Ivan Meštrović preminuo je u svom ateljeu u South Bendu 16. januara 1962. Radio je do posljednjeg dana, kada je doživio moždani udar. Ovo je priča o njegovoj sahrani, kojoj su prisustvovali i komunisti i crkvenjaci
Na današnji dan 1883. godine rođen je veliki hrvatski kipar Ivan Meštrović. Ovom prilikom ponavljamo tekst Borisa Rašete iz prosinca 2024. o Udbenom dosijeu o njegovoj sahrani.
Ivana Meštrovića je čak posthumno nadgledala Udba. Tito i Meštrović su se poznavali – maršal je baš želio da vrati vajara u Jugoslaviju – ali Meštroviću nije bilo svejedno. Bio je vjernik, prijatelj Karađorđevića, nekomunista, učesnik pohoda za oslobođenje Stepinca, ali sve to nije bila nepremostiva prepreka njegovom povratku.
Ivo Andrić je postao istaknuta ličnost novog režima, iako je bio Stojadinovićev čovek od posebnog poverenja, a 1965. godine u Jugoslaviju se vratio Miloš Crnjanski, koji je među komunistima bio na lošem glasu kao istaknuti desničar. Ali Meštrović nije bio spreman na kompromis. U razgovoru sa Milovanom Đilasom, on je disidentu objasnio zašto ne želi da ide u Jugoslaviju, iako mu vlada daje kuću, radionicu, pa čak i auto: „Maršal Tito je prepametan, a nadam se da je toliko suptilan da će shvatiti da ne mogu da prihvatim da imam sve udobnosti, dok bi moja okolina bila obešena, Đila mi se čini obesiti. više socijalista nego ti i tvoj maršal.”
Ivan Meštrović preminuo je u svom ateljeu u South Bendu 16. januara 1962. Radio je do posljednjeg dana, kada je doživio moždani udar. Prema dogovoru obitelji Meštrović i režima, tijelo kipara trebalo je biti izloženo u crkvi Svetog Marka u Zagrebu, a potom još dva dana u crkvi Svetog Križa u Splitu. Ali vlasti nisu nameravale da sprovedu ovaj sporazum jer bi to predstavljalo veliku tačku za Crkvu, a postojala je, strahovali su komunisti, mogućnost demonstracija.
Suprotno dogovoru s porodicom, tijelo kipara, koje je avionom dovezeno iz Amerike, pa preko Minhena u Zagreb, specijalnim je vozom poslato u Drniš. Jure Ivezić, tadašnji sekretar hrvatske vlade, rekao je Marici i Mati Meštroviću da je tijelo njihovog oca zbog navodnog straha od snijega u Lici hitno poslato bez izlaganja u Zagreb. Po dolasku u Drniš tijelo pokojnika izloženo je u župnoj crkvi. Zatim je odveden u Otavice. Meštrović je sahranjen četiri dana ranije nego što je planirano. Porodica Meštrović odlučila se za raniji sahranu zbog upozorenja Marina Marasovića, prijatelja Ivana Meštrovića, da će vlasti “postati brutalnije i stoga ne smiju riskirati odlaganje sahrane”.
Biskupski govor održao je biskup Frane Franić. Ono što se dešavalo tokom govora bilo je slično scenama iz Brešanove Mrduše Donje.
“Posmrtne ostatke našeg hrvatskog velikana Ivana Meštrovića predajemo našoj zemlji i njegovoj hrvatskoj zemlji. (Slava mu – viče u masi). Doveli smo ga ovamo odakle je i on otišao u veliki svijet… (Nedostaje 30 do 50 sekundi teksta, stenograf napominje rupu na magnetofonu suradnika Službe – Ivan G. Meštrović mu je suradnik). viče u gomili), ali ovo nije samo tugovanje za čitav svijet, jer je on pripadao cijelom ljudskom društvu, iako je osjećao da je vjerni sin Rimokatoličke crkve, on je ipak bio čovjek od svoje ljubavi.
U svom pismu koje posljednjih godina piše prijatelju u Splitu, svojeručno piše: ‘Bog je jedina stvarnost i blago za one koji u Bogu mogu naći svoju utjehu’, a 1. siječnja ove godine pisao mi je zahvalu na božićnoj čestitki – vječnost, to je za mene jedina stvarnost”, rekao je biskup Franić tog ledenog jutra 1964. godine 1964.
Vladika nastavlja govor u istom tonu, povremeno prekidan povicima: “Slava mu”.
“Neka mu je Bog milostiv i vječni pokoj njegovoj duši! Braćo, slava našem hrvatskom velikanu Ivanu Meštroviću.” (“Slava” – viče.)
Onda se dogodio incident. Kada je biskup u svom govoru istakao da je Meštrović veliki Hrvat i katolik, predsjednik Narodnog odbora Drniš Smiljan Reljić dobacio je: “Narod tako ne misli!”, a uslijedilo je još nekoliko sličnih povika: “Fašistički nitkov!”, “Popsko smeće!”, “Zločinci!”.
Predsjednik opštine je povikao: „Ne pristajemo na takve provokacije, šteta!“. (Povici iz gomile: Tako je!)
Drug Vicko Krstulović: “To je tako drsko!” (viče iz gomile: Tako je!).
Dve grupe, jedna mala, sa vladom, i velika, sa crkvom, tada su počele da viču jedna na drugu.
Kako bi izbjegli sukob, Reljić i njegove pristalice su se povukli, nakon čega je tijelo uneseno u mauzolej i položeno u kriptu.
“Poslije ovih upada i povika iz mase, hor je počeo pjevati”, piše zbunjeni stenograf ili autor izvještaja, dodajući da se “više ništa nije razumjelo”. Izvještaj je od 24. januara 1962. godine. Nakon toga slijedi izvještaj nepotpisanog službenika Službe državne bezbjednosti pod naslovom “Zapažanja sa sahrane vajara Meštrovića od 24. januara 1962. godine”. Čini se da je riječ o sintetičkom materijalu, u kojem je – na uzorno napisan način – predstavljen cijeli slučaj. Iz teksta se vidi da je svaka važna osoba u ovoj svečanosti, kao i svaki važniji prostor, od biskupskog dvora do sakristije, bila pokrivena agentima.
“Svečanost u crkvi završena je oko 13.30 sati. Vijenci iz crkve prebačeni su u autobuse. I biskup i kiparov sin, Mate Meštrović, i kiparova kćerka otišli su u župni stan. Kovčeg je prebačen u auto pogrebnog preduzeća. S obzirom da je pohod iz crkve Dr. Prisutni su se pitali da li je neko bio zadužen za sahranu, a časna sestra je obavijestila prisutne da je odlučeno da se ide u pravcu Otavice, a vidjelo se da se za sprovod u Otavicama, gdje je otvoren, došao Mate Meštrović sa svojom sestrom, a ušao je i drugi biskup C Fisković Meštrović, da li je bio pri svijesti do zadnjeg sata, šta je pričao i da li je imao ikakvu želju Mate Meštrović je odgovorio da je porodica nedavno imala mnogo briga sa njegovim ocem, jer je želio da radi do posljednjeg dana…”, čitamo u tekstu.
Iz ovoga je vidljivo da su navedeni učesnici događaja maksimalno praćeni i da su sve njihove diskusije praćene i snimljene. Zatim se opisuje kako je “povorka koju je organiziralo svećenstvo” krenula prema Mauzoleju, gdje je Mate Meštrović u razgovoru s nekim iz povorke spomenuo da je “imao poteškoća” u Zagrebu jer komunisti nisu ispoštovali dogovor o izlaganju tijela u Zagrebu, zatim u Splitu, već su ga odmah spakovali iz aviona u vlak i poslali u Drniš. – Neka budu – zaključio je vajarov sin.
Splitski biskup Franić održao je govor ispred mauzoleja, piše agent.
“Budući da je njegov govor bio reakcionaran, prvi je reagovao i protestirao predsjednik općine Drniš, drug Smiljan, rekavši da se narod ovog kraja ne slaže sa govorom. Tada je protestirala supruga druga Vicke Krstulovića, ali i on sam, te drugovi Dejan Tomislav, načelnik kadrovske službe Šibenskog kotara, i Švice-NO President općine Šibenik tog trenutka. Sveštenici su se povukli u mauzolej, gde su nastavili crkveni obred, čuli su reakcije saboraca koji su podržali protest Vicka Krstulovića, ali su oni bili u manjini jer je većina prisutnih, okupljenih u grupama, podržala govor biskupa biskupov govor (Vick Krstulović) popiškio se u šešir.”
“U trenutku kada je revoltiran drug Vicko Krstulović, neko je od prisutnih pomenuo da je pokojni Meštrović pisao splitskom biskupu. Na to je drug Krstulović rekao da zna sadržaj njihovih pisama, odnosno šta su pisali jedni drugima. Pozivajući se na ovu izjavu, mladić koji se nalazio u blizini je rekao: ‘Mora da ste radili na cenzuri ovog pisma’ ovog mladića Latru S. Ante, a zaposlen je u plastici u Hrču.”
Narednih dana policija je uhapsila nekoliko seljaka koji su se odazvali povicima Smiljana Reljića, a čulo se i da bi biskup Franić mogao završiti u zatvoru, jer je policija vjerovala da je upravo on svojim govorom podstakao nerede prilikom sahrane. U pismu Mati Meštroviću od 5. marta 1962. godine Milovan Đilas piše: „Što se tiče svega što se dešavalo oko sahrane tvog oca, čini mi se da je veću ulogu odigrao bezrazložan strah od zle volje. Naime, tvrdim da te diplomate nisu prevarile, obećavajući da će sve biti u redu, već drugi faktori koji se takođe ne bi uplašili zbog svoje masovnosti. Inače za taj strah, po mom mišljenju, nije bilo razloga, ali onaj ko se boji ne razmišlja logično i teško bi mu bilo šta da dokaže, za svaku je pohvalu.
Događaj je imao veliki uticaj širom sveta. New York Herald Tribune je 2. februara 1962. objavio članak pod naslovom “Crveni su pokušali ućutkati biskupa na Meštrovićevoj sahrani”. Piše: „Mate Meštrović, sin pokojnog Ivana Meštrovića, vajara svjetskog glasa, otkrio je juče da je na rimokatoličkoj sahrani njegovog oca 24. januara u Jugoslaviji nekoliko komunističkih funkcionera pokušalo pogrdnim riječima ućutkati svećenika“, a potom je sve detaljno opisano. Mate Meštrović smatra da je time spriječio hapšenje biskupa Franića.
Da se za života vratio u zemlju, možda bi veliki vajar poživeo koju godinu duže. Nakon posjete Titu na Brijunima, osjećao se mnogo bolje, napomenuo je Mate Meštrović. Pitanje povratka u Jugoslaviju pokrenuo je Ante Mandić u pismu Titu u julu 1945. godine, u kojem piše: „Kako Meštrović ima svjetsko ime, koje u Engleskoj i Americi nešto znači i politički, bilo bi mi drago da od vas, koji bolje poznajete prilike, saznate smatrate li ono što Meštrović predstavlja moralnim kapitalom. uzrok“.
„Slažem se sa predlogom“, odgovorio je Tito.
U svojim memoarima vajar piše da ga je bolest spriječila, ali ne samo to.
“Osim toga, nije mi se svidjelo ono što sam čuo, koliko su partizani brutalni i krvoločni u Hrvatskoj, i htio sam se bolje informirati o stvarnom stanju kod kuće.”
U međuvremenu su uhapšeni neki njegovi prijatelji i rođaci, što je pojačalo njegove sumnje, na šta ga je upozorio poznanik.
„Dali bi mi poziciju, kao što su Rusi učinili Maksimu Gorku, što bi značilo da ću biti u jarmu za njih, uz potpunu poslušnost, bilo kao ministar prosvete, bilo kao predsednik Jugoslovenske akademije. Zato mi ovaj reporter poručuje da se ne vraćam, jer znaju da neću da se klanjam, kao što nisam hteo da se klanjam ni ustaša, ni ustaša, ni ustaša, ni ustaša. ako ne i gore.”
Veliki majstor je u atmosferi politizacije poslat na onaj svijet – najveći vajar slovenskog juga 20. vijeka, i sam vrlo političan, očigledno je tako i suđeno. Ipak, bio je toliki da su mu na sahranu dolazili crkvenjaci i komunisti, čak i oni koji su se svađali…
