Splitski fotoreporter Feđa Klarić uoči izložbe “Dalmatinci” govori o hrabrim ženama koje su odgajale generacije i oblikovale identitet juga Hrvatske
“Dalmatinke su hrabre, hrabre žene, održale su život. Dalmatinci su za nas doplovili ili otišli, a žene su sve održavale u redu. Uostalom, i Dalmacija je ženstvena”, priča mi legendarni splitski fotoreporter Feđa Klarić.
Ovaj kroničar grada pod Marjanom fotografijom se počeo baviti još kao student Pravnog fakulteta radeći u Slobodnoj Dalmaciji, gdje mu je učitelj, mentor i prijatelj bio slavni Miljenko Smoje. Zajedno su proputovali cijelu Dalmaciju različitim prijevoznim sredstvima, a od tada do danas, gotovo se nikad ne odvaja od fotoaparata. Njegove fotografije, kako iz Splita, tako i iz ostatka Dalmacije, svjedoče o različitim vremenima i svim promjenama koje je svaka decenija sa sobom nosila. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, uključujući dvije nagrade za životno djelo, postao je prvi fotoreporter koji je odlikovan Ordenom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, a izabran je i u Kuću slavnih hrvatskog foto novinarstva.
Njegova nova izložba pod nazivom “Dalmatinci” otvara se u subotu, 4. jula, u okviru manifestacije “Glumci u Zagvozdu”.
Stoga razgovor s Feđom započinjem pitanjem o izložbi, odnosno o ljepoti Dalmatinskih žena, koje dolazi do izražaja na svakoj njegovoj fotografiji.
“Ako ste lokalpatriot, reći ćete da su one najljepše. U stvari, sve su žene uvijek lijepe, sa bilo koje strane, ali ovdje je more i sunce ih čini mračnijima. Sada kada nam žene iz Skandinavije ili Holandije dođu za vrijeme turističke sezone, bore se da dobiju neku boju, a evo to se steče rođenjem. A oni su turizam sa lijepim sada doprinijeli tome da su sve žene u konkurenciji. Na jednoj od fotografija možete vidjeti gospođicu Bačvicu iz 1971. godine. Ona je poznata kompozitorka zabavne muzike, htjela sam pokazati žene s mora, jer u staroj Dalmaciji se uvijek imalo što raditi, a mi smo još u starim danima išli na more jesmo, konzervativna sredina, ali zahvaljujući turizmu dobili smo slobodu u oblačenju i ponašanju u svemu“, priča mi Feđa.
Nastavljam s pričom o veslanju i ženama na moru, što nas ukratko navodi na digresiju o Veloj Luci. Pita me da li znam gdje je Oliverovo rodno mjesto, a ja mu odgovorim da znam. Naravno, riječ je o kući koja ima samo reputaciju porodične kuće, kako me podsjeća sam Feđa:
“Sad ću vam reći nešto. Živim u centru Splita, u Marmontovoj ulici, a malo dalje je bilo staro rodilište u kojem je Oliver rođen i gdje sam ja rođen. A kad sam radio u Slobodnoj Dalmaciji, barem 100 puta tjedno neko bi napisao da je Oliverov rodni grad Vela Luka, ali on je rođen u Splitu. Bili smo prijatelji, on je živio od Marmonta Luke, svi su ga zvali 100 metara od Marmontove kuće. Moramo na kraju i mi Splićani pohvaliti da je Oliver Splićanin.”
Vraćamo se na razgovor o Dalmatincima. Žene prikazane na njegovim fotografijama dolaze iz raznih krajeva Dalmacije. Pitam ga koliko se, na primjer, razlikuje mentalitet žena Zagore od onih koje žive uz more.
“Dalmatinke se ne razlikuju mnogo od ostalih žena s Mediterana. Ali ipak postoji razlika kada govorimo o životu na moru, jer kontakt s morem je kontakt sa svijetom. U Zagori su, nažalost, vjera i bijeda natjerali ove žene da žive zatvorenim životom. Kada im prva, a ponekad i kada im umre šesta rođakinja, one se odijevaju u crno i ovo odijevanje života reflektiraju u crno. Uvjeti kada je prije nekih 50 godina napravljena prva fabrika u Sinju, tamo je radila dalmatinka. To je bio odraz viševjekovne istorije, a u mojoj mladosti je bila velika razlika, kada je žena imala djecu da bi nekako preživjela, kaže ona.
Ima poseban sentiment prema ženama, kaže, zbog sopstvenog vaspitanja. Detinjstvo je proveo u Prokurativima, a kasnije u Marmontovoj, a odrastao je samo sa majkom, kao vanbračno dete. Upravo su žene, kaže, bile stubovi dalmatinskog društva, a kao takve ih je opisao i njegov prijatelj Miljenko Smoje u svojim djelima.
“Dalmatinke su hrabre, hrabre žene, održale su život. Dalmatinci su doplovili za nas ili otišli, a žene su sve održavale u redu. Uostalom, i Dalmacija je ženstvena i postoji već više od 2.000 godina, to je možda najstarija evropska regija. Žene su sve ovo sačuvale i održale. Ja sam posebno sentimentalan sa svojom djetetom, posebno sam sentimentalan ovdje, kao moja majka. takodjer imam neke veze tamo su djeca u kojoj zena nosi gvozdenu kadu,a jedino je zene,a ona je velika,nebi nista napisao da nije imao takve primjere,koji pokazuju sta zene znace u zivotu Dalmacije,ona je bila i moja sredina poznati“, kaže Feđa.
Njegove fotografije bi se najbolje mogle opisati kao životne. Na njima su prizori sa rive, sa gradskih ulica, stvarni trenuci života snimljeni kamerom. Pitam ga kako bira kadrove, da li pokušava da prikaže žene kakve zaista jesu, ili postoji želja da se iza svega ispriča neka veća priča?
“Radeći kao fotoreporter, više sam volio život, životni stil, uličnu fotografiju. I skoro ništa nisam popravljao, ali sve je bilo onako kako je život donio. Normalno je da sam uvijek imao veliki sentiment prema ženama. Imaš sliku djevojke koja dirigira orkestrom u Imotskom, a imaš i fotografije starih baka. Ja sam ih uvijek slikao s velikim poštovanjem, a ja sam uvijek htio da ih slikam s velikim poštovanjem. svima, posebno kada su žene u pitanju, na simpatičan i dobronamjeran način prema svjetlu”, odgovara.
S obzirom na to da je fotografisao životne prizore, ne čudi što se iza nekih fotografija kriju određene anegdote. Među njima se posebno ističe fotografija mladića i devojke koji šetaju ispred grupe policajaca, a policajci su izuzetno fokusirani na devojku u kratkoj suknji.
“Vidite jednu od fotografija sa rive, to je bilo u vrijeme Gay Pridea, bilo je sto policajaca, i oni su intervenisali. To je bila prva godina. A onda su momak i djevojka šetali rivom i, jasno, policajci više nisu gledali Gay Pride, nego su gledali djevojku u kratkoj suknji, i to mi je izgledalo kao da je ovo jutro prolazilo kroz grad. veliki transparent i zastave prije 15 godina, kada je bio prvi gej prajd, bio je rat, bili su topovi, a danas se vidi neki napredak”, kaže Feđa.
Posebnu pažnju privlači ženski akt koji prikazuje ženu s leđa naslonjenu na svjetionik, a iza te fotografije krije se i zanimljiva priča. Naime, među fotografijama koje je Feđa poklonio očnom odjeljenju na Firuli, ali tamo nije našla svoje mjesto na zidu.
“Imam i taj jedan ženski akt, ženu u luci okrenutu leđima i naslonjenu na svjetionik, ili fenjer kako mi kažemo. Prije 20 godina sam jedan od svojih eksponata poklonio očnom odjeljenju na Firuli, a pre neki dan sam bio tamo i vidio da su sve moje fotografije na cijelom odjelu, ali ta je nedostajala. Jedina koja je u oku bila uklonjena, bila bi uklonjena fakat na oku. svi oni sa slabim vidom, posebno muškarci, vidjeli bi “Ako pogledate tu fotografiju, na primjer, Sikstinska kapela, gdje se biraju pape, oslikana je isključivo golim tijelima. To možete učiniti u Vatikanu, ali ne možete“, kaže kroz smijeh.
Sve pomenute fotografije posetioci će moći da vide u Zagvozdu, gde će biti izložene mesec dana, tokom cele manifestacije.
“Radim to s guštom. Vedran Mlikota, on je glumac iz Zagreba, ali je Zagvozđanin i on volontira i radi tamo cijelo ljeto, dovodi glumce i umjetnike, i sve to u svoj rodni grad, ugošćuje sve te ljude.
Završavamo razgovor, a on mi na kraju kroz smijeh kaže:
“Kad dođem u Velu Luku, pokazaćeš mi Oliverovu rodnu kuću!”
U Vatikanu je, na primjer, Sikstinska kapela, u kojoj se biraju pape, oslikana isključivo golim tijelima. I tako, u Vatikanu može, ali na očnom odjeljenju na Firuli ne može, kaže nam Feđa Klarić.
