Slučaj nestalog kopilota bombardera iz Drugog svjetskog rata, potporučnika američke vojske Ernesta Vienneaua, službeno je okončan nakon dugih 77 godina
Više od 77 godina nakon što je njegov bombarder oboren nad tadašnjom Jugoslavijom i završio na dnu Jadrana, američki pilot Ernest N. Vienneau konačno je identifikovan. Njegovi ostaci pronađeni su u olupini bombaša B-17 Flying Fortress u blizini ostrva Visana dubini od oko 72 metra, u akciji u kojoj su važnu ulogu imali hrvatski stručnjaci, ronioci i vojska.
Vienneau je imao samo 25 godina kada je umro 6. novembra 1944 Bio je potporučnik američkog ratnog vazduhoplovstva i kopilot B-17, dodijeljen 340. eskadrili za bombardiranje 97. grupe za bombardovanje, 15. zračnih snaga SAD-a, koja je tada djelovala iz zračne baze Amendola, Italija.
Tog kobnog dana, njegova “Leteća tvrđava”, potpuno novi bombarder B-17 u svojoj prvoj misiji, bio je dio ogromne formacije koja je krenula ka industrijskim ciljevima u Beču. Ali gusta naoblaka natjerala ih je da se okrenu ka alternativnom cilju – željezničkom čvoru u Mariboru, tada dijelu Jugoslavije pod njemačkom okupacijom. Misije su bile duge i iscrpljujuće, trajale su i do 12 sati u nezagrijanim avionima, gdje su se posade borile s temperaturama i do 30 stepeni ispod nule. Dok su se približavali cilju, formacija je bombardovana jakom protivavionskom vatrom sa zemlje. Nemački topovi kalibra 88 mm ispalili su granate visoko u vazduh.
Pisma preživjelih članova posade opisuju dramu koja je uslijedila. Taman kada je bombaš povikao “Bombe bačene!”, granata je eksplodirala tačno ispod njih. Krhotine su probile kokpit i pogodile poručnika Vienneaua pravo u glavu. Ubrzo je uslijedila nova eksplozija koja je zapalila treći motor. Dim je ispunio trup aviona, a plamen se širio prema repu.
Pilot je očajnički pokušavao da zadrži oštećeni avion u zraku, dok je ostatak posade izvukao onesviještenog Vienneaua iz njegovog sjedišta kako bi mu pokušao pomoći. Bilo je jasno da se ne mogu vratiti u Italiju. Jedina nada bila je improvizirana saveznička pista na otoku Visu, sigurna luka za oštećene zrakoplove. Ali motori su otkazivali jedan za drugim.
“Kada B-17 ostane bez motora, on pada kao kamen”, napisao je jedan preživjeli. Pilot je donio jedinu moguću odluku: sletjeti na more.
Udar na površinu bio je, iznenađujuće, prilično gladak. Ali vrata bombe su ostala otvorena i voda je prodirala velikom brzinom. Deset članova posade uspjelo je iskočiti i spasiti se, a ubrzo su ih pokupili lokalni stanovnici. U toj žurbi, nisu imali vremena da izvuku tijelo svog kopilota. Pred njihovim očima, veliki srebrni avion, koji je još uvek mirisao na fabričku boju, potonuo je pravo na dno, ponevši sa sobom mladog Ernesta. Decenijama se nije znalo gdje su njegovi ostaci.
Jedan grad nije zaboravio
Daleko od jadranske obale, u sjeni planine Katahdin u sjevernom Maineu, nastanio se Millinocket. Na prijelazu u 20. vijek, ovaj mali grad, izgrađen oko najveće fabrike papira u zemlji, bio je poznat kao “Magični grad”. Bio je to dom vrijednih ljudi, zajednica čvrsto vezana fabričkim radom. Iz tog grada, sa nekoliko hiljada stanovnika, u rat je otišlo više od 600 mladića. Među njima je i Ernest Vienneau.
Odrastao je u velikoj porodici sa 14 djece. Naučio je da leti na nebu iznad Millinocketa prije nego što se pridružio vojsci. On i četvorica njegove braće učestvovali su u Drugom svjetskom ratu. Njegova pranećakinja, Chelsea Carbonellnikad nije zaboravila priče o njemu.
– Svi naši roditelji i bake i djedovi ostavili su veliki utisak na nas, a jako su voljeli Ernesta. Kada volite nekoga, volite i onoga koga je voleo – rekla je ona.
Posljednji put kada ga je porodica vidjela, bio je na nebu. Baka ga je zamolila da sklopi krila kada je leteo iznad porodične kolibe na jezeru kako bi znali da je to on. On je to uradio. To je bio posljednji put da je majka vidjela sina.
Pronalaženje olupine
Godinama je olupina B-17 na dubini od 72 metra bila poznata lokalnim roniocima, ali njena priča nije u potpunosti ispričana. 2005. godine, američka agencija DPAA (Defense POW/MIA Accounting Agency), čija je misija da pronađe i identifikuje nestale američke vojnike, dobila je informaciju o olupini. Međutim, tada se nije moglo sa sigurnošću potvrditi da je riječ o Vienneauovom zanatu.
Ključni pomak dogodio se 2017. godine. DPAA je u suradnji s producentskom kućom snimila dokumentarac o izvlačenju posade iz još jedne olupine kod Visa, bombardera B-24. Loše vrijeme je omelo tu misiju, pa je tim preusmjerio brod Hrvatske ratne mornarice kako bi obavio kratko istraživačko zaron na olupinu B-17, udaljenu samo nekoliko kilometara. Tada je prikupljeno dovoljno dokaza za planiranje potpune misije izvlačenja. U jesen 2020međunarodni tim ronilaca i arheologa iz DPAA, Sveučilišta u Zadru, Hrvatskog restauratorskog zavoda, Hrvatske vojske i Sveučilišta u Lundu započeo je zahtjevnu operaciju.
Brendan FoleyArheolog sa Univerziteta Lund koji je vodio ronilački tim opisao je nevjerovatne uslove.
– Zamislite da se spuštate kroz prekrasno plavo Jadransko more, stotinjak metara od obale. Voda je toliko bistra da se vidi 30 metara ispred sebe. Na dubini od oko 25 metara odjednom vidite ceo avion, od repa do nosa, raširenih krila. Prizor je neverovatan – rekao je Foli.
Rad na toj dubini bio je izuzetno opasan. Ronioci su imali samo 25 minuta na dnu prije nego što su morali započeti dvosatnu dekompresiju.
– Morali smo da puzimo kroz nazubljeni metal unutar olupine, okruženi žicama i ostacima padobrana. Kada bismo počeli da kopamo, vidljivost bi pala na nulu zbog nanosa – objasnio je.
U jednom takvom zaronu dogodio se trenutak koji su svi čekali. Ronilac unutar trupa javio je: “Šefe, imam ga.” Lobanja poručnika Vienneaua izronila je iz oblaka blata. Foley je odmah primijetio ulaznu ranu na lijevoj sljepoočnici i izlaznu ranu iza desnog uha.
Povratak kući
Posmrtni ostaci su pažljivo pronađeni i prebačeni u laboratoriju DPAA u Nebraski. Koristeći stomatološku i antropološku analizu i druge materijalne dokaze, naučnici su 16. aprila 2021 zvanično potvrđeno – pronađen je Ernest N. Vienneau.
U oktobru 2021., 77 godina nakon njegove smrti, potporučnik Vienneau se konačno vratio kući. Njegov kovčeg, prekriven američkom zastavom, primljen je uz najviše vojne počasti. Policijska pratnja i stotine motociklista iz boračkih udruženja ispratili su ga na njegovo posljednje putovanje u Millinocket. Grad koji se promijenio, čija je fabrika odavno zatvorena, stao je da dočeka sina.
Sahrana je održana na groblju, gdje počivaju njegovi roditelji i braća i sestre. Porodica, raštrkana po cijeloj zemlji, ponovo se okupila.
– Ovo je kraj za moje bake i dede. Cijeli život su se pitali gdje je. Znam da nas svi gledaju sa neba i smeju se – rekla je njegova nećakinja.
Zlatna rozeta postavljena je na Ploče nestalih na Američkom groblju u Firenci pored imena Ernesta N. Vienneaua. Ona je simbol da je pronađen, da više nije izgubljen.
