Dok je veličanje Ratka Mladića u Srbiji izazivalo reakcije evropskih zvaničnika, Dragan Čović nije našao za potrebno da se javno ogradi od takvog odnosa prema pravosnažno osuđenom ratnom zločincu. To ne bi bilo naročito važno da Čović već dvije decenije ne insistira na tome da upravo on i HDZ BiH predstavljaju političke interese bosanskohercegovačkih Hrvata. Mladićeve žrtve, međutim, nisu bili samo Bošnjaci. Snage pod njegovom komandom počinile su progone i zločine i nad Hrvatima, zbog čega Čovićeva šutnja nije samo pitanje njegovog odnosa prema Srebrenici nego i prema hrvatskim žrtvama rata.
Osovina zla: HDZ -SNSD
Treba biti precizan: Čović o Mladiću nije uvijek šutio. Nakon prvostepene presude Haškog tribunala 2017. kazao je da kao član Predsjedništva BiH ne želi komentirati prvostepene presude i da nema šta dodati onome što je Tribunal rekao o „gospodinu Mladiću“. Tada je najavio da će se oglasiti kada presuda postane pravosnažna. To se dogodilo 2021. godine, kada je Mladiću potvrđena kazna doživotnog zatvora, ali javni komentar koji je Čović prethodno najavio nije bilo moguće pronaći. I tada su pojedini hercegovački mediji problematizirali njegovu šutnju.
Upravo zato je danas zanimljiv nastup Zdenka Lučića, Čovićevog hrvatskog političkog protivnika i kandidata za člana Predsjedništva BiH. Lučić je umirovljeni brigadni general HVO-a i čovjek koji navodi da se protiv snaga Ratka Mladića borio na Kupresu. Za razliku od Čovića, njegov stav je potpuno nedvosmislen: „Ratko Mladić je ratni zločinac.“ Lučić je pritom otvoreno problematizirao i Čovićev raniji odnos prema Mladiću, posebno korištenje izraza „gospodin Mladić“.
Taj detalj mijenja prirodu cijele polemike. Ovo više nije priča u kojoj „Sarajevo“ ili bošnjački političari optužuju Čovića da je previše blizak srpskoj nacionalnoj politici. Njega zbog odnosa prema Mladiću proziva hrvatski general HVO-a, čovjek koji želi politički predstavljati isti narod u čije ime Čović govori već godinama. Ako Lučić može jasno izgovoriti da je Mladić ratni zločinac, onda je legitimno pitati šta sprečava Čovića da učini isto.
Odgovor vjerovatno treba tražiti u sadašnjoj politici, a ne samo u ratnoj prošlosti. Čović i Milorad Dodik godinama održavaju političko partnerstvo HDZ-a i SNSD-a, a Čović je i ovog ljeta nakon njihovog sastanka javno kazao da ta saradnja funkcionira veoma dobro i da želi da tako ostane i nakon izbora. Dakle, osovina HDZ–SNSD nije konstrukcija Čovićevih protivnika. Njeni protagonisti je sami potvrđuju.
U tom kontekstu Čovićeva šutnja o veličanju Mladića dobija sasvim praktično političko objašnjenje. Otvorena osuda Mladića značila bi ulazak u sukob s jednom od najosjetljivijih tačaka današnje srpske nacionalističke politike, upravo one politike čiji je Dodik najvažniji predstavnik u Bosni i Hercegovini. Čović očito nema interes otvarati takav sukob sa svojim dugogodišnjim političkim partnerom. Kada politička računica postane važnija od jasnog odnosa prema ratnom zločinu, onda više ne govorimo samo o pragmatizmu nego o pitanju političkog i moralnog principa.
Zamka za Bošnjake
Tu Lučićeva kandidatura postaje mnogo zanimljivija od običnog pokušaja smjene jednog čovjeka. Njegova ključna politička teza jeste da HDZ nije isto što i Dragan Čović i da interes Hrvata u Bosni i Hercegovini ne mora biti jednak interesu političkog sistema koji je Čović izgradio oko sebe. Lučić ga optužuje za uzurpaciju stranke, političke i ekonomske malverzacije i pretvaranje HDZ-a u instrument lične moći. To su Lučićeve političke optužbe i ne treba ih predstavljati kao sudski utvrđene činjenice. Ali Čovićevo dugogodišnje partnerstvo s Dodikom nije optužba nego javno potvrđena politička činjenica.
Problem postaje još očitiji kada se sve stavi u kontekst evropskog puta Bosne i Hercegovine. Čović i HDZ godinama se predstavljaju kao najdosljedniji zagovornici evropskih integracija, dok istovremeno održavaju strateško partnerstvo sa SNSD-om, strankom čiji je politički vrh više puta ulazio u otvorene sukobe s državnim institucijama Bosne i Hercegovine i međunarodnim predstavnicima. Ako evropski zvaničnici smatraju da je veličanje osuđenih ratnih zločinaca nespojivo s evropskim vrijednostima, onda je legitimno postaviti pitanje kako lider stranke koja se predstavlja kao najproevropskija u BiH o takvoj pojavi nema gotovo ništa reći.
Za Bošnjake se ovdje krije politička zamka koju bi pred naredne izbore morali razumjeti. Nije njihov posao da Hrvatima određuju ko treba biti njihov politički predstavnik niti da dijele hrvatske političare na „dobre“ i „loše“ Hrvate. Takav pristup već je godinama jedan od glavnih argumenata kojima Čović učvršćuje svoju poziciju i mobilizira hrvatsko biračko tijelo pričom o političkoj ugroženosti.
Zato ovdje Zdenko Lučić uopće nije najvažniji. Njegova izjava služi samo kao ogledalo u kojem se jasnije vidi Čovićev problem. Ako jedan hrvatski general, koji je ratovao protiv snaga Ratka Mladića, može bez političkih kalkulacija reći da je Mladić ratni zločinac, onda se mora pitati zašto čovjek koji godinama polaže gotovo prema izvorima pravo na predstavljanje Hrvata u Bosni i Hercegovini ne može učiniti isto.
Pred izbore bi zato manje trebalo slušati velike riječi o nacionalnim interesima, evropskim vrijednostima i zaštiti naroda, a više gledati šta političari rade onda kada ih princip može nešto koštati. Tu se najbolje vidi razlika između politike i političkog trgovanja.
Čovićev najveći problem možda više nije ni Dodik, ni Sarajevo, ni izborni zakon. Njegov problem je što poslije toliko godina vlasti sve teže on lično može objasniti gdje završava hrvatski nacionalni interes, a gdje počinje interes Dragana Čovića.
(TBT,Tim za analitiku)
The post KO JE OVDJE ZAISTA „LEGITIMNI“: Ako general Lučić jasno kaže da je Mladić zločinac, onda je legitimno pitati šta sprečava Čovića da učini isto?! appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
