Na današnji dan u Zagrebu rođen je frontmen EKV-a Milan Mladenović, koji je prije raspada Jugoslavije sve otvorenije govorio o granicama, ratu i generaciji čiji su “dječački snovi” srušeni.
da je živ, Milan Mladenović danas bi napunio 68 godina. On je rođen 21. septembra 1958 upravo u Zagrebu, gradu u kojem je proveo prvih šest godina života i kojem se nakon toga uvijek vraćao s posebnom vrstom nostalgije. Porodica se potom preselila u Sarajevo, a početkom sedamdesetih u Beograd. Tri grada u kojima je odrastao na neki način su odredila čoveka koji će decenijama kasnije postati jedan od najznačajnijih autora jugoslovenskog roka.
Prije Ekaterine Velike bilo je Limunovo drvo, zatim Šarlo Akrobata, jedan od ključnih bendova jugoslovenskog novog talasa, pa Katarina II i na kraju EKV. Mladenović je tokom osamdesetih izrastao u mnogo više od frontmena popularnog benda. Njegove pesme su bile introspektivne, anksiozne i često mračne, a do kraja decenije ta je anksioznost sve manje bila vezana za njegov lični život. Zemlja oko njega počela se raspadati, a ovaj raspad našao se u njegovim tekstovima.
To je za njega bilo i vrlo lično pitanje. Majka mu je bila iz Makarske, otac iz Kruševca, a kada se 1989. godine sve glasnije govorilo o granicama između jugoslovenskih republika, Mladenović je pokušao da zamisli šta bi takva zemlja značila ljudima poput njega. Nije želio, kaže, doći u situaciju da na putu za Vinkovce mora pokazati pasoš. I gdje bi on pripadao u takvoj podjeli?
– Ni tamo, ni ovamo! – odgovorio je.
A onda je dodao rečenicu koja bi samo nekoliko godina kasnije zvučala gotovo proročanski: “Žao mi je što se neki dječački snovi raspadaju.”
Ti dječji snovi bili su Jugoslavija u kojoj je odrastao: Zagreb, Sarajevo i Beograd za njega nisu bili tri odvojena svijeta, već dijelovi jednog života. Danas nosi njegovo ime ulica u Zagrebu. Grad je prihvatio inicijativu nakon predloga da se Mladenović prepozna kao čovek koji je svojim radom obeležio generaciju i kulturnu epohu, a Ulica Milana Mladenovića se nalazi u Jakuševcu.
Mladenović je preminuo 5. novembra 1994. godine, samo nekoliko nedelja nakon što mu je dijagnostikovan rak pankreasa. Imao je samo 36 godina. Njegovom smrću i Katarina Velika je prestala da postoji.
Međutim, možda najbolji način da upoznate čovjeka koji stoji iza pjesama je kroz intervjue koje je dao tokom posljednjih pet godina svog života. U njima se vrlo jasno vidi put od nelagode oko toga što će doći, preko otvorenog užasa oko rata, do gotovo tvrdoglavog optimizma nekoliko mjeseci prije smrti.
Zagreb 1989.
U aprilu 1989. Ekatarina Velika je stigla u Zagreb na početak velike jugoslovenske turneje. U maloj sali Hale sportova okupilo se oko tri i po hiljade ljudi. Bend je svirao skoro dva sata, uz dva bisa i novinara nakon koncerta Boro Šantić razgovarao je sa iscrpljenim Mladenovićem u jednoj od praznih svlačionica. Intervju je objavljen u Studija.
Tada su se EKV ploče prodavale u četrdeset ili pedeset hiljada primjeraka. Kada ga je Šantić upitao da li zbog toga razmišljaju o većoj komercijalizaciji, Mladenović je bio kategoričan. EKV neće raditi pjesme koje on ne osjeća samo da bi prodao više ploča. Kao primjer je naveo hipotetičku situaciju u kojoj bi ga Goran Bregović pozvao da pjeva sa Bijelim Dugmetom i obećao mu veliki uspjeh. Ako mu ta muzika nije bliska, rekao je, nikakve “kule i gradovi” to ne mogu promijeniti.
Od stranih bendova posebno mu se dopao XTC. Spomenuo je i Echo and the Bunnymen, Deep Purple, Led Zeppelin, Jimi Hendrix i Ramones. Ali najzanimljiviji dio razgovora nastao je kada je došlo do pitanja pjesme “Earth”
Publika je, kako je rekao, najžešće reagovala na nju. Nije ga iznenadilo. Osećao je da zemlja bukvalno izmiče ljudima ispod nogu.
Bilo je to 1989. Rat još nije počeo. Granice još nisu bile zatvorene. Nije bilo opsade Sarajeva, razaranja Vukovara ili izbjegličkih kolona. Međutim, Mladenović je osetio da se nešto ozbiljno lomi.
– Nikad mi se nije sviđalo ovo što se dešava, a posebno mi se ne sviđa ovo što se sada dešava. Ne bih htio, na primjer, da idem igrati u Vinkovce i da moram pokazivati pasoše na ulazu. Moja majka je iz Makarskei otac iz Kruševca. Šta da radim u takvoj situaciji!? Ni tamo, ni ovamo! Žao mi je što se neki dječački snovi raspadaju. Do petnaeste godine učili su nas nečemu što nije istina. I ti si siguran! Znate već, najčišće more, najrazvedenija obala, najbolji sistem i to. Mislim da je sada pravo vrijeme za pank. Sad treba da sviramo pank i pevamo No future, ali to se naravno neće desiti, jer ima previše prepreka i previše problema i previše pogrešnih ljudi na pogrešnim mestima, previše gluposti… Hajde, pitaj me još nešto, da ne pričamo o tome!
Tada je zagrebačku scenu proglasio mrtvom, beogradsku mnogo boljom. Smatrao je Slovačku zanimljivom, ali je bio vrlo kritičan prema Laibachu. Poštovao je njihov koncept, ali mu je smetala manipulacija i distanca. Mladenović je sebe video sasvim drugačije – kao čoveka koji deluje instinktivno, emotivno.
Intervju je završen kada je direktor EKV-a ušao u svlačionicu i upozorio Milana da kombi odlazi. Nakon uspješnog koncerta, bend je otišao na proslavu. Četiri godine kasnije više nije bilo putovanja između Zagreba i Beograda kao te večeri.
Beograd 1991: Osećalo se da će se nešto strašno dogoditi
Dvije godine kasnije, razgovor je izgledao potpuno drugačije. Mladenović je za časopis ćao razgovarao sa novinarom Biljano Sačić povodom albuma Dum Dum. Rat je već tada bio realnost. Ono što se 1989. osjećalo u zraku sada je bilo na televiziji, na ulicama i na ratištima. Mladenović je objasnio da su pesme nastale tokom zime, pre eskalacije rata. Bend nije znao šta će se tačno dogoditi, ali su osetili da dolazi nešto strašno. Zato je Dum Dum tako mračan album.
Govorio je o pritisku, strahu i osjećaju da se katastrofa približava. Ljudi njegove generacije odrasli su u relativno mirnom vremenu. Možda to društvo nije bilo idealno, ali si mogao planirati svoj život, baviti se muzikom, baviti se poslom koji voliš.
– Sada se život svodi na preživljavanje – rekao je.
Objašnjavao je pjesme jednu po jednu. Titula Dum Dum za njega je bila priča o borbi za vlast i beskrupuloznosti ljudi koji je žele. Siguran je govorio o čovjeku koji, suočen sa vanjskim haosom, pokušava pronaći sigurnost u uskom krugu bliskih ljudi. Bledo je opisao kao izuzetno tužnu i nježnu pjesmu o osobi koja ostaje sama.
Zanimljivo je koliko je odbacio mistiku koja ga je okruživala. Kada ga je novinarka pitala o čestim motivima neba u njegovim pjesmama i da li to znači da je religiozan, on je odgovorio da nije. Za njega je nebo bilo simbol nečeg uobičajenog i iskonskog – života, prirode, ljudi, mora i kamenja. Kada ga je novinarka pitala o djetinjstvu, tek se vratio u Zagreb. Tu je živio prvih šest godina i zadržao, kaže, veoma lijepa sjećanja iz djetinjstva – parkove i igru. Onda je došlo Sarajevo: škola, fudbal, prijatelji i ulične tuče. Posle Beograda. A onda pitanje budućnosti.
Već 1991. je bio mnogo pesimističniji nego dvije godine ranije. Više nije znao hoće li se stvari popraviti ili će uslijediti potpuna katastrofa. Najviše ga je zgrozilo to što je politika prodrla u svaki dio života – muziku, pozorište, posao i privatnost.
Na pitanje zašto više nema Jugoslavije, nije ponudio veliku istorijsku teoriju.
– Zbog ljudske gluposti – odgovorio je.
Od rok zvijezde do antiratnog simbola
Rat je tada Mladenovića pretvorio u jednu od najprepoznatljivijih antiratnih ličnosti tadašnje rok scene. Zajedno sa članovima Partibrejkers i Electric Orgasm osnovao je Rimtutituki, projekat kreiran sa jednom vrlo jasnom porukom – protiv mobilizacije i rata. Njihov “Slušaj ‘vamo” postao je jedan od simbola rok otpora ratnoj psihozi.
U trenutku kada je deo javnosti, pa i deo rok scene, prihvatio nacionalističku retoriku, Mladenović je krenuo u suprotnom pravcu. Nije se uklapao ni u jednu nacionalnu kutiju i možda zato danas tako dobro funkcioniše kao simbol generacije čiji je zajednički prostor nestajao pred našim očima. Njegova poznata želja bila je jednostavna: probuditi se i shvatiti da je ponovo 1990. i da je sve što je uslijedilo samo ružan san.
1994: Poslednji intervju
Najdirljiviji intervju danas je, međutim, posljednji. U avgustu 1994. razgovarao je sa Miljan Aksić. Dio razgovora objavljen je u Večernje vijestia cijeli intervju objavljen je u časopisu nakon njegove smrti u novembru iste godine Ritam pod naslovom “I muzika je poruka”. Ironija je da ovaj razgovor nije intervju čovjeka koji se oprašta. Upravo suprotno. Mladenović govori o budućnosti.
EKV je tokom ljeta odsvirao niz koncerata. Publika je bila dobra, bend raspoložen, a među ljudima pred binom se pojavila nova generacija, koja je početkom osamdesetih bila premlada da bi uopšte mogla da prati novi talas. Mladenović je tada rekao da ima “osećaj novog početka”. Plan je bio ulazak u studio u septembru. Želio je da uključi i muzičare iz drugih bendova. Smatrao je da su EKV, Električni orgazam i Partibrejkersi prerasli mladalačku fazu međusobnog nadmetanja – ko će napraviti bolju ploču, ko će odsvirati bolji koncert. Sada su pomagali jedni drugima.
Te godine realizuje jedan od svojih poslednjih velikih projekata. Otputovao je u Brazil gde je sa Mitrom Subotić Subom i brazilskim muzičarima radio na projektu Angel's Breath. Brazil ga je fascinirao.
– Brazil je ogromna i prelepa zemlja koja iz naše perspektive izgleda kao druga planeta. Zaljubila sam se u ove ljude koji žive tako skladno jedni sa drugima i sa prirodom. Crnci, Indijci, Japanci, Nemci, Italijani, svi oni žive zajedno. Žive pošteno i ne dijele se. Među njima nema rasizma. Brazil je siromašna zemlja, ali ljudi nisu nesretni zbog toga. Mislim da bismo od njih mogli naučiti kako da budemo tolerantniji i opušteniji, rekao je.
Nikada nije razmišljao da trajno napusti zemlju. Mnogi njegovi prijatelji su već otišli. Rat, sankcije, ekonomski kolaps i izolacija ispraznili su čitavu generaciju. Mladenović je, međutim, objasnio da se muzikom bavi upravo zbog ljudi i kraja iz kojeg je došao.
– To je razlog zašto se bavim muzikom – ova zemlja, ovi ljudi. To su lijepi, pametni, zanimljivi, različiti ljudi. Ima tu i drugih – glupih i ružnih, pa to stvara emotivni naboj koji te hrani i tjera da nešto uradiš, promijeniš nešto zarad onih koji su dobri. Bez obzira na sve, ovo je zemlja u kojoj bi nam svima moglo biti dobro, samo da smo se dobro organizovali. Zato neću nigdje ići, ali ću sigurno otputovati da upoznam nešto drugačije.
Nije stigao u studio kako je planirano. Nakon posljednjih koncerata, njegovo zdravlje se naglo pogoršalo. Umro je tri mjeseca nakon ovog razgovora.
