Neki mediji koji se predstavljaju kao nezavisni, pa čak i istraživački, objavili su gotovo istovremeno tekstove u kojima pokušavaju diskreditovati sudiju Općinskog suda u Zenici Dinu Aličića, koji je odbio prijedlog Vlade FBiH za otvaranje postupka vanredne uprave nad Novom Željezarom Zenica. Navodi se da ima “samo tri mjeseca” iskustva, da nije kompetentan, da je ostavio 1.500 radnika na ulici.
Ti tekstovi ne nude nijedan argument o sadržaju sudske odluke. Ne osporavaju pravnu kvalifikaciju, ne pobijaju činjenične nalaze, ne dovode u pitanje primjenu zakona. Fokusiraju se isključivo na ličnost sudije, njegov staž, njegovo iskustvo. To nije kritika odluke. To je napad na čovjeka. Posebno je zabrinjavajuće što se ovi mediji, koji sebi dodjeljuju ulogu čuvara javnog interesa, ne libe koristiti iste metode protiv sudije koje bi osudili da budu korištene protiv novinara. Ako bi napad na novinara bio neprihvatljiv zato što izvještava na osnovu činjenica, onda je napad na sudiju jednako neprihvatljiv zato što sudi na osnovu argumenata i zakona. Oboje rade svoj posao. Oboje su napadnuti lično, bez argumenata.
Šta sud zapravo kaže?
Sud je odbio prijedlog jer Vlada nije dostavila dovoljno dokaza. ZOPVU zahtijeva kumulativno ispunjenje četiri uslova, a nijedan nije bio dokazan. Javni interes može postojati u apstraktnom smislu, ali Vlada nije pokazala sistemski značaj mjere niti dokazala da bi vanredna uprava konkretno donijela očekivane koristi ili omogućila nastavak proizvodnje. Na to se nadovezuje pitanje nužnosti, koje nije utvrđeno jer Vlada nije provela uporednu analizu blažih mjera niti razmotrila alternative na koje je dužnik ukazivao. Time se direktno otvara problem proporcionalnosti, koja nije ocijenjena budući da Vlada nije uporedila dva konkretna scenarija, stečaj i vanrednu upravu. Na kraju, izostanak takvog poređenja znači da nije utvrđeno da bi vanredna uprava zaista dala bolji rezultat od redovnog stečajnog postupka.
Formula kojom se Vlada vodila “usvojen zakon + podnesen prijedlog = rješenje o otvaranju” nije garant pravilne i zakonite odluke. Sud je jasno naglasio da zakon ne propisuje automatsko otvaranje postupka, već zahtijeva da sud u svakom konkretnom slučaju samostalno utvrdi postojanje svih uslova.
Zašto zakon nije mogao proći sudsku kontrolu
Svu argumentaciju potrebnu za uvođenje vanredne uprave Vlada je trebala imati pripremljenu prije nego što je predložila zakon. Jedino na temelju tih podataka imalo je smisla predlagati zakon, jer se zakonom koji zadiru u ustavna prava, posebno u pravo na imovinu, ne smije pristupiti bez pripremljene činjenične i pravne osnove čiji kvalitet može izdržati sudsku i ustavnosudsku kontrolu. Ured za zakonodavstvo FBiH u svom mišljenju jasno je ukazao na probleme i naložio resornom ministarstvu da doradi zakon u roku od deset dana. Umjesto toga resorno ministarstvo je već drugi dan predložilo a Vlada FBIH utvrdila prijedlog Zakona protivno Poslovniku o radu Vlade FBiH. Parlament Federacije BiH propustio je da provjeri argumente Vlade prije glasanja. Poslanici su glasali za zakon bez da su postavili ključna pitanja: Gdje su dokazi? Gdje je stručna analiza? Gdje je procjena utjecaja na imovinska prava? Gdje je mišljenje Ureda za zakonodavstvo provedeno u djelo? Gdje je mišljenje ministarstva finansija? Koliko će nas ovo koštati? Kako ćemo ovo finansirati? …
Napad odozgo: premijer, ministar i impliciranje kriminala
Kad je sud donio rješenje, reakcija vrha izvršne vlasti bila je šokantna umjesto da bude pravno utemeljena. Premijer Nikšić i ministar Lakić nisu ponudili nijedan argument kojim bi osporili pravnu kvalifikaciju sudske odluke. Nisu kazali zašto su dokazi koje je sud ocijenio nedovoljnima zapravo dovoljni. Umjesto toga, najavili su žalbu i krenuli u medijsku kampanju.
Premijer je u javnim istupima implicirao da iza odluke suda stoje kriminalne radnje povezanih lica među povjeriocima. Ministar Lakić je u jednom mediju izjavio da “duboko vjeruje” da će sud “poštovati zakone”, implicirajući da sud to ne čini, što je neuobičajen i zastrašujući pritisak na neovisni sud od strane čelnika izvršne vlasti. Ako premijer i ministar zaista vjeruju da među povjeriocima Nove Željezare postoje lica koja se bave kriminalnim radnjama, zašto to ne prijave tužilaštvu? Zašto umjesto krivične prijave šire insinuacije putem medija? Ako imaju dokaze o kriminalu, dužni su po zakonu da prijave. Ako nemaju dokaze, onda su dužni da šute. Jer insinuirati kriminal putem medija, bez prijave tužilaštvu, nije borba za zakonitost. To je zloupotreba medijskog prostora za diskreditaciju sudskog postupka.
“Jadan je to sistem”
Sud je na osnovu podataka FIA i Porezne uprave utvrdio pokazatelje: Nova Željezara predstavlja 0,27% zaposlenih u FBiH, 0,0281% direktnih poreza i 0,2559% doprinosa na entitetskom nivou. Teško je reći da neko sa takvim pokazateljima predstavlja subjekt od sistemskog značaja za cijeli entitet.
Sud je ove podatke analizirao i zaključio da oni “potvrđuju ekonomski značaj dužnika, ali ne pružaju osnov za zaključak da bi neuređen stečaj proizveo sistemske posljedice.” Razlika između “značajan subjekt” i “sistemski značajan” upravo je ono što Vlada nije dokazala. A umjesto da te dokaze pripremi, odlučila je da krene u medijsku kampanju protiv sudije.
Šutnje institucija
Sudija Aličić imenovan je od VSTV-a BiH. Ako mediji tvrde da nije kompetentan, onda indirektno napadaju i VSTV, tijelo koje ga je izabralo i ocijenilo. A VSTV šuti. Nije reagovao, nije izdao saopćenje, nije pozvao na zaštitu nezavisnosti sudije. Zašto šuti? Zar se nezavisnost pravosuđa štiti samo kad je to politički zgodno?
Posebno zabrinjava što se nije oglasio ni Općinski sud u Zenici, čiji je sudija Aličić donio ovo rješenje. Sud kao institucija, koja bi trebala štititi nezavisnost svog sudije i integritet svojih odluka, ostao je potpuno tih. Nema saopćenja, nema reakcije, nema zaštite. Kao da se odluka jednog od njihovih sudija nikoga u toj instituciji ne tiče.
Svjetionik pravosuđa
Sud nije socijalna ustanova. Sud ne vodi računa o radnicima u smislu socijalne politike, za to postoji vlada. Sud sudi. Kad utvrdi da Vlada nije dokazala uslove za vanrednu upravu, to nije napad na radnike. To je zaštita pravnog poretka.
Sudija Aličić donio je odluku na osnovu argumenata. Sedamnaest stranica detaljne analize, poziv na zakon, na činjenice, na dokaze. Ako se s njom neko ne slaže, neka kaže argumentima. Sve ostalo je pritisak na pravosuđe.
Kao pravnik i profesor prava, izražavam ponos na sudiju Dinu Aličića. On je pokazao da u Bosni i Hercegovini još uvijek postoje sudije koji sude po zakonu, a ne po željama vlasti.
Sudija Aličić je svjetionik pravosuđa i pravne države u Bosni i Hercegovini. Njegovo rješenje nije samo pravni akt. To je poruka da pravosuđe može funkcionisati ako sudije imaju hrabrosti da sude po zakonu, bez obzira na posljedice.
A pritisak na pravosuđe, ma ko ga vršio, napad je na pravnu državu.
Preuzeto sa: istraga.ba
