Piše: Jurgen Mackert, thebosniatimes.ba
Dva događaja u Njemačkoj prošlog mjeseca bacila su svjetlo na stav te zemlje prema međunarodnom pravu i vlastitoj demokratiji.
Dana 20. jula, na godišnjicu neuspjelog pokušaja atentata na Adolfa Hitlera, novi njemački regruti položili su zakletvu u Bendlerblocku; ta zgrada je tokom nacističkog perioda bila sjedište vojne komande, ali istovremeno i centar grupe otpora koju je predvodio Claus Schenk Graf von Stauffenberg, čiji su članovi na tom mjestu pogubljeni nakon neuspjelog puča.
Posljednjih godina, tokom govora na ceremonijama polaganja zakletve novih regruta, visoki njemački državni zvaničnici hvalili su demokratiju i naglašavali važnost vladavine prava za svjetski mir i slobodu. Ipak, hvaliti vladavinu prava i shvatati je ozbiljno nije isto.
Ove godine, regruti su čuli obraćanje njemačkog intelektualca Navida Kermanija, jedne od rijetkih javnih ličnosti kojima je dopušteno da apeluju na savjest političke elite te zemlje tokom javnih događaja.
Daleko od zauzimanja radikalnog stava, on je rekao: „Niko drugi do njemački kancelar stekao je naviku da umanjuje značaj međunarodnog prava i prešućuje njegova kršenja kad god se to čini politički oportunim… Ali prijetnja uništenjem čitave civilizacije ili otvoreni napad na civilnu infrastrukturu neke zemlje predstavljaju takve očigledne nepravde da čovjek ne mora biti pravnik niti konsultovati vlastitu savjest kako bi ih prepoznao.”
To je nesumnjivo tačno: čini se da njemački kancelar Friedrich Merz nimalo ne mari za međunarodno pravo, čije se poštovanje ta zemlja obavezala osigurati kao lekciju naučenu iz svoje nacističke prošlosti.
Još prije preuzimanja dužnosti, izjavio je da će pronaći načine da u Njemačku pozove izraelskog premijera Benjamina Netanyahua – protiv kojeg je tada već bio izdat nalog za hapšenje Međunarodnog krivičnog suda – bez obzira na obavezu prema međunarodnom pravu da se taj nalog izvrši ukoliko Netanyahu kroči na njemačko tlo.
To nije samo pokazalo flagrantno nepoštovanje međunarodnog prava i njegovih institucija. Otkrilo je i kancelarovu spremnost da razori same temelje demokratije – podjelu vlasti – kako bi poželio dobrodošlicu krvniku palestinskog naroda.
„Poguban signal”
Kermani je također ukazao na povezanost vanjskih i unutrašnjih dešavanja u vezi s ratom protiv Irana: „Kada upravo njemački kancelar – jedini zapadni lider koji to čini – brani prijetnju američkog predsjednika da će zbrisati cijelu jednu civilizaciju, to je pogubno ne samo za naš ugled… Trivijalizacija međunarodnog prava s najviših nivoa također šalje poguban signal za našu demokratiju.”
„Jer ako se vladavina prava uruši u našim vanjskim odnosima, neće proći dugo prije nego što izgubi kredibilitet i kod kuće.”
Njemački političar Johann Wadephul se 24. jula pridružio tom nedostojnom spektaklu kada je u intervjuu za jednu lokalnu satiričnu emisiju upitan: „Da li međunarodno pravo, ma koliko bilo vrijedno divljenja, ipak nailazi na granice realpolitike?”
Ministar je odgovorio: „Da, ako smo iskreni – da. To je istina. Ali, da budemo iskreni: tako funkcionišu pravni sistemi. Razmislite o sebi dok vozite – da li ste se uvijek, sto posto vremena, pridržavali pravila?… Zakon kaže da u naseljenom mjestu smijete voziti brzinom od samo 50 km/h. Ipak, neki ljudi voze brže.”
Da je spomenuo Palestinu, vjerovatno bi i sam Kermani postao žrtva giljotine ušutkivanja.
Nastavio je: „Isto je i s međunarodnim pravom. U suštini, to je ista stvar. Morate se nositi s tim. Pravni sistemi postoje da pruže smjernice. Ali se nikada ne poštuju sto posto, do posljednjeg slova.”
Ministar je govorio ozbiljno, bez i najmanjeg traga satire.
Izjednačavanje međunarodnog prava sa svakodnevnim saobraćajnim pravilima, naravno, predstavlja njegovo šokantno trivijaliziranje i omalovažavanje – mada to, s obzirom na njemačku šutnju o uništenju više od 70.000 Palestinaca u Gazi od strane njemačkog saveznika Izraela, ne predstavlja iznenađenje.
Ono što je nekada bilo značajno dostignuće nakon ere nacizma, za njemačkog kancelara i njegovog ministra vanjskih poslova sada nije ništa drugo do roba kojom se može manipulisati radi vlastitih interesa. Međunarodno pravo postalo je pijun u rukama neoliberalne zapadne oholosti.
S druge strane, Kermani jasno sagledava situaciju i čvrsto se protivi američkoj prijetnji da će Iran vratiti „u kameno doba, tamo gdje mu je i mjesto”. Dok je iznosio ovu istinu pred američkim predsjednikom – koji je otvoreno razmatrao uništenje civilizacije stare više milenija – i njemačkim kancelarom – koji nije zauzeo stav protiv takvih užasa – posmatrači su zapazili bolan izraz na licu njemačkog ministra odbrane Borisa Pistoriusa; on je sjedio iza Kermanija i, po svemu sudeći, očekivao ponešto drugačiji govor.
Sramotna saučesnišnica
Ipak, uprkos Kermanijevom hrabrom potezu da na ovom događaju visoke simboličke vrijednosti suoči njemačku vladu sa stvarnošću, njegova analiza je bila pogrešna u dva aspekta: Iran nije lakmus-test za međunarodni ugled Njemačke, niti treba da strahujemo od buduće dedemokratizacije kod kuće. Ona je već uveliko u toku.
Lakmus-test za međunarodni ugled Njemačke bila je, i još uvijek jeste, njena sramotna saučesnišnica u nekoliko aktuelnih kriza: genocidu u Palestini, talasu terorizma doseljenika na okupiranoj Zapadnoj obali i „totalnom ratu“ cionističke države-garnizona protiv Libana.
Podrška koju Berlin pruža Izraelu u trenutnim okolnostima nepovratno je narušila međunarodni ugled Njemačke.
Istovremeno, uslijed neoliberalnog restrukturiranja Njemačke, procesi dedemokratizacije traju već godinama.
Namjerno podrivanje demokratije otvorilo je put ne samo selektivnoj primjeni međunarodnog prava, već i ograničavanju temeljnih prava unutar same Njemačke.
Njemačko stanovništvo se čvrsto protivi učešću svoje zemlje u istrebljenju palestinskog naroda. U nedavnom istraživanju, 73 posto ispitanika izrazilo je negativan stav prema Izraelu, dok se 80 posto usprotivilo daljem izvozu oružja u tu zemlju. Uprkos tome, broj dozvola za izvoz njemačkog oružja u Izrael naglo je porastao, omogućavajući toj državi da nastavi s vršenjem ratnih zločina.
Dok očigledno zanemarivanje volje vlastitog naroda od strane njemačke vlade već ukazuje na proces dedemokratizacije, situaciju dodatno pogoršavaju domaća ograničenja temeljnih prava – uključujući slobodu okupljanja, slobodu mišljenja i govora te akademsku slobodu – kao i kršenja pravnih procedura, a sve to u službi cionističkih krvnika.
U Njemačkoj bi trebalo vladati zatišje. Ljudi ne bi smjeli znati šta država omogućava cionistima da čine u Palestini, niti da ideologija bjelačke nadmoći, koju zastupa Izrael, izaziva dublju posvećenost Berlina nego što to čini međunarodno pravo.
Da je spomenuo Palestinu, vjerovatno bi i sam Kermani postao žrtva giljotine ušutkivanja.
(TBT, MEE)
The post ‘POGUBAN SIGNAL'Mackert: Njemačka je izabrala Izrael umjesto međunarodnog prava appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
