Tom, kukavica iz Srebrenice. Popio rakiju sa Mladićem. I još uzeo srpski poklon za ženu?!

Pogledao ga je očima punim straha. Stavio je plavu beretku UN-a u bočni džep pantalona. Ratko Mladić nazdravio. On je glavni čovjek u prostoriji i to se vidi. I Thom Karremans bio je komandant holandskog bataljona snaga UN. Obećao je muslimanima u Srebrenici, ako predaju oružje, da će im UN pružiti punu zaštitu u izbjegličkoj zoni UN u ljeto 1995. godine. Lagao je. Na snimku starom 31 godinu Holanđanin u rukama drži poklon. On i srpski ratni zločinac general Ratko Mladić piju rakiju drugi put u deset dana. Bilo je to samo nekoliko sati prije početka masakra u Srebrenici, piše 24sata.

– Je li ovo za moju ženu? – pita Karremans i uzima poklon od čovjeka koji se zove “Bosanski mesar”. Mesar iz Bosne.

Uskoro njegove snage kukavički i bez otpora predaju više od 25.000 izbjeglica, među kojima su većinom žene i djeca, u ruke „balkanskog krvnika“, a po dolasku u Zagreb o Ratku Mladiću govori kao o „svom kolegi“.

Pukovnik Karremans je mnogo godina nakon masakra u Srebrenici promijenio diskurs i o Mladiću govorio kao o tvrdolinijašu s kojim se ne može pregovarati, a na pitanje da li ga smatra odgovornim za smrt hiljada ljudi u Srebrenici, odgovorio je: “Apsolutno da!” Međutim, dok je te riječi izgovarao uživo na holandskoj televiziji, pustili su snimak njegove zdravice sa Mladićem 10. jula 1995. godine, uoči najvećeg pokolja u ratu na prostoru bivše Jugoslavije.

U snimku se može čuti Karremansa kako kaže:

“Ja samo sviram klavir, nemoj ubiti pijanistu”, a onda Mladić odgovara:

“Ti si jadan pijanista!” Poniženje je bilo potpuno.

Hasan Nuhanović, u to vrijeme prevodilac Duchbata (holandskog bataljona), bio je jedan od ključnih svjedoka u Hagu. Nakon susreta s Thomom Karremansom, ispijanja rakije sa Mladićem i povratka u bazu, holandski bataljon je u naredna tri dana isporučio sve muškarce i dječake dželatima. Ljudi su ubijani i u blizini baze u kojoj su Holanđani gledali leševe, a šesnaest godina kasnije holandski veterani pričali su o tome da su neke zakopali u “bezbednosnom raju” u Potočarima. Holandski oficiri su posebno naredili svojim vojnicima da napolju ne nose puške, pancire ili kacige.

Holandska vlada je dala ostavku 2002. godine nakon što je holandska vojska u zvaničnom izvještaju proglasila svoje političke i vojne lidere odgovornim za neuspjeh u sprečavanju masakra u Srebrenici.

Kako je došlo do genocida?

Kada je Vijeće sigurnosti UN-a u aprilu 1993. godine Rezolucijom 819 proglasilo Srebrenicu “zaštićenom zonom”, činilo se da je to pružilo nadu desetinama hiljada izbjeglica zarobljenih u enklavi. Ali za holandske vojnike poslane da sprovedu rezoluciju, misija se pretvorila u noćnu moru. Dutchbat je bio tragično loše opremljen i brojčano nadjačan. Sa ličnim oružjem i samo nekoliko protivoklopnih sredstava, bili su nemoćni protiv teško naoružane Vojske Republike Srpske koja je opkolila enklavu. Situacija se drastično pogoršala u mjesecima prije nesreće. Srpske snage uspostavile su potpunu blokadu, što je Karemans u svom kasnijem svedočenju u Haškom tribunalu opisao kao “teror konvoja”. Od februara 1995. godine u konvoje sa hranom, lijekovima i, što je najvažnije, gorivom, gotovo je nemoguće ući. Bataljonu je bilo potrebno između četiri i pet hiljada litara dizela dnevno za vozila i generatore; na kraju su morali da vrše patrole pješke, krećući se kroz minirana područja. Vojnici mjesecima nisu dobijali poštu od kuće, a njih oko 180, koji su bili na odsustvu, nikada se nisu uspjeli vratiti u Srebrenicu, što je dodatno smanjilo ionako nedovoljan broj ljudi. Do jula, Karremans je imao nešto više od 400 vojnika na raspolaganju, od kojih je polovina bila pešadija. Već 25. maja, skoro dva mjeseca prije genocida, Karremans je u izvještaju svojim nadređenima napisao da više nije u mogućnosti da izvršava svoju misiju. Međutim, to ga ne oslobađa odgovornosti za Srebrenicu.

FREE MEDIC

360°

Početkom juna srpske snage su napale i zauzele osmatračnicu UN Eho, a napad je izveden sa šezdesetak teško naoružanih vojnika. Holanđani su jedva uspjeli da se povuku, ostavljajući svoju opremu za sobom. Glavni napad na enklavu počeo je 6. jula, a narednih dana srpske snage su sistematski zauzimale jednu osmatračnicu za drugom. Pritom su zarobili i držali kao taoce oko 55 holandskih vojnika, čime su Karremansu efektivno vezali ruke i oduzeli mu četvrtinu njegove pješadije. U opštem haosu i panici dogodio se tragični incident koji je ilustrovao opštu nemoć. Grupa bošnjačkih civila pokušala je 8. jula spriječiti povlačenje holandskog oklopnog vozila. U metež je bačena ručna bomba, u kojoj je ubijen holandski vojnik Raviv van Renssen. Enklava je bila u potpunom rasulu, a holandski vojnici su bili zarobljeni između srpskih napada i očaja ljudi koji su trebali da štite.

Jedanaesti jul 1995. bio je dan konačnog sloma. Dok su srpske granate padale na Srebrenicu, a desetine hiljada očajnih civila bježalo prema bazi Holandskog bataljona u Potočarima, pukovnik Karremans je uzalud pozivao u pomoć. Njegov zahtjev za vazdušnom podrškom NATO-a pretvorio se u birokratsku farsu. Najprije mu je rečeno da je zahtjev poslao na pogrešnom obrascu. Kada je konačno ispravno poslat, avioni koji su kružili iznad Bosne već su bili bez goriva i morali su se vratiti u svoju bazu u Italiji. Kada su dva holandska F-16 oko 14:40 konačno bacila dvije bombe na srpske položaje, Ratko Mladić je poslao brutalnu poruku: ako nastavite s napadima, granatirati ću masu od 25.000 izbjeglica u Potočarima i pobiti sve holandske taoce. Vazdušni napadi su odmah zaustavljeni. Mladić je trijumfalno ušetao u Srebrenicu. Iste večeri Karremans je pozvan na sastanak u hotel Fontana u Bratuncu. Tamo ga je dočekao Mladić, okružen vojnicima i televizijskim kamerama. Vikao je na njega, optužujući ga za napade i nazivajući ga odgovornim za sve što se dogodilo. Ponižen i iscrpljen, Karremans je pokušao da objasni težak položaj izbeglica. Na drugom sastanku, kasno te noći, Mladić je iznio svoje zahtjeve pred Karremansom i predstavnikom izbjeglica, učiteljem Nesibom Mandžićem. Rekao im je da bošnjački vojnici moraju predati oružje.

“Allah ti ne može pomoći, ali Mladić može”

– Mogu preživjeti ili nestati – rekao im je Mladić.

Sudbina ljudi, kako je rekao, bila je u njegovim rukama. Na trećem sastanku sledećeg jutra Mladić je završio svoj psihološki teror. On je održao dug monolog o srpskim žrtvama, a zatim ponudio svoju “pomoć”.

– Allah ti ne može pomoći. Ali Mladić može – izgovorio je rečenicu koja je ušla u istoriju.

Najavio je “evakuaciju” stanovništva, ali i zatražio da se izdvoje svi muškarci od 16 do 60 godina kako bi se “provjerilo da li među njima ima ratnih zločinaca”. U tim trenucima nastao je najsramotniji snimak kako Karremanovi piju rakiju i primaju poklon od Mladića.

Odmah nakon sastanaka na Fontani, pakleni plan Ratka Mladića počeo je da se realizuje neverovatnom brzinom i organizovanošću. Već poslijepodne 12. jula u Potočare je stiglo na desetine autobusa i kamiona. Mladić je lično nadgledao akciju, šetajući među prestravljenim izbjeglicama, dijeleći djeci čokoladu i lažno ih uvjeravajući da se nemaju čega bojati.

– Niko vam neće nauditi – rekao im je dok su njegovi vojnici odvajali muškarce i dječake, čak i one od 12 godina, od porodica.

ZLOČINCI IZ SREBRENICE

360°

Holandski vojnici, potpuno nemoćni, posmatrali su razdvajanje. Nisu se protivili. Štaviše, prema naredbi, pomogli su u organizaciji ukrcaja, da bi na kraju sami istjerali posljednjih pet hiljada izbjeglica koji su spas potražili u njihovoj bazi. Karremansov pokušaj da obezbedi pratnju konvoja propao je kada su srpske snage jednostavno otele vozila i opremu njegovih vojnika. Žene i djeca su deportovani na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, dok su muškarci odvođeni na stratišta širom istočne Bosne. Kako se genocid odvijao, Karremans i njegovi vojnici čekali su svoju evakuaciju. Konačno su napustili Potočare 21. jula. Na izlasku, Karremans je ponovo sreo Mladića, koji mu je vratio dio svog ličnog oružja i dao mu oproštajne poklone. Šok za svjetsku javnost uslijedio je nedugo zatim, kada je Karremans na konferenciji za novinare u Zagrebu izjavio da je zauzimanje Srebrenice sa srpske strane bila “ispravno izvedena vojna operacija”, a za Mladića je rekao da je uradio “dobar posao”. Odbio je da ga nazove ratnim zločincem. Uprkos svemu, po povratku u Holandiju dočekan je paradom u kabrioletu i, na zaprepašćenje mnogih, unapređen u čin pukovnika.

Srebrenički događaji ostavili su dubok i neizbrisiv ožiljak na holandskoj kolektivnoj svijesti. Godinama je nacija vodila teške debate o sopstvenoj ulozi i odgovornosti. Pritisak javnosti doveo je do toga da je vlada naručila detaljnu istragu od Holandskog instituta za ratnu dokumentaciju (NIOD). Nakon sedam godina rada, zvanična sedmogodišnja istraga rezultirala je izvještajem od 3.400 stranica, objavljenim 10. aprila 2002. godine. Zaključci su bili poražavajući. U izvještaju je nedvosmisleno utvrđeno da je holandska vlada poslala svoje vojnike u “nemoguću misiju”, bez adekvatnog mandata, priprema, oružja i političke podrške. Vrhovni vojni i politički vrh optužen je za “zločinački nemar” i donošenje neodgovornih odluka. Iako Karremans nije lično imenovan kao glavni krivac, izvještaj je jasno pokazao da je cijeli sistem zakazao. Politički preokret je bio neposredan i nasilan. Samo šest dana nakon objavljivanja izvještaja, 16. aprila 2002., premijer Wim Kok i cijeli njegov kabinet podnijeli su ostavku. Kok je taj dan nazvao “najcrnjim danom svoje političke karijere”, preuzimajući moralnu i političku odgovornost za nacionalnu sramotu. Iako je Holandski Vrhovni sud godinama kasnije presudio da je država djelimično odgovorna za smrt 350 muškaraca koji su predati iz baze u Potočarima, mrlja je ostala. Afera Thom Karremans postala je vječni podsjetnik na neuspjeh ne samo jedne vojne misije, već i cijele međunarodne zajednice suočene s genocidom.