Izložba ‘Andrija Maurović: Plakati, reklame, korice 1921 – 1979.’ u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva u Zagrebu otkriva fascinantan život oca hrvatskog stripa
U Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva u toku je izložba pod nazivom “Andrija Maurović: Plakati, reklame, naslovnice 1921. – 1979.”, koja daje pregled opusa jednog od naših najistaknutijih umjetnika, često nazivanog ocem hrvatskog stripa. Rođen 29. marta 1901. godine u mjestu Muo u Boki Kotoru, Andrija Maurović se od gimnazijskih dana do smrti aktivno bavio likovnim radom. Prvu naslovnicu objavio je 1921. u humorističnom listu “Jež”, a posljednji umjetnički rad predstavio je u proljeće 1979. kada je ilustrirao plakat za kazališnu predstavu “Život na aukciji”, postavljenu u zagrebačkom Teatru &TD.
Od 1935. godine surađivao je s brojnim zagrebačkim listovima i časopisima i objavio svoj prvi strip “Vjerenica mača”, a 1938. godine, zajedno s Franjom M. Fuisom, pokrenuo je reviju “Mickey strip”. Inspiraciju pronalazi i u vesternima, a u stripovima “Gospodari Zlatnih brda” i “Posljednja avantura starog mačka” opisuje svoju verziju Divljeg zapada. Bavi se adaptacijom književnih klasika, pa je 1962/1963. objavljuje adaptaciju Šenoovog romana “Čuvaj se Senjske ruke”, a njegova “Grčka veštica”, na kojoj je kao scenarista sarađivao sa Norbertom Neugebauerom, objavljivana je u nastavcima u “Večernjem listu” od 1960. do 1962. Ali pored umetničkog genija, vodio je i krajnje bizarne kontroverze u životu. Preminuo je u Zagrebu 2. septembra 1981. godine.
U mladosti i srednjim godinama vodio je izuzetno boemski život, a tokom 30-ih godina prošlog veka bio je ne samo umetnički već i finansijski gigant, zarađivajući toliko da je svakog meseca mogao da kupi kuću. Ali novac nije ulagao u nekretnine, već ga je dijelio sa prijateljima i “prijateljima noći”, a u svom stanu je priređivao raskošne gozbe, gdje je alkohol tekao u potocima.
Kako je sam tvrdio, dnevno je pušio 80 cigareta, pio deset litara vina, a ponekad i dva litra kukuruzne rakije. Takav hedonistički život ubrzo ga je doveo do potpunog fizičkog i psihičkog sloma, a ljekari su predviđali da će mu ostati još samo nekoliko mjeseci života. Nakon ove prognoze uslijedio je potpuno neočekivan preokret.
Maurović je tada preko noći napustio alkohol i cigarete, a svoj raskalašeni život pretvorio u vegetarijanstvo i asketizam. Okrenuo se bizarnim ritualima za očuvanje zdravlja, koji su uključivali namakanje tijela u ulju i masiranje nogu oklagijom, podgrijavao je već zagrijani pasulj u istom loncu bezbroj puta, sva zadovoljstva koja su mu dotad bila dio života proglasio je smrtnom bolešću, a sva zadovoljstva darovima đavola koji truju duh i tijelo.
U stara vremena živio je bez televizije i svjetla, hodao je bos, a ponekad i gol. Tada je napustio formu klasičnog stripa i posvetio se stvaranju slika sa biblijsko-erotskim motivima. Bio je u centru mnogih slika, a prikazivale su erotske seanse u njegovom stanu na Pantovčaku.
Nervirali su ga priče o trajanju njegovog rada i životu nakon smrti, ali je istovremeno bio željan kontakta s ljudima, a ponekad je bio izuzetno velikodušan prema svakome ko bi mu, zbog pretjeranog zagovaranja među zavjerenicima ili neprijateljima, zaradio otkaz s posla i platio njegove operacije i tretmane.
Bio je preteča hrvatskog stripa i predstavljao je vrhunac nacionalne škole crtanja. Djela su mu uvrštena u sve svjetske publikacije i revije, a 1970-ih godina u Ljubljani je osnovana nagrada Kluba devete umjetnosti, koja nosi njegovo ime. Spominje se i u Svjetskoj enciklopediji stripa.
Kada su mu spomenuli nastanak njegove monografije, Maurović je, misleći da je to dvodnevni posao, već trećeg dana sve pripisao zavjerama i zavisti drugih, a četvrtog je poslao sve na jedno mjesto. Sve sa njim je uvek moralo da se uradi odmah.
Njegov život obilježile su i političke kontroverze. Za vrijeme NDH crtao je Antu Pavelića, u Kraljevini Jugoslaviji kralja Aleksandra I. Karađorđevića, a u socijalističkoj Jugoslaviji Josipa Broza Tita. Nakon niza stripova nacionalne tematike (“Seoba Hrvata”, “Tomislav”) koje je radio u NDH, septembra 1944. odlazi u partizane i crta karikature i ratne scene na oslobođenom području, a nakon rata stvara seriju socrealističkih plakata. Napravio je i poster za sovjetski film ‘Petar Veliki’, čiji je scenario napisao pisac Aleksej Tolstoj, a snimljen je po Lenjinovom nalogu.
Na Kraljevsku akademiju za umjetnost i obrt (kasnije Akademiju likovnih umjetnosti) u Zagrebu upisuje 1923. na preporuku Ivana Meštrovića, a za život zarađuje stvarajući ilustracije za plakate, časopise i knjige. Kako je po tadašnjim pravilima akademije studentima bilo zabranjeno da zarađuju crtanjem “sa strane”, Maurović je došao u sukob sa upravom i napustio studije i potpuno se posvetio ilustratorskom radu u “Jutarnjem listu”, “Novostima”, “Koprivi”, “Zenskom svijetu” i drugim listovima i časopisima.
Njegovi radovi sa erotskim motivima dugo su bili skriveni od javnosti, a na izložbama su prikazivani samo odraslima. Na svojim slikama ismijavao je brak, porodicu i crkvu, a svoje prikaze potpuno oslobođenih žena smatrao je filozofijom života. Do samog kraja karijere pomicao je granice i ostao vječiti buntovnik i genije.
