Prvi put sam čuo to ime na stadionu kasnih 80-ih. Neko od navijača Dinama je podigao transparent ‘Dr. Franjo Tuđman’. A službeni spiker kaže: Sa nama je danas veliki navijač Dinama, hajde da pozdravimo doktora Tuđmana!
“Oblačno, prohladno. U šest sati otišao sam u Maksimir na utakmicu Dinama i Željezničara. Putem sam radio vijest: poslijepodne se situacija pogoršala i ponovo postala kritična. Zaključujem: predviđanje da će kraj biti objavljen nakon praznika se ostvaruje… Ostavljam po strani razmišljanje: što će to značiti; općenito i osobno pisao je ovaj osobni i prvi hrvatski predsjednik Franje dnevnika…” Tuđman’.
Tito je umirao, to se znalo.
“Gledamo utakmicu, živo, zanimljivo, dosta šansi prije jednog ili drugog gola. Igralo se oko 28 minuta, kada je mladić pored mene šapnuo ‘Tito je umro’! ‘Kako, odakle ti to?’ Malo šuškanje na tribinama, pa na službenim klupama pored igrališta, sudija Maksimović i igrači odlaze do delegata i trenera, objašnjavaju nešto jedni drugima, a onda krenu da napuštaju igralište… Dakle – umro!! Neki od igrača su već bili u tunelu kada su objavili vest preko razglasa, da bi zbog toga utakmica bila prekinuta, pozivajući na minut ćutanja da odaju počast…”
Istu vijest objavili su i preko razglasa na Poljudu i te scene su ušle u historiju. Kolektivni plač i očaj na Poljudu.
ORUŽJE IZ 1994
360°
Tajna Zubakovih S-300: ‘Ove rakete su utovarene na brod i misteriozno nestale…’
„Onda je na zapadnoj tribini neka budala uzviknula neku frazu (čini mi se: ‘drugovi moramo biti budni’), a na jugu, gdje je bila vojska, nešto vezano za Jugoslaviju, a onda se svijet počeo razilaziti u agoniji i nemom razgovoru… Nije bilo potresenih lica, već zabrinutosti, bilo je i ponovno – bilo je i to: ej “šteta za utakmicu, ovu i drugu, čuli smo da je “Zvijezda povela u Splitu protiv Hajduka”, čulo se prigušeno: mogli su čekati sat-dva. Tako sam ja spolja doživio ovu istorijsku vijest. Bio sam prazan unutra. Vozeći se sam kući, razmišljao sam o neizvjesnostima koje bi nas mogle zadesiti. Spreman sam na sve”, napisao je Tuđman u svom dnevniku.
Bila je 1980. godina i njegovo vreme je tek dolazilo, iako je u sportskom smislu već imao epizodu sa Partizanom koje nije voleo da se seća. Kao perspektivni pripadnik JNA, bio je od 1954. sekretar, a 1958. predsednik celog sportskog društva, legenda kaže da je zaslužan za to što Partizan nosi crno-beli dres, po uzoru na Juventus.
Govoreći o 80-im godinama i vremenu koje je posvetio proučavanju navijačke subkulture, Furio Radin nam je ispričao jedan zgodan detalj. Krajem 80-ih, fudbalska scena bila je nošena jakim nacionalnim osjećajima i vrlo lako zapaljiva, poput karabina. Samo ga upališ i tone. Tako je bilo.
– Politika je uvek donekle, au nekim periodima i koristi fudbal. Ali to je simbioza jer fudbal živi od politike. Recimo, krajem 80-ih sam prvi put na stadionu čuo prezime Tuđman. Bila je utakmica, mislim, Dinamo – Partizan 3-2, gosti su vodili 0-2, ali Dinamo je preokrenuo – 74-godišnji Radin rekao je za Express prošlog ljeta.
– U jednom trenutku je neko među navijačima Dinama podigao transparent sa natpisom ‘Dr. Franjo Tuđman‘. A službeni spiker preko razglasa kaže: ‘Danas je sa nama veliki navijač Dinama, pozdravimo doktora Franju Tuđmana’. Tada još nisam imao pojma ko je taj čovek – priča nam Radin.
U svojim sociološkim radovima, sagovornik je bio mladi, nadobudni Dinamov huligan kojeg će kasnije ponovo sresti u zgradi parlamenta. Zvao se Zlatko Hasanbegović.
Tuđmanovo vrijeme je, dakle, došlo deset godina nakon utakmice Dinamo – Željezničar i trenutka kada je spiker objavio: “Drug Tito je mrtav”. E, sad, kako je i zašto je u međuvremenu ušao u film da ime Dinamo ne valja, i zašto ga je promijenio u HAŠK Građanski i Croatia i potom godinama na tome insistirao, prkoseći volji navijača, nikada neće biti do kraja jasno. Kamere su ga jednom snimile u salonu Plavi kako pita dječaka Matiju za koga navija, a on je kao iz vedra neba odgovorio:
– Dakle za Dinamo!
Svi oko njega su se gorko i slatko smijali, kakav šamar egu prvog hrvatskog predsjednika. Pa čak i kad je uzeo dječaka u naručje i počeo mu filozofirati:
– Da ti objasnim nešto. Slušaj, ti si iz Zagreba? Dinamo vas ima u srpskom Pančevu i albanskoj Tirani i svuda. A sada budi za Hrvatsku. To je nastavak HAŠK-a i Građanskog i Dinama.
USTAŠA MIROSLAV FILIPOVIĆ
360°
Kako je ubio “Fra Satanu”?
Prestalo je da bude smešno. Više je ličilo na neku grotesku u kojoj čovjek koji je pola života navijao za Dinamo sada mrzi to ime. Stvari su otišle toliko daleko da se Dinamo nije smjelo pisati u novinama, a jednom kada je pokojni Tomislav Židak napisao legendarni tekst “Veliki C i mali d”, reakcija je uslijedila odmah sutradan.
Naime, na ulaznim vratima maksimirskih prostorija oduvijek su bile dvije velike kvake koje su bile ukrašene malim, Dinamovim slovom d. Židak je napisao tekst u kojem je, virtuozno samo on znao, napomenuo da su mjedene kvake sve što je ostalo od Dinama u Maksimiru. Skinuli su sve grbove i zakucali nekakvu tapiseriju sa grbom Hrvatske. Totalno sranje. Sledećeg jutra Zlatko Canjuga je poslao majstore i oni su skinuli kvake sa vrata. Zaista veliko C i malo d. Ko bi rekao da čak i u demokratiji može postojati takva diktatura.
Fanatično je pratio NK Croatiju i posljednje kolo prvenstva 1999. godine. Šampion je odlučen u Rijeci, gdje je domaćoj ekipi bila potrebna pobjeda protiv Osijeka, bilo kakva, za titulu prvaka. Ali sudija je bio čovek od poverenja. Alojzije Šupraha bio je Tuđmanov obavještajac, djelatnik Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP) iz 90-ih i 2000-ih, koji je – čisto slučajno i nema sumnje da je to bilo namjerno – imao čast poništiti pobjednički pogodak Rijeke za prvenstvenu 898. minutu.99
– Ćiro, je li bilo zaleđa – pitao je Tuđman trenera svih trenera usred šampionskog slavlja.
– Predsedniče, naravno da jeste! – odgovorio je Ćiro.
Naravno, nije to bio “ofsajd”, to je dokazala kompjuterska tehnologija godinama kasnije, ali za Rijeku je bilo prekasno. Titula prvaka Hrvatske pripala je Dinamu. Supraha je, naravno, dosta lijepo napredovao u karijeri, bio je i delegat na utakmici između Bayerna i Reala u Ligi prvaka.
I Ćiro Blažević je u Tuđmanovo vrijeme koristio predsjednički avion kada je išao snimati svog protivnika na važnoj utakmici. Druga vremena. Tuđman nije samo gledao fudbal, već ga je i igrao. Kada bi se otvorilo novo igralište, redovno bi šutirao penal ili tako nešto. Tako je bilo i jednom kada ga je, kao prvog hrvatskog predsjednika, pratila cijela svita novinara i fotoreportera.
– Tuđman je jurnuo i iz sve snage šutirao penal, ali je promašio okvir gola i pogodio fotoreportera koji je stajao! Lopta je udarila u sočivo i razbila ga. Za dan-dva došli su Tuđmanovi ljudi i donijeli mu potpuno novu kameru – ispričao nam je jednom očevidac.
S Tuđmanom je na Brijunima igrao veteran i kapetan na utakmicama HDZ-a Vladimir Šeks.
Tuđman na Humanitarnom malonogometnom turniru političkih stranaka u Sportskom centru, 16. travnja 1990. – 17.4.1990.
– Bio sam u vašem profesionalnom fudbalu 30 godina. Fudbal sam počeo da igram sa 16 godina u Hajduku iz Osijeka. Sa 17 godina sam igrao za drugu ekipu Proletera iz Osijeka, koji je tada bio prvoligaš, pa sam igrao za Grafičar iz Osijeka. Onda sam otišao studirati u Zagreb i igrao za Kustošiju, nakon toga sam završio u Vinkovcima i tamo sam igrao za vinkovački Dinamo – Šeks na listi za Express:
– Zvali su me Šeki, po Šekularcu, i Srebrni jer sam igrao štopera i svakoga ko pokuša da me prođe kao žilet sam isekao. (…) Posljednju zvaničnu utakmicu odigrao sam u Staroj Gradiški kada sam bio osuđenik, gdje sam igrao sa Đurom Pericom. Bio je dobar fudbaler. Kasnije sam igrao u Kutiji šibica 1989. godine s timovima HDZ-a i SKH-a, s Franjom Tuđmanom. (…) Tuđman je i sa 67 godina bio u odličnoj kondiciji. Na tom betonskom rukometnom igralištu smo zajedno igrali i nogomet na Brijunima. Tuđman je tada branio. Nažalost, većina onih sa kojima sam tada igrao je pokojna…
Franjo Tuđman bio je veliki navijač hrvatske nogometne reprezentacije. Gledao bi je uživo više puta u godini nego Plenkovića ili Milanovića u životu. Doduše, nije bio samo obožavatelj. Više kao neka vrsta savjetnika. Tako je obožavao Dražena Ladića i insistirao da i nakon niza gafova ostane prvi golman reprezentacije. Ladara je sve to vratila odbranom na Svjetskom prvenstvu 1998. Osim dobrog programa, treba imati i malo sreće.
