Društvene mreže posljednjih dana su se “usijale” zbog sarajevskog glumca Feđe Štukana, koji je u razgovoru za Televiziju E izjavio da muzički ukus pojedinca ne govori samo o njegovom nivou obrazovanja, već i o koeficijentu inteligencije.
„Ti kad mi kažeš koja je tvoja playlista, šta ti slušaš, ja tačno znam odmah da ti kažem koliko si pročitala knjiga, da l’ se više baviš filozofijom ili nečim drugim, mogu da ti kažem otprilike tvoj IQ“, rekao je Štukan, izazvavši lavinu reakcija – uglavnom osuđujućih – širom regiona.
Štukan pripada onoj generaciji kojoj je jedno od najvažnijih pitanja na prvom dejtu bilo: „Šta slušaš?“. Za razliku od njihovih roditelja okupiranih razvojem modela socijalističkog samoupravljanja, kojima muzički ukus uglavnom nije predstavljao bitan društveni ili identitetski marker, posljednjim generacijama tinejdžera koje će dočekati krvavi raspad Jugoslavije upravo je pitanje muzike bilo jedan od najvažnijih, često i eliminatornih faktora pri sklapanju prijateljstava i emotivnih veza. Muzički ukus određivao je ne samo političke, društvene i moralne stavove i filozofije, već i mjesta na koja izlazite, način na koji se oblačite, pa čak i srednju školu ili fakultet koji pohađate. U Sarajevu, kao i u drugim većim gradovima, mladi su se dobrovoljno dijelili na rokere, punkere, jazzere, metalce, repere…, a onda su tu bili i oni koji su slušali Merlina i Plavi orkestar, svojevrsne „hibride“ između svima prema navodima mrskih narodnjaka i pop muzike. Pripadnici ovih prvih grupa uglavnom su s otvorenim prezirom gledali na ove druge, smatrajući ih, slično onome što tvrdi Feđa Štukan, nedovoljno inteligentnim i suviše „ograničenim“ da bi s njima dijelili svakodnevnicu.
Svijet u kojem je muzički ukus predstavljao svojevrsnu ličnu kartu odavno više ne postoji. Globalizacija, internet, streaming platforme i društvene mreže izbrisali su nekadašnje stroge granice između muzičkih žanrova i njihovih publika. Današnji tinejdžeri u istoj plejlisti imaju Nirvanu, Senidah, Dubiozu kolektiv i Taylor Swift, i u tome ne vide nikakvu kontradikciju. Možda najbolji primjer za to upravo je regionalni fenomen Dine Merlina. U posljednje dvije decenije, naš “čarobnjak”, kako mu vole tepati ovdašnji mediji, puni najveće stadione i dvorane širom bivše Jugoslavije okupljajući publiku svih generacija, različitih obrazovnih profila, zanimanja i životnih stilova, kao apsolutni antipod Štukanovoj tezi o muzici kao pouzdanom pokazatelju nečijeg obrazovanja i inteligencije.
Uspjeh Dine Merlina neko može smatrati neobjašnjivim ili neopravdanim u odnosu na kvalitet njegovih pjesama, može osporavati njegov umjetnički izraz ili muzički ukus njegove publike. Ali, same razmjere tog fenomena je nemoguće negirati i ne odnositi se prema njima s poštovanjem. A poštovanje koje publika godinama pokazuje prema izvođaču podrazumijeva i odgovornost izvođača – odnosno organizatora u njegovo ime – prema publici. Sinoć, tokom prvog od tri zakazana koncerta Dine Merlina na stadionu Koševo, ta odgovornost je izostala. Nekoliko hiljada ljudi, koji su za koncert uredno platili ulaznice, nakon višesatnog čekanja ostali su ispred stadiona, a umjesto omiljenih pjesama koje su došli pjevati, frustrirano su uzvikivali: “Dino, lopove!”.
Teško da postoji bolja ilustracija koliko je tanka granica između masovne obožavanosti i masovnog razočarenja od snimaka i ružnih scena sa Koševa koji se od sinoć šire društvenim mrežama. Reakcija fanova je razumljiva jer publika koja je spremna platiti (za prosječan bh. standard ne baš jeftinu) kartu i satima čekati u redu, a pri tome su mnogi od njih putovali stotinama kilometara samo radi koncerta, istovremeno je i publika koja očekuje da će za svoj novac dobiti ono što joj je obećano. Za one koji su ostali ispred zaključanih kapija Koševa, to se nije dogodilo. Kući su se vratili razočarani i bijesni na organizatore. Dan nakon koncerta, organizatori se još nisu obratili javnosti i ponudili zvanično objašnjenje zbog čega je došlo do ovakvog sramotnog propusta. Ako je riječ o sigurnosnim razlozima, neka to objasne. Ako je problem bio u organizaciji ulaza, neka to priznaju. Ako je došlo do nečijeg propusta prilikom prodaje ulaznica, neka kažu kako će ga ispraviti i hoće li ljudi koji nisu uspjeli ući na koncert biti obeštećeni. Šutnja nije i ne može biti odgovor, pogotovo kada se radi o događaju kojem su desetine hiljada ljudi unaprijed ukazale povjerenje i platile da budu dio tog spektakla.
Možda Feđa Štukan zaista vjeruje da se iz nečije playliste može iščitati nečiji IQ, iako je to krajnje diskutabilna teorija. Ali, nema nikakve sumnje da se puno toga o jednom izvođaču može zaključiti iz odnosa prema njegovoj publici. Uspjeh Dine Merlina je izgrađen prije svega na ljudima koji ga već decenijama slušaju, kupuju njegove albume i posvećeno pune stadione i dvorane u kojima nastupa. Oni zaslužuju mnogo više od pred nosom zaključanih kapija i cjelodnevne šutnje. Zaslužuju objašnjenje. I izvinjenje.
Preuzeto sa: istraga.ba
