, a on po svom političkom potencijalu teško može dobaciti dalje od načelnika općine. I to mu je previše, ali moguće je da nakon izbora, ako mu se stvari poslože, istrguje neku jaču funkciju za svoju politički ništavnost i intelektualnu ispodprosječnost.
Elem, Bošnjaci će na narednim izborima birati između manje ili više nacionalizma i parolaškog patriotizma, s napomenom da je onaj Izetbegovićev potpuno ohrndan poput starog džempera, piše Ramić.
P.S.
Zanimljivo je u analizi nije spomenut Fahrudin Radončić, predsjednik SBB-a, koji je također kandidat za bošnjačkog člana državnog Predsjedništva. I nije ova analiza izuzetak. Naprotiv, skoro da je postalo nepisano pravilo da sarajevski analitičari izbjegavaju tretirati Radončića kao kandidata, ne zbog toga što mu ne daju šansu za pobjedu, već ga naprosto ne doživljavaju takvim. To je rezultat njegove pogrešne izborne kampanje gdje on kao kandidat više pledira na Izetbegoviću i njega vidi kao budućeg člana državnog Predsjedništva, prije nego sebe.
(TBT)
The post BORBA U BOŠNJAKA ZA ČLANA DRŽAVNOG PREDSJEDNIŠTVA: Sudar jeftinih patriotskih parolaša i tupavih nacionalista appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
