Prema informacijama iz bliskih porodičnih izvora, Saif al Islam Gadafi je ubijen u utorak. Obrazovan na Zapadu, trebao je biti očev nasljednik, ali se posvađao s njim tokom Arapskog proljeća 2011. godine.
Saif al-Islam bio je progresivno lice libijskog režima. Drugi sin bivšeg libijskog diktatora Muammar Gaddafiškolovan u zapadnim školama, sa doktoratom u Londonu, bio je predodređen da bude Gadafijev nasljednik.
Prema prvim izvještajima koji su se pojavili u utorak, a koje su potvrdili izvori bliski njegovoj porodici, Saif al-Islam Gaddafi ubijen je u 53. godini života. prema navodima, četvorica naoružanih napadača provalila su u baštu rezidencije u Zintanu u kojoj je boravio i ubila ga. Iako još nema zvanične potvrde libijskih vlasti, to bi označilo konačni kraj Gadafijeve ere i ostavilo Libiju da se još uvijek nosi sa naslijeđem koje je to doba stvorilo.
Saif je ljetovao na svojoj jahti Blue Bay iu Dubrovniku, 2009. godine, gdje će se on i njegova pratnja usidriti Gruža njegov boravak je uvijek bio pod budnim okom policije.
Kako je pisao 24sata, po dolasku u Dubrovnik, zbog želje za anonimnošću, za novinare se odigrala prava neizvjesna završnica. Tom prilikom su dvije žene, za koje se pretpostavlja da su Saifove supruge, ušle u dva luksuzna mercedesa sa velikim brojem kofera.
Gadafijeve navodne supruge u Dubrovniku 2009.
Ubrzo i u pratnji policijskog vozila sa upaljenim svjetlima, kolona je napustila međunarodni dio luke Gruž, a tom prilikom šef obezbjeđenja je “izigravao” šefa Saifa. Tek kada su se novinari udaljili, kolona vozila je napravila krug i vratila se u međunarodni dio luke Gruž i ispred “Plave uvale”.
Saif Gadafi u Dubrovniku na jahti 2009.
Miljenik Zapada postao je bjegunac
Obrazovan na Zapadu, vješt diplomata i čest gost evropskih kraljevskih palata, predstavljao je nadu u modernizaciju Libije. Međutim, njegov put od reformatora do ratnog huškača, zarobljenika i konačno, prema posljednjim izvještajima, žrtve atentata, odražava tragičnu i haotičnu sudbinu same Libije. Početkom februara 2026. godine, nakon decenije provedene u sjeni, stigla je vijest o njegovoj smrti, čime je zatvoreno jedno od najkontroverznijih poglavlja postrevolucionarne ere.
Rođen 25. juna 1972. godine, Saif al-Islam se profilirao kao drugačija ličnost od ostatka Gadafijeve porodice od malih nogu. Dok su njegova braća bila poznata po ekscesima i okrutnosti, Saif je izgradio imidž intelektualca. Nakon diplome inženjera na Univerzitetu Al Fateh u Tripoliju, magistrirao je na poslovnoj školi u Beču, a potom i doktorirao na prestižnoj London School of Economics (LSE) 2008. Upravo je taj doktorat kasnije postao predmet skandala zbog optužbi za plagijat i donacije od 1,5 miliona funti od njegovog fonda univerzitetu.
Iako nikada nije bio na službenoj funkciji u vladi, Saif je djelovao kao “de facto” premijer i ključni diplomata libijskog režima. Preko svoje Međunarodne Gadafijeve fondacije za dobrotvorne svrhe posredovao je u brojnim međunarodnim krizama. Bio je ključan u pregovorima koji su doveli do toga da Libija napusti svoj program oružja za masovno uništenje 2003. On je također igrao centralnu ulogu u rješavanju slučaja Lockerbie, gdje je Libija pristala isplatiti 2,7 milijardi dolara odštete porodicama žrtava, i u oslobađanju bugarskih medicinskih sestara optuženih da su namjerno zarazile djecu HIV-om.
Saif Gadafi na balu Bečke opere 2006
Svojim reformskim idejama, koje je promovisao kroz projekat “Libija sutra”, zalagao se za donošenje ustava, slobodu medija i ekonomsku liberalizaciju. Zbog toga je stekao simpatije na Zapadu, gdje je bio viđen kao umjerena sila unutar režima, a vrata Bakingemske palate i zamka Windsor bila su mu otvorena. Njegov životni stil uključivao je druženje sa britanskim plemstvom, poput lorda Mandelsona i Natanijela Rotšilda, i posedovanje vile u Londonu vredne skoro 11 miliona funti.
Imidž prozapadnog reformatora raspao se s prvim danima arapskog proljeća u Libiji u februaru 2011. Dok su mnogi na Zapadu očekivali da će iskoristiti svoj utjecaj da smiri situaciju, Saif je čvrsto stao uz svog oca. Uveče 20. februara, u dramatičnom televizijskom obraćanju naciji, on je odbacio svaku pomisao na kompromis i zapretio demonstrantima.
– Borićemo se do poslednjeg čoveka, do poslednje žene, do poslednjeg metka. Rijeke krvi će teći kroz Libiju – rekao je on, optužujući strane sile i islamiste za izazivanje nemira.
Tim je govorom zauvijek zapečatio svoju sudbinu. Međunarodni krivični sud (MKS) u Hagu je 27. juna 2011. godine izdao nalog za hapšenje zbog zločina protiv čovječnosti, tereteći ga za ubistva i progon civila. Njegova transformacija iz nade u represora bila je potpuna.
Nakon pada Tripolija u avgustu 2011. i brutalnog ubistva njegovog oca u oktobru, Saif al-Islam je postao najtraženiji bjegunac u Libiji. Pokušao je da pobegne u susedni Niger, ali ga je 19. novembra 2011. u libijskoj pustinji uhapsila milicija iz planinskog grada Zintana. Njegovo hapšenje pokrenulo je pravnu bitku između privremene libijske vlade u Tripoliju, koja je htjela da mu sudi u Libiji, milicije Zintan, koja je odbila da ga izruči, i Međunarodnog krivičnog suda koji je tražio njegovo prebacivanje u Hag.
Sud u Tripoliju ga je 2015. godine osudio na smrt u odsustvu, putem video veze sa Zintana, u procesu koji su Ujedinjeni narodi i organizacije za ljudska prava oštro kritikovali kao kršenje međunarodnih standarda pravičnog suđenja. Sve to vrijeme proveo je u zatočeništvu u Zintanu, odsječen od svijeta, a o njegovom stanju kružile su brojne glasine.
U junu 2017. Abu Bakr al-Siddiqova milicija, koja ga je držala, objavila je da je Saif al-Islam oslobođen po zakonu o amnestiji koji je usvojio parlament sa sjedištem u Tobruku, na istoku zemlje. Njegovo oslobađanje izazvalo je osudu vlade u Tripoliju i Međunarodnog krivičnog suda, koji su ponovili da nalog za hapšenje ostaje na snazi.
Nakon puštanja na slobodu, godinama se skrivao, ali se spekulisalo da je sklopio saveze sa moćnim plemenima i ostacima starog režima. Njegov iznenadni povratak u javnost dogodio se u novembru 2021. godine, kada se lično pojavio u gradu Sebha kako bi registrovao svoju kandidaturu za predsjedničke izbore. Taj potez izazvao je političku krizu i pravne bitke koje su na kraju dovele do odgađanja izbora na neodređeno vrijeme. U rijetkom intervjuu za The New York Times te godine, slikovito je opisao svoj povratak: “Morate se vraćati polako, polako. Kao striptizeta. Morate se malo poigrati njihovim umovima.”
