Preživjeli Josip Balaž opisao je dnevni obrok kao “vodenastu, bljutavu i odvratnu hranu” od 20 kilograma krumpira i 10 kilograma brašna za 500 osoba, što je kod većine izazvalo dizenteriju. Nije bilo vode za piće
Nalazi se u Pagu 24. juna 1941. godine osnovan je ustaški logor smrti Slana, jedan od najranijih logora Nezavisne Države Hrvatske. Kao dio prvog sistema logora masovnog istrebljenja, koji se protezao od Gospića preko Velebita do Paga, Slana je bila tvornica smrti zamišljena da “riješi” srpsko, jevrejsko i romsko pitanje i eliminira političke protivnike. U samo nekoliko mjeseci postao je jedno od prvih velikih mjesta masovnih likvidacija u NDH.
Uspostava NDH u aprilu 1941. pod patronatom nacističke Njemačke i fašističke Italije označila je početak sistematskog progona. Po uzoru na Treći Rajh, doneseni su rasni zakoni koji Srbi, Jevreji i Romi oduzeli sva građanska prava i proglasili ih građanima drugog reda. Već krajem aprila počinje da se formira mreža logora, a početkom juna visoki ustaški dužnosnik i prvi zapovjednik svih logora, Mijo Babićdolazi u Pag kako bi odredio lokaciju za novi kamp.
U odabiru terena Babić i njegovi saradnici, među kojima je bio i budući komandant logora Ivan Devčić “Pivac”pomogao je paški kanonik don Joso Felicinović. Na geografskoj karti ostrva odredili su da će se nalaziti logor za muškarce u uvali Slanapet kilometara od najbližeg naselja, Metajne. Bila je to potpuno gola, kamenita ravnica bez pitke vode i vegetacije, izložena udarima velebitske oluje. U takvim uslovima život je bio nemoguć. Istovremeno, na obodu sela Metajna, određen je prostor za kamp za žene i djecu. Kanonik Felicinović, koji je u početku pomogao uspostavljanju ustaške vlasti, kasnije će u svojim zapisima iz izbjeglištva zabilježiti da je Slana postala “Auschwitz i Dachau u malom, logor u kojem su na sve moguće zvjerske načine ubijani nevini muškarci, žene i djeca”. Zapovjednik svih hrvatskih logora, Vjekoslav “Maks” Luburićlično je nekoliko puta posjetio Slanu kako bi nadgledao njen rad.
Prva grupa od tridesetak zagrebačkih Židova stigla je u Slanu 24. lipnja 1941. Zatekli su samo goli kamen. Ubrzo su počeli pristizati novi transporti, uglavnom Srbi iz Like i Bosne i manji broj hrvatskih komunista. Zarobljenike su u stočnim vagonima i kamionima dovozili u Gospić, odakle su pješice vozili u Karlobag, a zatim ribarskim čamcima prebačeni u Pag, najčešće noću.
ZLOČIN U HRASTU
360°
Dan kada su Luburićeve ustaše pobili cijeli romski cirkus i violinistu po imenu Max
Logor je bio opasan bodljikavom žicom i stražarskim kulama. Bila je podijeljena na dva dijela: manji, sa tri barake, za jevrejske zatočenike, i veći, sa deset baraka, za Srbe i Hrvate. Uslovi u srpskom delu bili su još gori. Ustaše su ih nazivali “četnicima” i tukli su ih odmah po dolasku, a za razliku od Jevreja, nisu smjeli stajati u stroju, već su čučali kako bi ih stražari lakše udarali nogom u glavu. Zarobljenici su morali golim rukama graditi barake, stražarnice i put za Metajnu, noseći teško kamenje po surovim terenima, mnogi od njih bosi.
Jedan od preživjelih Uzmi Radanakasnije je svedočio o uslovima rada.
– Bilo je teško raditi bilo kakav posao pod tim strašnim suncem, gladan i izmučen još strašnijom žeđom. Da ne spominjemo rad sa kamenom bez ikakvog alata! Bilo je strašno odvojiti i nositi kamen za gradnju. Za svaki mali neposluh ili nespretnost koju bi ustaška straža protumačila kao neposlušnost, slijedio bi metak. Ali ubijali su i bez tih razloga, samo tako, iz najobičnijeg patološkog hira.
Jedva je bilo dovoljno hrane za preživljavanje. Preživjeli Josip Balaž opisao je dnevni obrok kao “vodenastu, bljutavu i odvratnu hranu” od 20 kilograma krompira i 10 kilograma brašna za 500 ljudi, što je kod većine izazvalo dizenteriju. Nije bilo vode. Jedini izvor je bio na plaži, u ravni sa morem, pa je voda bila slana i nije mogla utažiti žeđ. Ustaše su zatočenike tjerale da “plivaju” u uvali punoj ježeva, koji bi, prema Balažu, “pocrvenjeli od ljudske krvi”.
Bio je smješten u selu Metajna, u dvije, a kasnije i tri kuće na samoj obali kamp za žene i djecu. Prvi zatočenici su bile supruge muškaraca sa Slane. Prema iskazu Nade Feuersienjedan od rijetkih preživjelih, u logoru je bilo oko 275 žena i djece, Jevreja i Srba. Opisala je kako su žene morale šiti košulje za ustaše, ali najšokantniji dio njenog svjedočenja odnosi se na sistematska silovanja i ubistva.
– Jedne večeri ustaše su izvele mladu službenicu Sonju. Silovali su je, a nakon što su se svi postrojili, ubili su je i tijelo bacili u more – svjedoči Feuersien.
Ovu strašnu praksu potvrđuje i zapis don Jose Felicinovića, koji je nakon zatvaranja logora u glavnoj ustaškoj kasarni pronašao “komad kartona na zidu na kojem su zabilježeni podaci o silovanim ženama i djevojkama u logoru, sa njihovim imenima i datumima, te imenima ustaša koji su ih silovali”. Svedok Franjo Palčić novembra 1943. godine vidio je velike mrlje krvi na madracima u jednoj od kuća, gdje su, prema pričanju mještana, ustaše klale jevrejske djevojke.
USTAŠA MIROSLAV FILIPOVIĆ
360°
Kako je ubio “Fra Satanu”?
Sredinom kolovoza 1941., zbog širenja ustanka u Lici i nemogućnosti vlasti NDH da ga suzbiju, god. Benito Mussolini naređuje talijanskoj vojsci da potpuno ponovno zauzme takozvanu drugu zonu koja je uključivala i otok Pag. Suočeni sa dolaskom Talijana, ustaše su dobile naređenje da odmah zatvore kompleks logora i prikriju tragove zločina. Tada Slana postaje prava klaonica. Najveći masakr dogodio se u noći uoči Velike Gospe, između 14. i 15. avgusta. Profit Vladimir Kustić svjedočio je kako su “tišinu narušavali dugi rafali mitraljeza pomiješani sa strašnim jaucima iz pravca Furnaže”, susjedne uvale koja je služila kao stratište. Zatočenike su ubijali noževima i čekićima i bacali u plitke jame ili u more sa kamenjem oko vrata.
Između 21. i 23. avgusta ustaše su napustile ostrvo, ostavivši za sobom pustoš. U rujnu je sanitarna komisija talijanske vojske stigla na Pag kako bi istražila dojave o masovnim grobnicama koje zagađuju vodu. Prizori koje su pronašli i fotografisali bili su užasni. Njihov izvještaj, koji čuva Hrvatski povijesni muzej, precizno opisuje ekshumaciju.
“Nakon što smo uklonili prvih 5 do 20 cm zemlje, vidjeli smo mnogo ruku, često vezanih, bosih nogu, ponekad sa cipelama… Dokaz da su zakopani smrtno ranjeni, ali još živi, bili su izobličeni i užasni izrazi lica većine leševa… U nekim jamama smo našli pet slojeva leševa i na leđima mnogo debelih leševa… Jednoj mladoj ženi su oštrim oružjem potpuno odsječene grudi.”
Zbog opasnosti od infekcije, italijanski vojnici su spalili 791 leš: 407 muškaraca, 293 žene i 91 dijete. Najmlađa žrtva bilo je petomjesečno odojče. Italijani su istakli da su popravljali samo plitke i lako vidljive grobove, što znači da je stvarni broj žrtava daleko veći. Svedok Duje Bilićkoji je bio sa Italijanima na mjestu zločina, izjavio je: “Vidio sam ženu kojoj je bio razderan stomak i dijete u njemu, dok je u naručju držala drugo dijete. Bilo je mladih djevojaka, golih, kojima su odsječene grudi.”
Tačan broj žrtava Slane i Metajne nikada nije utvrđeno jer su ustaše uništile svu dokumentaciju. Procjene se kreću od 4.000, kako navode italijanski izvori, do 12.000, kako procjenjuje don Felicinović. Demograf i istraživač Dragan Cvetković procjenjuje da je u cijelom kompleksu Gospić-Jadovno-Pag ubijeno između 15.300 i 15.900 ljudi. Prema popisu žrtava cijelog kompleksa logora Gospić-Jadovno-Slana, identificirane su 10.502 žrtve. Među njima je 9.663 Srba, 762 Jevreja, 55 Hrvata, devet Muslimana, osam Slovenaca, te po jedan Mađar, Čeh, Rus, Rom i Crnogorac.
Prvi čin komemoracije žrtvama dogodio se već u novembru 1941. godine, kada je bio mladi komunista i budući pisac. Ante Zemljar sa svojim prijateljima položio vijenac od glogovog trnja sa natpisom “Žrtvama Slana” na velikom bijelom križu na paškom groblju. Spomen ploča na mjestu logora prvi put je postavljena 1975. godine, ali je od 1990-ih više puta uništavana. Srpsko narodno veće ga je obnavljalo 2010. i 2013. godine, ali je oba puta ubrzo porušeno. Danas od nekadašnjeg logora nema ni traga. Teren je zapušten, a kroz njega prolazi staza za sport i rekreaciju. Kada je izraelska televizijska ekipa pokušala snimati na lokaciji 2015. godine, mještani su pozvali policiju koja ih je ispratila s otoka. Istovremeno, na glavnom paškom trgu nalazi se bista kanonika Felicinovića.
Izvor: Documenta.hr
