Na današnji dan, 2. septembra 1962. godine, rođen je Zlatko Canjuga. Donosimo tekst Borisa Rašeta objavljen u martu 2021. godine u jeku pandemije
Na današnji dan, 2. septembra 1962. godine, rođen je Zlatko Canjuga, jedan od najistaknutijih hrvatskih političara devedesetih. Profesor povijesti i filozofije, bio je glavni tajnik HDZ-a, saborski zastupnik i savjetnik predsjednika Franje Tuđmana, a javnost ga pamti kao predsjednika zagrebačkog HDZ-a i NK Hrvatske, današnjeg Dinama. Povodom njegovog 64. rođendana, donosimo tekst iz naše arhive. Tekst je potpisao Boris Rašeta u martu 2021.
Zlatko Canjuga je devedesetih godina citiran kao najsmješniji arlekin Tuđmanovih dvorakojoj nije nedostajalo blesavih arlekina. U medijima su ga podrugljivo nazivali “Lijepim trskom”, u novinama je prikazivan kao Cezar, s lovorovim vijencem oko glave, a vrhunac parodije dosegao je kada je predložio povratak Hrvatske u feudalni sistem.
„Hrvatska država“, vikao je Canjuga na Saboru HDZ-a 1998. godine, „ima svog poglavara hrvatske nacionalne krvi, ima svoj hrvatski državni sabor, ima svoje hrvatske državne dužnosnike, svećenstvo, vojsku, policiju, plemstvo, svoje seljaštvo, zemljoposjednike, poduzetnike i radnike, pa mora imati i profesore, učitelje i radnike u domovima. Sabora u kojem će sjediti predstavnici 14 hrvatskih pozicija.”
Svi su mu se smejali. I nisu trebali. Čovjek je zapravo bio vidovit. Hrvatska se pretvorila u feudalno, klasno društvo. Danas zemljom vlada nedodirljivo plemstvo (politička elita, uglavnom HDZ), lordovi (tajkuni i regionalni šerifi) te sveštenstvo i vojska (branitelji, čuvari plamena). Oni su izuzeti od zakona (sudije su svoje), pa već 30 godina skupljaju ratni plijen, a položaje ostavljaju svojoj djeci u nasljeđe. Da nije bilo izbora, sve bi do posljednjeg detalja ličilo na hrvatski 13. stoljeće, u kojem su “stali” imali svoje zastupnike u Saboru.
“Stalis” je hrvatski izraz za feudalne, srednjovjekovne klase, koje su prema sociološkim teorijama prethodile raslojavanju društva na klase i slojeve. Pojam “Lijepa trska” pronašao je u Belostenčevom “Gazophylaciumu”, rječniku koji navodi hrvatske riječi iz 17. stoljeća.
“Prvi stalež u Hrvatskom saboru iz 13. stoljeća činili su prelati (biskupi, opati, đakoni i poglavari velikih katoličkih redova). Drugi stalež činili su plemići (magnati). Plemići su bili grofovi i baruni, a po svom položaju banovi i župani. Treći stalež činili su četiri staleža.16 (četvrti stalež)06. slobodnim kraljevskim gradovima i privilegovanim oblastima bila je zagarantovana nepovredivost, uživali su prava prema pisanim garancijama (salvusductus), mogli su se slobodno kretati (dolaziti, boraviti, odlaziti, prolaziti) bez plaćanja putarine, putarine ili bilo koje druge naknade.
Kao danas! Ne plaćaju ništa, sede na stolicama od 3000 evra, vakcinišu se iznova i iznova, bez dejstva zakona i krivičnih sankcija, dobijaju kuće i stanove, odnosno uzimaju ih ‘ranim plenom, kao varvari’ (ovde koristimo Gotovinin izraz), ne moraju da idu u zatvore, zatočenike i zatočenike’ ‘salvus guideus’ da putuju gdje hoće i kako hoće, o državnom trošku (od puta u Helsinki do obližnje gostionice gdje će poklati “cijelo stado jaganjaca” a ne platiti račun, kao što je slučaj zabilježen u Ravnim kotarima. Sud to još nije riješio).
Naravno, ističu se vojnici, koje i danas zovu “branitelji” iako su bili prije tačno 30 godina. Oni bi danas bili ‘veterani’ bilo gdje u svijetu, ali kada bi se tako zvali, ne bi mogli imati ministarstvo, a onda kroz njega stalno širiti listu privilegija i liste. Logika je jasna: nove korisnike starih privilegija treba stalno mobilizirati kako bi krug birača kojima je status quo ugodniji nego promjenama stalno rastao. Dakle, zatvorena grupa živi dobro na račun ostatka društva, a oni koji ne vole feudalizam mogu otići u Irsku.
“Cijeli vijek imamo ratne veterane koji funkcionišu po feudalnom principu – ja sam se borio za državu, tako da je to moje vlasništvo”, rekao je svojevremeno politikolog. dr Stevo Đurašković.
“Država liberalne demokracije nastala je upravo raskidom sa starim feudalnim konceptom da je država nečije vlasništvo. To je dio smišljene politike HDZ-ovih vlasti koja veteranima daje ulogu pretorijanske garde, ali i nedostatak kapaciteta jedne periferne europske zemlje da ih vrati u civilni život…” građanske revolucije u Mađarskoj. Ovo je i region, iako to nije stvar udobnosti.
Istu pojavu vidimo i u Srbiji, gde ovih dana izbija 30 miliona evra bezvredno i uvredljivo neistorijsko spomenik Stefanu Nemanjiprema kojoj se čak i Bandićev Spomenik domovini čini kao djelo Henryja Moorea ili Giacomettija, dok je o Makedoniji pristojnije šutjeti. Svi idu u rikverc, a onda se žale na Nemce koji gledaju u budućnost i mudrošću na silu preuzmu sve što nisu uspeli…
Urbanistički planovi, građevinske dozvole i slični propisi ne vrijede za hrvatsku vladajuću poziciju. Ivica Todorić je, u stilu Francis Tahijarenovirao veličanstveni dvorac pod Sljemenom uknjiživši ga kao hotel. Kada su aktivisti stigli pred ‘dvorac’ u želji da uđu na recepciju i rezervišu sobu, dočekala su ih zatvorena vrata. Bilo bi zanimljivo vidjeti Todorića u pokušaju da izgradi ovakav ‘hotel’ iznad Minhena ili Osla. Inače, dok je bio ‘lord’, sudovi – kažu nam izvori iz pravnih krugova – nisu smeli da ga pozivaju na saslušanja čak ni kao svedoka; znalo se da je gazda Podsljemena nedodirljiv.
Stališe se odlikuje i nasljednošću funkcija. Na takmičenjima najčešće pobjeđuju djeca poznatih sudija ili predsjednika sudova. Mladunci uglednika bez problema stižu gde god žele, od Trgovinskog suda do Evropskog parlamenta. Inspiraciju za ‘viziju skladne nacije’ Canjuga je pronašao u Tuđmanovom tekstu iz 1971. objavljenom u Hrvatskom tjedniku, u kojem je budući predsjednik zacrtao grube konture budućeg nacionalnog raja, ‘skladnog, bez ekonomskih sukoba, oživljavajući tri državotvorne konstante: vojsku, svećenstvo i plemstvo’. To društvo je trebalo prosperirati u svim oblastima, prije svega demografski.
“U periodu komunizma i socijalizma hrvatsko plemstvo je uništeno iz iracionalnih razloga, da bi bilo izbrisano iz cijele tisućljetne povijesti Hrvatske”, rekao je Canjuga.
„Sve se to odvijalo na osnovu marksističkog koncepta klasa i klasnog društva, a ideja preuzetih i prerađenih iz vremena Francuske buržoaske revolucije“, elaborirao je u nastavku svog programa, lamentirajući „neorganizovanu strukturu stava“ kao dugotrajan mehanizam konačnog biološkog nestanka: „Samo površno dezintegraciju stava političari ne primećuju samo zbog površne strukture stava. Hrvatima je krajnji cilj bio relativno ili, ako je moguće, apsolutno uklanjanje hrvatskog naroda sa svjetske scene…”
Koja je razlika između klasa i ‘tačke gledišta’? Klase su sukobljene formacije koje se bore oko resursa. Vladajuća klasa eksploatiše niže klase; ta teorija zaudara na sukob i otpor; ‘Teorija stava’ društvo vidi kao harmoničnu zajednicu, ali u toj skladnoj zajednici neki ljudi sjede na stolicama od 3000 eura, a drugi traže posao u Irskoj.
“Biskup grof Drašković”, rekao je Krleža, “…koji potpisuje smrtnu kaznu za Matiju Gupca, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema te Hrvatske koja je sposobna pomiriti hrvatskog kmeta s hrvatskim grofom. Ja, dakle, ne priznajem hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića koji je sterilno za moju kulturnu Hrvatsku i grofa Draškovića bio parazitski i odmetnički, to kategorički poričem, što još ne znači da sam i ja negator “Hrvatske kao takve” i da biskup i grof Drašković ima monopol na svoju biskupsku i grofovsku Hrvatsku, a ja nemam na svoju narodnu i narodnu.
Hrvatski župan koji preuzima kuće i stanove preko reda ne može se pomiriti s hrvatskim radnikom koji otplaćuje težak i skup kredit; hrvatski pacijent za kojeg vrijedi formula ‘nedostatak cjepiva’ ne može biti sretan kad vidi kako ga mladi viceguverner s plaćom od 40.000 kuna i više dobiva po formuli ‘viška cjepiva’ i tako dalje i tako dalje.
Iza teorija o harmoničnom nacionalnom društvu krije se surova realnost eksploatacije. Hrvatska nikada nije tako demografski propala kao pod vlašću Canjuginovih “stalisa”. A on, otac stalicističke teorije? Obogatio se kao Krez i danas živi na svom imanju, ograđenom ogradom od tri metra, odakle se od srca smeje, prisećajući se kako je jednom sarkastičnom šalom i nizom otkačenih nastupa, kojima se rugala cela zemlja, od skromnog učitelja pretvorio u uvaženog magnata, prljavog bogataša, danas potpunog bogataša.
