Piše: Jasmin Emin Tabaković, thebosniatimes.ba
Ratko Mladić, osuđen za genocid, sahranjen je uz pune državne počasti. Dana 7. septembra u Beogradu, njegov kovčeg bio je prekriven zastavama Srbije i Republike Srpske, entiteta Bosne i Hercegovine sa srpskom većinom. Posmrtni ostaci počinioca genocida prevezeni su iz Haga vladinim avionom, a dva dana ranije u vojnom objektu održana je komemoracija njemu u čast.
Vojnici su nosili kovčeg – na kojem su se nalazili oficirska kapa i sablja – do mjesta gdje je obavljen pogrebni obred koji je predvodio poglavar Srpske pravoslavne crkve, a kojem je prisustvovalo nekoliko hiljada ljudi, uključujući visoke zvaničnike Republike Srpske koji su stajali rame uz rame s ruskim ambasadorom.
Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, nije prisustvovao sahrani. Vučić je taj događaj opisao kao „izliv emocija” i izjavio da on „nema nikakve veze” s tim što je vlada odobrila održavanje skupa. Počasti su bile vojnog, a ne formalno državnog karaktera, a on je jasno stavio do znanja da je država samo ispunjavala želje porodice i omogućila dostojanstven ukop.
Odgovornost za organizaciju sahrane prema navodima je ležala na ožalošćenoj javnosti i porodici, uprkos tome što su avion, vojnici koji su prisustvovali, pa i same počasti, bili osigurani posredstvom države.
Logika genocida
Svako ko je živio suočen s trajnim posljedicama genocida u Bosni upoznat je s ovakvim ponašanjem države: djelo je počinjeno, a istovremeno se tvrdi da nije počinjeno – ili da ga niko konkretan nije počinio.
Vučićeve izjave i Mladićeva sahrana dio su strukture koju nazivam genocidnom logikom. Time želim reći da je riječ o nečemu daleko rasprostranjenijem i sveprisutnijem od pukog skupa ideja koje zastupaju neugodni pojedinci; to je struktura koja oblikuje naš svijet. Ona definiše politiku u kojoj se životi određenih ljudi smatraju legitimnim metama progona, a zatim nastoji kontrolirati narativ o tome šta je učinjeno onima koji su bili mete.
Njen instrument je sijanje sumnje i ušutkivanje kroz tezu da su „sve strane krive”, pri čemu za sobom povlači tihu većinu koja postaje nešto vidljivija tokom događaja poput sahrane generala odgovornog za genocid. Brojke se osporavaju, historičari se ne slažu, a na kraju krajeva, „niko to zapravo ne može znati”.
Ta tvrdnja, naravno, ima svoja ograničenja. Osporavanje činjenica uobičajena je pojava u politici, a politika može biti okrutna i isključujuća i bez uklapanja u ovaj opis. Iste one institucije koje su provele pokušaj uništenja sada proizvode sumnju.
Ubistva, silovanja kao čin genocida, zlostavljanje, razaranja i prisilno protjerivanje kulminiraju destabilizacijom činjenica koje potvrđuju da su se ti događaji zaista desili. Negiranje koje sve to prati primorava preživjele žrtve nasilja da preispitaju šta je bilo „stvarno” u njihovim životima i odnosima odranije, a istovremeno je trajno narušilo te odnose.
Materijal za negiranje
Mladić je posljednje godine života proveo u zatvorskoj ćeliji, dijelom i zato što ga je iznevjerila sumnja koju je sijao svojom politikom negiranja. Sudsko vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osudilo ga je za genocid u Srebrenici počinjen 11. jula 1995. godine, dok ga je oslobodilo optužbe za genocid u šest općina tokom 1992. godine.
Višegrad, grad u istočnoj Bosni iz kojeg je moja porodica pobjegla, nije se čak ni našao među tih šest. Zakon je povukao granicu kroz kontinuirani projekat istrebljenja, jedan njegov dio nazvao genocidom, a ostatak prepustio terminu „etničko čišćenje”. Ta presuda od tada pruža materijal za negiranje i zamagljivanje istine, a Srbija i Republika Srpska žive u prostoru koji je ona otvorila.
Moj otac se nalazio na spisku za likvidaciju, unaprijed sastavljenom za muškarce nesrpske nacionalnosti – većinom muslimane – iz gradova i sela (istočne) Bosne početkom devedesetih godina. Izvukli su ga iz automobila na kontrolnom punktu dok smo bježali. Preživio je Božijom voljom – a to kažem nakon što sam se upoznao s akademskim objašnjenjima o tome kako neko preživi, ili ne preživi, takav spisak.
Rođacima i prijateljima koji su već bili pobjegli rečeno je da će biti sigurni ako se vrate kući. Neki su u to povjerovali; neki od njih su kasnije ubijeni, a neki silovani. No, koliko se samo majki, očeva, tetki, amidža i daidža, sestara i braće – tokom tolikih decenija i stoljeća, na tolikim mjestima – našlo na takvim spiskovima za egzekuciju, i koliko ih je dobilo uvjeravanja da je sve u redu prije nego što su naređenja provedena u djelo?
Stoga mi oprostite – ili nemojte – što nemam nimalo tolerancije za politiku popuštanja fašističkim akterima koji dehumaniziraju druge, gdje god se provodila njihova rasistička, antimuslimanska, antisemitska, transfobna i patrijarhalna isključivost, i ko god trenutno nudi logiku na kojoj počivaju.
Budući da se profesionalno bavim proučavanjem dubokih posljedica masovnog nasilja, ljudske potrage za iscjeljenjem i logike počinilaca, i te kako sam upoznat sa složenošću tih argumenata – iznutra i izvana, u svakom njihovom aspektu.
Gorivo za krajnju desnicu
Put od srpskog nacionalističkog genocidnog mentaliteta do manifesta Andersa Breivika, kao i do pjesme koju je Brenton Tarrant puštao na putu ka džamijama u Christchurchu, nedavno je ponovo analiziran, što mi je omogućilo da ne moram ponavljati njihove riječi. Dodao bih samo sljedeće: za ove masovne ubice Bosna nije bila tek analogija; bila je dio njihovog operativnog modela, dokaz da se evropska muslimanska populacija može uništiti dok je ostatak kontinenta zaokupljen drugim stvarima.
Parlamentarna verzija koristi nešto oprezniji rječnik kada ponavlja iste te tvrdnje, mada postaje sve neopreznija. Dana 6. septembra, dan uoči Mladićeve sahrane u Beogradu, AfD je osvojio 43,8% glasova u Saskoj-Anhaltu, uz rekordnu izlaznost od 77%. Nedostajala su im svega tri mjesta da formiraju prvu državnu vladu krajnje desnice s jednostranačkom većinom u Njemačkoj još od nacističkog doba.
Njemačka domaća obavještajna služba klasificira tamošnji ogranak AfD-a kao potvrđenu desničarsku ekstremističku organizaciju, dok je u maju 2025. ocijenjeno da savezni ogranak AfD-a zastupa rasističke i antimuslimanske stavove nespojive s ustavnim poretkom. Stranka je druga po veličini u Bundestagu, uprkos tome što je sud u februaru 2016. suspendovao oznaku “rasistička i antimuslimanska” do okončanja žalbenog postupka koji je stranka pokrenula.
Viktor Orbán je prije deset godina poručio Bruxellesu da Mađarska ima “pravo odlučiti da ne želimo veliki broj muslimana u našoj zemlji”, a kasnije je izjavio da Mađari “ne žele postati miješana rasa”. Šest godina nakon te izjave u Bruxelles, bio je konkretniji. Upitan o zahtjevu Bosne za članstvo u EU, rekao je: “Izazov s Bosnom je kako integriRati zemlju s dva miliona muslimana”, te dodao da je upravljanje sigurnošću takve države važno i za sigurnost svih ostalih. U sjevernoj Belgiji, gdje radim na univerzitetu, separatistička flamanska stranka Vlaams Belang još je 2015. godine nudila avionske karte u jednom smjeru muslimanima koji „žude za islamskim kalifatom”, pod parolom „remigracije”.
„Remigracija” je ublažen izraz za uklanjanje stanovništva – upravo ono što su spominjali muškarci s ispisanim porukama na puškama dok su obavljali prljavi posao u Srbiji.
Cijela Evropa?
Ništa od ovoga nije novo, a bilo je jasno i dok je sam čin genocida još uvijek trajao. Dana 3. jula 1995. godine, nekoliko dana prije Srebrenice, Jean Baudrillard je u listu Libération napisao da se „niko ne usuđuje niti želi suočiti s krajnjim zaključkom” – da su Srbi „naši objektivni saveznici u ovoj operaciji čišćenja za buduću Evropu, oslobođenu njenih neugodnih manjina”, te da se, iz „globalne perspektive, mi Zapadnjaci, mi Evropljani, borimo protiv istih neprijatelja kao i Srbi: islama, muslimana. Svuda.”
Baudrillard je opisivao situaciju, a ne je odobravao, a njegovo „niko” bilo je retoričko i u to vrijeme, budući da su Bosanci to već tri godine govorili u prazno. Ono što se promijenilo u protekloj 31 godini jeste to da za takvu tvrdnju više nije potreban evropski teoretičar. Stranke širom EU to same izjavljuju dok ciljaju na rasno stigmatizirane grupe, i na tome pobjeđuju na izborima.
Pročitajte osude koje su uslijedile nakon Mladićeve trijumfalističke sahrane. Evropski komesar za proširenje otkazao je posjetu Beogradu, navodeći da je glorifikacija koja je pratila njegovu smrt nespojiva s vrijednostima na kojima počiva put ka EU, a koje „zahtijevaju suočavanje s prošlošću, istinsko pomirenje i poštovanje žrtava ratnih zločina”.
Zapitao bih se na koju se to Evropu (ili Evropljane) ovdje poziva. Riječ je o Uniji čija je vlastita analiza ukazala na to da je Izrael prekršio Član 2 Sporazuma o pridruživanju – odredbu koja ljudska prava čini ključnim elementom tog sporazuma – te čija je Komisija predložila suspenziju trgovinskih odredbi u septembru 2025. godine, a ipak još uvijek nije osigurala potrebnu većinu da to i učini.
Berlin i Rim su predvodili odbijanje, dok dvadeset stručnjaka UN-a smatra da je potpuna obustava pravna obaveza, a ne politički izbor.
Posjeta Beogradu može se otkazati u roku od sedam dana. Nalaz koji je sama Unija donijela o sebi čeka na glasanje duže od godinu dana. Ta osuda nije baš licemjerje, već logika koja prepoznaje samu sebe u ogledalu, a odbija priznati vlastiti odraz.
Dugo sam se pitao koliko ljudi podržava genocidnu logiku, ali sada mislim da je to pitanje pomalo pogrešno postavljeno. Brojanje pristalica možda nije pravi pokazatelj, jer one ne bi bile ništa bez arhitekture koja održava genocidnu logiku. Za nju su potrebni funkcioneri, vokabular sigurnosti koji se vrti oko identiteta i prijetnje, te veliki broj „običnih” ljudi koji nikada ne bi prisustvovali takvoj dženazi, a koji će, kada dođe trenutak, shvatiti da nisu dovoljno sigurni da bi o tome bilo šta rekli. To je možda odgovor koji nije dobrodošao i koji, na različite načine, podjednako uključuje Bruxellesu i masu u Beogradu.
Neka sve žrtve ovog orkestriranog genocida, kao i svakog genocida koji je još uvijek u toku, pronađu mir, a srca njihovih porodica i voljenih neka budu obavijena božanskom blagošću.
Rahmet dušama i pokoj svim žrtvama genocida.
/Jasmin Emin Tabaković je antropolog na Univerzitetu KU Leuven i doktor nauka sa Univerziteta u Cambridgeu. Piše o intimnim odjecima genocidnog nasilja i potrazi za iscjeljenjem usred njegovih trajnih oblika, prvenstveno među Bosancima/
(TBT, TNA)
The post NAD KRVNIKOVIM ODROM Tabaković: Ratko Mladić je mrtav. Evropska genocidna logika i dalje živi appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
