Umjetnici su putovali s konjima i kolima. Imali su 13 automobila, šest vagona za život. Imali su bioskop, dinamo, 13 konja, kompletan cirkus, muzičke instrumente…
Max Bamberger je bio violinista. Putovao je svijetom sa romskim cirkusom i zabavljao ljude. On, njegova supruga i dvoje djece stradali su u stravičnom masakru 24. i 25. aprila 1945. godine nedaleko od hrvatsko-slovenačke granice, u selu Hrastina kod Marije Gorice. Jedan od najstrašnijih ustaških zločina nad Romima počinjenih u NDH, piše on Antifašistički glasnik. Bio je to možda posljednji masovni zločin nad Romima i Sintima na tlu okupirane Evrope tokom Drugog svjetskog rata. Taj zločin je počinila jedna od ustaških jedinica iz Jasenovca, tj I. Ustaško obrambeno udruženje, takozvani Luburićevci.
Čuvajući prethodno podatke o zaprešićkim žrtvama Jasenovca (a čak 208 ih je iz tog hrvatskog kraja odvedeno u ustaški koncentracioni logor), povjesničari su odlučili obraditi – kako se vjerovalo, a ponekad i tvrdilo – zločin njemačkih SS trupa nad Židovima u Mariji Gorici, nedaleko od Zaprešića. Na groblju u tom selu 1977. godine podignut je spomenik streljanim žrtvama.
Istoričar Mario Šimunković sada je utvrdio da ti ljudi nisu bili ni Jevreji, kako se do tada govorilo, već nemački Romi, Sinti. A dokazali su i da ih nisu ubili esesovci, nego ustaše, napisali su 24 sata prošle godine najgori jasenovački koljači Luburićevci povodom izložbe “Od sjećanja do zaborava”.
21. marta 1945. godine u školu u Mariji Gorici smjestila se 6. satnija 1. regrutskog bataljuna 1. ustaškog obrambenog društva. Brojao je blizu 200 ustaša, među kojima i ustaški poručnik Josip Kušan, komandir čete, kao i zastavnici Tomislav Šremer i Mile Matijević.
Mjesec dana nakon dolaska ustaša u Mariju Goricu, 23. aprila na isto područje došla je grupa Roma/Sinti od 12 porodica. Sinti su podgrupa Roma, koji prvenstveno žive u zemljama njemačkog govornog područja i dijelovima Francuske i Italije. U Evropi žive više od 600 godina i zajedno sa Romima čine najveću manjinu u Evropi. Poznati su po svojoj kulturi, imaju poseban sinti jezik i bogatu tradiciju. Često su bili zabavljači i muzičari poput Maxa Bambergera.
Umjetnici su putovali sa konjima i vagonima, a imali su 13 vagona, 6 vagona za život. Posedovali su bioskopsku kameru, dinamo, 13 konja, kompletan cirkus, muzičke instrumente… Uspeli su da vide kraj rata u NDH, koji je u maju 1942. započeo završnu fazu istrebljenja Roma, predstavljajući se kao Česi, a imali su i dokumenta iz Nemačkog Rajha, navodi se u knjizi. “Masakr Roma i Sinta u Hrastini 1945. godine – zločini mještana Luburića na području Zaprešića” autora Marije Šimunković i Đorđa Mihovilovića.
PREDSTAVLJENO “SEDAM ŠPIJUNA”
360°
Krvava misija špijuna Udbina Mungosa: Maks Luburić ubijen čekićem
Preživjeli su održavajući priredbe, puštajući muziku… Nastanili su se u susjednom selu Kraj Donji. O njihovim prethodnim kretanjima malo se zna, dobro su govorili i hrvatski jezik, napisao je Alen Galović za 24 sata, a u arhivi je pronađena partizanska dozvola Komande Psunskog područja koja je ovim ljudima omogućavala slobodan prolaz dijelom slobodne teritorije zapadne Slavonije. Mnogi su se izjašnjavali kao Nijemci, imali su njemačka dokumenta i bili su rimokatolici po vjeri. Ali, svejedno, teško je izbeći od početka pitanje da li su ti ljudi, od kojih su mnogi do 1943. godine živeli u Nemačkoj, gde su rođeni (neki su bili iz Mađarske i Rumunije, a neki rođeni u Osijeku, kod Zrenjanina i Odžaka), izbegli iz nacističkih logora?
Odgovor na to pitanje vjerovatno se krije u prilično nevjerovatnim informacijama o dvojici koji su vodili grupu. Jedan od njih je Stefan Winter, da je Sinto bio njemački vojni veteran i heroj iz Prvog svjetskog rata koji je nakon ranjavanja u ruku i nogu priznat kao 80 posto invalid i dobio invalidsku penziju. Za Nemce je Stefanov brat Paul imao još ‘prikladniju’ biografiju, što mu je, očigledno, omogućilo da neko vreme izbegne deportaciju i smrt: početkom tridesetih se pridružio nacističkoj partiji, bio je i pripadnik SA odreda od 1. novembra 1933. godine, gde je imao podoficirski čin šarfirera!
Prvi nastup cirkusanti su stoga održali u Krajim Donjim, gdje su se i nastanili, a sutradan u Mariji Gorici. Nakon predstave, kada su se vratili u Kraj Donji, polovina ustaške ekipe (njih oko 90) došla je po Rome pod optužbom da kriju partizansko oružje i dokumente i održavaju vezu sa partizanima. Odvedeni su u školu u Mariji Gorici, gdje su i bili smješteni. Mještani koji su živjeli u blizini škole čuli su glasove djece koja su ih molila da ih ne tuku. Nakon što su ih sve okupili, odveli su ih na napušteno imanje Mihalja Jančića u susjednoj Hrastini. Mihaljo Jančić je sa partizanima sa cijelom porodicom, a kuća na osami bila je pogodna za klanje koje su im spremali.
Mještanima je ujutro rečeno da su cirkusanti odvedeni u logor, ali su mještani vidjeli i da je Jančićeva štala, u koju su ustaše zabranile pristup, zaplijenjena. Porodica Luburić je tri dana čuvala stražu u blizini mjesta požara i održavala vatru. Mještani su ih vidjeli kako jašu konje i ukrali im imovinu. Nakon što su ustaše krenule za Zagreb sa odjećom, konjima i automobilima ukradenim iz cirkusa, u selo su došli oficiri Gestapoa i druga grupa ustaša koji su otišli na mjesto zločina. Kako bi mještani Hrastine tek nakon oslobođenja mogli otići do zgarišta i svjedočiti strašnim prizorima.
LUBURIĆEV LJUDSKI LOV
360°
Maksova crna ‘tatra’ juri Sarajevom, a 55 obješenih visi u Marijin-Dvoru
Na zapaljenom tlu pronađeno je nešto nesagorjelih kostiju, a preostali leševi su iskopani iz stajnjaka. Na njima su se vidjele rane nanesene bodežom na leđima, grudima i glavi. Žene su silovane prije nego što su ubijene, ubijane su gole. Muškarcima su ruke bile vezane na leđima. Među ženama su bila i djeca. Pronađena je ženska glava umotana u tkaninu. Žrtve su zakopane u stajnjak, ali plitko, tako da je smrdjelo danima nakon zločina. Cijelo mjesto zločina bilo je puno tragova krvi, a pronađena je i posuda puna krvi. Vlasnik imanja Mihalj Jančić nakon povratka iz NOB-a nije mogao spavati u svojoj kući zbog strašnog smrada.
Pukom srećom, spletom okolnosti, ali i pretpostavkom da će ih ustaše likvidirati nakon nastupa, spaseno je osam članova umjetničke grupe koji su se skrivali u Kraju Donjim. I danas potomci žrtava i preživjelih posjećuju groblje u Mariji Gorici i mjesto zločina u Hrastini.
Spisak imena pokazuje da su te noći ubijena najmanje 43 Sinta, a moguće čak 46. Među njima je bilo šestoro djece mlađe od pet godina: Friedrich Mariška (r. 1943.), Hedel Adelheid (r. 1941.), Schmidt Juliška (r. 1942.), Winter Will Linda (r. 1944) i Winter Will Linda (r. 1944) (r. 1944) i još dvoje. Djeca Maxa Bambergera Angelik i Roswit.
Prema knjizi, imena učesnika masakra su: zapovjednik Josip Kušan (23 godine iz Ivanca, stražar logora Jasenovac), Antun Barbarić, Mato Bešlić, Ante Jurišić, N. Maćan, Mile Matijević, Grga N. (20 godina iz Šibenika), Petar Pinjuh (23 godine iz Šrenog Brijega. 22 godine N. Mostar), Tomislavla V. Nakon zločina pobjegli su kroz Sloveniju, gdje su neke od njih zarobili partizani. Tako je Petar Pinjuh, koji je priznao da je čuvao stražu tokom masakra, osuđen na tri godine prinudnog rada, te je raspoređen da radi na imanju Mihalja Jančića gdje se zločin dogodio.
Na mjesnom groblju u Mariji Gorici 1977. godine podignut je spomenik. Ispod spomenika su i danas svijeće i anđeli, sjećaju se nevinih žrtava, zločin se ne zaboravlja.
