Postoji način da plaća u Hrvatskoj bude 2200 eura, ali nikome se neće svidjeti

SLUŠALI smo i gledali u subotu: sindikati od Vlade traže minimalnu plaću od 1100 eura, prosječnu od 2200 eura te prosječnu mirovinu od 1100 eura neto. I sada bi vlast trebala nekim dekretom povećati plaće i mirovine i svi sretni? Takav zahtjev je jednostavno – glup.

Postoji samo jedan način da politički, dekretom povećate prosječnu plaću, a onda i sve drugo: tiskanjem novca. Imali smo to već. U Jugoslaviji. Tiskara radi, nule se dodaju i uskoro smo svi milijunaši.

Možemo do plaće od 2200 eura – ali tko će to predložiti?

Može li Hrvatska doći do prosječne plaće od 2200 eura? Može. Kako je Irska bitno podigla standard svojih građana, kako je Poljska to napravila u zadnjih dvadesetak godina, sigurno može i Hrvatska.

Tu ipak dolazimo do paradoksa. Da netko danas krene s mjerama koje stvarno dižu standard, mrzili bi ga svi. Prvo sindikati koji viču da žele veće plaće. Onda građani. Na kraju i umirovljenici.

Koliko radnik mora zaraditi da bi dobio 2200 eura plaće?

Kao prvo, tih famoznih 2200 eura neto lijepo zvuči, ali koliko taj radnik zapravo košta? Kad zbrojite mirovinsko, porez i zdravstveno, vrlo brzo dođete do 3700-3800 eura mjesečno. Ako to podijelite na 22 radna dana, ispada da taj radnik mora stvarati oko 170 eura vrijednosti dnevno. Ne prometa, ne “radio sam danas”, nego stvarne dodane vrijednosti. 

Ali ne radi on svaki dan. Ode na godišnji. Uhvatit će ga gripa. I odjednom tih 170 eura više nije 170. Postane 200 eura dnevno, samo da pokrije svoju plaću. A onda dolaze troškovi prostora, energije, opreme, računovodstva, administracije i svega ostalog što se ne vidi na prvu. Kada taj radnik od 2200 eura neto uopće počne zarađivati nešto firmi? Kada zaradi negdje oko 250 eura dodane vrijednosti dnevno. Tek tada posao ima smisla. Tek tada poslodavac ne radi za njega, nego zajedno rade za nešto više. Za sve ispod toga, uz tu plaću ga se ne isplati zaposliti.

Plaća je posljedica produktivnosti rada

Prosječna plaća nije politička odluka nego je posljedica – i to vrlo jasna i vrlo tvrdoglava posljedica produktivnosti rada. Ako društvo proizvodi malo vrijednosti, dijeliti se može samo malo. Možeš to rasporediti pravednije ili nepravednije, možeš uzeti više jednima, dati drugima, ali sve se to može objasniti onom narodnom: “Pretakanje iz šupljega u prazno.” 

Uzmimo primjer. Švicarska je jedna od najbogatijih država svijeta. Čime se bave? Bankarstvom, skupim turizmom i još skupljim tehničkim proizvodima. Uzmimo onaj švicarski proizvod koji svi poznajemo – švicarske nožiće. Par desetaka grama čelika i malo plastike. Koliko košta sva ta sirovina? Nekoliko eura. A koliko se prodaje? Pedeset, sto eura i više. U čemu je stvar? Pa taj nožić se ne prodaje zbog željeza i plastike. Prodaje se zbog znanja, preciznosti, kontrole kvalitete i imena koje kupcu znači pouzdanost kada mu zatreba u šumi. Ta razlika, razlika između par eura materijala i stotinu eura cijene, to je dodana vrijednost. Upravo ona omogućava plaće i standard kakav imaju u Švicarskoj.

Plaća od 2200 eura je moguća, ali znate li što to traži u Hrvatskoj? Traži državu koja radi. Da građevinska dozvola ili dobivanje minimalnih tehničkih uvjeta ne traje jedan okret Saturna oko Sunca, nego da se riješi na vrijeme. 

Da kad nazovete ured pet minuta prije kraja radnog vremena, netko se javi i objasni vam što trebate da pokrenete posao, a ne da vas prebaci na sutra. Jer bez toga nema ni posla, ni poreza, ni tih famoznih plaća. Kako je rekla barunica Thatcher, država nema svog novca, samo onaj koji uzme građanima.

Stvarne reforme bi malo ljudi podržalo

Mi bismo još i da taj javni novac razbacamo na preko 500 općina i gradova koji često ne znaju sami sa sobom, te na pedesetak bolnica udaljenih dvadeset kilometara jedna od druge, od kojih neke jedva mogu napraviti nešto složenije jer nemaju ni anesteziologa. 

Sad zamislite junaka koji bi izašao pred narod i rekao: ukidamo općine, spajamo gradove, racionaliziramo bolnice! Prije nego završi rečenicu, već bi ga politički uništili, a za njim bi letjeli plakati, uvrede i pokoja plastična stolica mjesnog odbora.

Školstvo? Trebalo bi stvarati kadrove koji sutra nešto vrijede na tržištu. Pokušajte dirnuti program u školi koja desetljećima proizvodi suficit, s nastavnicima pred mirovinom, pa javite kako ste prošli. Digli bi se svi: i sindikati i roditelji i pola grada.

Mirovine? U zemljama s višim mirovinama radi se sedam, osam godina dulje nego kod nas. Recite to naglas i pričekajte reakciju na društvenim mrežama. Bockali bi figuricu s vašim likom!

Naravno, nije ni druga strana bez grijeha – od “gospodarstvenika” čudno vezanih uz državu, gdje se poslovi dogovaraju za stolom, a javna nabava služi kao kulisa, do onih koji bi i dalje radnike plaćali minimalac pa se čude jer ih više nema. Recimo da i tu pokušate uvesti red. 

Koliko bi se ljudi diglo jer se dirnulo “našeg” lokalnog poduzetnika, onog koji “zapošljava naše ljude” i “sponzorira klub”? Koliko bi na opravdane zahtjeve mladih za višim plaćama odjednom postali moralne vertikale pa rekli: “Ja sam u tvojim godinama radio besplatno!”

Da predložite mjere za prosječnu plaću od 2200 eura, mrzili bi vas

Prosječna plaća od 2200 eura traži reset cijelog društva – do nje se ne dolazi političkom odlukom. To znači potpuno drugačiji gospodarski model: industrije visoke dodane vrijednosti, od proizvodnje do turizma koji ne može počivati na jeftinom smještaju i još jeftinijoj hrani. To znači i da javni sektor, od škole do županije, prestaje biti sam sebi svrha i postaje servis onima koji stvarno stvaraju vrijednost.

Poduzetništvo je naime jedino koje tu novu vrijednost uopće može generirati. Možete biti najbolji učitelj ili liječnik, ali ako nema gospodarstva koje stvara robu i usluge i iz toga plaća ljude, a ti ljudi opet plaćaju poreze, nema ni vaše plaće. Mislite da nerazvijene zemlje Afrike i Azije ne znaju da trebaju učitelje, liječnike, vatrogasce? Znaju. Samo ih nemaju iz čega platiti.

Tražiti da se plaća deklaratorno digne na 2200 eura glupost je. Tko misli da je to lako, neka za par desetaka eura otvori j.d.o.o. pa već sutra pokuša svaki mjesec stvoriti onih 3700 eura da isplati jednu takvu plaću. Firma se danas otvori u dan pa pokušajte, evo vi sindikalni čelnici, vi krenite prvi!

Problem je drugdje. Da se netko pojavi s ozbiljnim programom kako u deset godina doći blizu njemačkog standarda, dočekali bismo ga na nož. Ne zato što plan ne bi radio, nego zato što bi tražio ono što nitko ne želi čuti: rezove, promjene i odricanja. Većina bi takvog mrzila i po društvenim mrežama vikala: “Ali ja zaslužujem!” Zaslužuješ, ali ako ima tko platiti. 

Ovi koji su prosvjedovali u subotu, prvi bi očajnički ispisivali plakate i pripremali vatrene govore protiv reformi koje bi podigle prosječnu plaću na 2200 eura.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala