„Šta je ovo, Alija?!“ podviknuo je Džemaludin Latić na tadašnjeg počasnog predsjednika Stranke demokratske akcije (SDA), Aliju Izetbegovića, udarivši novinama o sto zakojim je sjedio. Sa naslovnice političkog tabloida „Dani“ pred Izetbegovićem se ukazala fotografija novoizrabranog predsjednika SDA Sulejmana Tihića. Ispod slike je bio prijeteći naslov intervjua sa dvije markirene riječi: SDA i PIVA.
„Islam je veći i od tebe!“
„ Hajde sjedi. Da poručimo kafu?“ obraćao mu se Alija ljubaznim tonom dok je stavljao naočale i okretao novine ispred sebe kako bi pročitao naslov u cijelosti.
„Je li ovo ideja …?“ zaustio je Latić, dok mu se grlo stezalo od bijesa toliko da mu je glas zadrhtao kao da je htio zaplakati.
„Nije!“ odrešito je odgovorio Alija prije nego je Džemo završio pitanje.
„Pitat ću ga za ovo…“ htio je dopuniti kako se ne slaže sa onim što sugerira naslov. Latić se već bio okrenuo od njega i šaputao poluglasno ono što mu je namjeravo toliko puta reči: “Islam je veći i od tebe!“
„Džemo“, pridigao se Alija sa stolice. „Sačekaj, razumijem te…“, krenuo je za njim da ga zaustavi.
„Pa, bolan Alija, kako ću babi na oči“, skoro plačnim glasom je rekao držeći šteku na vratima.
prema navodima je Izetbegović pitao Tihića za izjave date u intervjuu, a ovaj mu se pravdao kako se nije tako izrazio, već da je to bila slobodna interpretacija Senada Pećanina koji je vodio intervju s njim.
Nije poznato da je još neko smio ovako podviknuti na Izetbegovića. A nije to Latiću bilo prvi put. Naprotiv, vrlo često su se njih dvojica svađali kada bi mu Latić zaprijetio: „Da ti je Salih živ, ne bi se ti tako ponašao!“
Mislio je na Saliha Behmena s kojim se Latić mnogo više slagao u mnogobrojnim raspravama koje su vodili tokom šetnji u zatvorskom krugu u Foči.
Zapravo, te svađe koje su imali najčešće su skrivili drugi. Tako ga je napao kad je napisao udžbenike iz vjeronauke za srednju školu. On je nakon osnutka Bošnjačke gimnazije prvim generacijama predavao ovaj predmet pro bono, pa je po preporuci Izetbegovića napisao udžbenik.
„Eto, ja napišem, a tvoj ministar neće to da štampa. A hvali se u hrvatskim novinama kako nije bio član SDA,“ korio ga je Latić, želeći reči kakvi mu licemjeri vode ministarstvo za kulturu.
Alija je smjesta uzeo telefon i nazvao ministra Fahrudina Rizvanbegovića. Kad je spustio slušalicu rekao je Latiću da je ovaj obećao da će nešto poduzeti oko štamapanja. Po običaju, ministar je slagao!
„Vidiš, Džemo, jako mi se svidio tvoj udžbenik. Napisao si ga u duhu razumjevanja svih religija. Ja ću te podržati, radi za islam koliko hoćeš, mene ograničava moja funkcija“, pravdao mu se.
Također je Alija stajao uz Džemu i branio ga od napada unutar stranke. Tako ga je Amila Omersoftić, tadašnja direktorica BHRT, napala na jednom skupu SDA kao dezertera, jer Latićeva familija, žena i djeca, bila u Ljubljani, gdje je i on boravio više nego u Sarajevi uređujući list „Ljiljan“. Alija je izišao za govornicu i rekao da su to objeda na Latića, te da on radi po njegovim zadacima.
Ono u čemu imaju podjednaku krivicu bila je afera sa gašenjem lista „Ljiljan“, a potom i Bošnjačke televizije (BRT). Zbog korupcije Latić je kao osnivač „Ljiljana“ zatražio izvještaj o poslovanju ovog lista zbog sumnji u koruptivne radnje menadžmenta. Latić je na svoje ime dobio donaciju za pokretanje „Ljiljan“, a u javnosti se to krivo interpretira kao da je iz pokretanja lista stajao Izetbegović, odnosno SDA. Ali je Izetbegović na svoje ime dobio donaciju iz Katara za pokretanja Bošnjačke televizije. Menadžment „Ljiljana“ je manipulirao dijelom tog novca (nenamjenski utrošak sredstava) zbog čega su kasnile isplate firmi koja je radila na adaptaciji zgrade za televiziju. Tad je došlo da rascjepa frime na „Ljiljan“ i BRT.
Tadašnji visoki predstavnik Wolfgang Petrich će narediti RAK-u da oduzme frekvenciju BRT-u, što je značilo njeno gašenje. Jedina krivica je bila emitiranje jednosatnog programa iranske televizije „Sahar“. Baš onako cionistički, zar ne?!
Izetbegović je zamolio Latića da ne izlazi u javnost i ne otkriva „muslimansku sramotu“ zbog korupcije u „Ljiljanu“, što je on ispoštovao i šutio je o tome za njegovog života. Ali su mediji „pustili perje niz ćaršiju“. Tako da je presuda, koju je Latić dobio nakon jedanaest godina gnjavaže po sudovima, kada su već bili pogašeni mediji (Ljiljan i BRT), bila bez ikakve svrhe. Kako god, ova afera je ostala kao mrlja na Latićevoj biografiji.
Ali i Latić je branio Izetbegovića, mnogo više nego on njega. Nije to samo činio u „Ljiljanu“, kojeg je uređivao, već i u stranim medijima. Tako je vodio veliku polemiku u hrvatskom vodećem listu „Vijesniku“, sa tadašnjim vodećim režimskim piscem u Hrvatskoj Ivanom Aralicom. Aralica je napadao Izetbegovića sa pozicija islamskog fundamentalizma. Latić je to naravno demnatirao i izdominirao nad Aralicom u polemici.
Inače, Latić je Izetbegovića uspoređivao sa Vaclavom Havelom, tvrdeći da su to jedina dva lidera u postkomunističkim društvima koji se iskreno zalažu sa zapadne liberalne vrijednosti. U biti zaista su obojica zastupali „moć nemoćnih“, kako se to izrazio Havel u svojoj kultnoj knjizi. Ali se ne mogu pohvaliti uspjehom kao državnici; Havelova država se raspala bez rata, a Alijina samo što nije.
E, kad je Havel došao u Sarajevo, Abdulah Sidran je tražio da mu se organzira susret sa intelektualcima. Taj susret će se desiti u Kamernom teatru. Nakon što se Havel vratio u zgradu Predsjedništva, obratio se Aliji: „Moj Predsjeniče, s kim ti imaš posla?! Pa ovo su bili svi komunisti. Osim jednog“.
Tog jednog, kojeg je Havel izdvojio, Izetbegović je prepoznao kao Latića.
Te polemike koje je Latić vodio u medijima nisu mu baš priskrbile pozitivan imidž. A pošto je slovio kao nezvanični ideolog Izetbegovića, to se negativno održavalo i na njegov imidž. Jedna od tih nesretnih polemika je bila sa Markom Vešovićem koju je ovaj isprovocirao. Latić mu naprosto nije ostao dužan na uvrede koje mu je ovaj opetovano upućivao u tekstovima objavljenim u „Slobodnoj Bosni“. „Nije mi drago kad se bosanski pjesnici svađaju“, prokomentirao je Izetbegović te polemike, ne želeći da drži Latićevu stranu.
Koliko je Latić p(l)atio zbog Izetbegovića
Pred samu smrt u jednom intervjuu Iztebegović će izjaviti da mu je bliži Sidran od Latića. Nije poznato da je Latić javno komentirao ovu izjavu, ali je sasvim razumljivo da ga je to pogodilo. Jer samo Latić zna koliko je u životu p(l)atio zbog Izetbegovića. A nije on birao Aliju za prijatelja, već je Alija izabrao njega. Bilo je to negdje početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je objavljena slikovnica „Amberom ti cvali puti“, u kojoj je Latić prepjevao kultnu arapsku ilahiju „Taleal bedru alejna“. Alija se raspitao preko Hasana Čengića, kojeg je poznavao kao rođaka svoje supruge, ko je autor. Tako će Čengić odvesti Latića u Izetbegovićev stan. Njih dvojica su tada vodili predavanja za studente u Tabačkom mesdžidu. Ta pradavanja su, uz Izetbegovićevu knjigu „Islamska dekleracija, bila okosnica optužnice na montiranom Procesu 83. godine.
Nije Latić uhapšen skupa sa Izetbegovićevom grupom. Njega su uhapsili tek nakon tri mjeseca. U međuvremenu je Latić svake sedmice išao u zatvor pokušavajući Hasanu Čengiću uručiti paket. Naivno je vjerovao da bi Hasnu bilo lakše da su i tamo skupa.
I kad je uhapšen i doveden pred isljednike vidio je da ih zanima isključivo “Islamska deklracija“. On je priznao da poznaje Izetbegovića i da je čitao dijelove te knjige objavljene u „Takvimu“ koji su bili potpisani pseudonimom L.S. B., koji je koristio Izetbegović kao uzevši prva slova imena svoje djece.
Kad su mu isljednici poturili da potpiše dulji iskaz, kojeg su fabricirali ubacivši teške optužbe na Izetbegovića, Latić je odbijao to potpisati. Odolijevajući pritiscima isljednika, uz prijetnje i psovke, iscporljen zbog nespavanja i torture, pored kancelarije je naišao šef Državne sigurnosti Duško Zgonjanin. Upitavši ih kako ide, na što su mu isljednici odgovorli da odbija potpisati, ovaj se obratio Latiću. „Zašto nećeš da potpišeš?“ „Neću, jer su to laži!“. „Znaš li kome si rekao neću?!“ „Ne zanima me koste Vi, neću potpisati!“ Zgonjanin ga je ošamario: „Za to ‘neću’ dobit ćeš šest godina!“ Tako je i bilo, Latić je osuđen šest i pol godina zatvora.
U Zenici je bio skupa sa Hasanom. Komunsti su bili nakastili ubiti ih. Radili su u zloglasnoj topionici čelika u tri smjene. Posebno su bile paklene zimske noćne smjene kad su vani vrlo niske temperatuture, a u topionici vrlo visoke. Obojica su bila oboljela od tuberkoloze. Pored toga kažnjavali su ih samicama. Hasan je više puta boravio u samici. Kad su Džemu odveli u samicu, poslali su mu zloglasnog policajca da ga „dozove pameti“. Bio je to korpuletni Srbin koji je svojom palicom „utjerivao strah u kosti“ osuđenicima. Onako svezanih ruku za halku na betonu, Latić je prepoznao „posjetioca“ u samici. Psujući mu, usmjerio se na njega držeći palicu u rukama. Prestravljen i bespomoćan Latić je kriknuo:“Allaaah!!!“ Sklopio je oči i čekao udrac nakon kojeg će ga obliti krv po licu, prije nego se onesvjesti. No, udarac je izostao?! Kad je otvorio oči više svoje glave vidio je ukočenu ruku koja drži palicu. Katil se samo okrenuo i zatvorio vrata.
Potom će mu Udba poslati boksera, Ciganina, da ga provocira dok je tajno iftario sam u sobi, jedući ostatke hrane iz paketa kojeg je dobivao od familije jednom mjesečno. Bokser mu je htio uzeti zvrk bureka dok je nehatno prolazio pored njegovog kreveta, na što je Džemo negodovao. Ovaj ga je udario šakom u lice. Duga priča, koja će sezavršiti kosmičkom pravdom, jer se taj bokser ubio u zatvoru.
Ivo Lola „naše revolucije“
Tu, u topionici čelika, iskalilo se Hasanovo i Džemino prijateljstvo. Iako su po karakteru sušte suprotnosti, Hasan konspirativan i samozatajan, a Džemo pjesnički naivan i otvoren, bili su kao sijamski blizanci i istomišljenici kad je islam u pitanju.
Takve ih je iskoristio Alija kao svoja dva „čelična ankera“ u usponu do trona nacionalnog vođe. Čengić nikad nije napustio SDA, ali sa Izetbegovićem se razišao faktički odmah po svršetku rata. Sa Sulejmanom Tihićem je samo fromalno komunicirao, a suštinski više je sarađivao i sa Nijazom Durkovićem, kao predsjednikom SDP-a, i sa Harisom Silajdžićem, kao predsjednikom S za BiH, nego s njim kao predsjednikom SDA. Takav je bio Čengićev stil. On je bio bošnjački Makijaveli u politici. I Izetbegović ga je takvim opisao: „Kuda Hasan prođe tuda trava ne raste“.
Ni Latić zadugo nije obznanjivao svoje napuštanje SDA. A nakon tog sukoba sa Alijom zbog Tihića, nikad više nije viđen u Centrali SDA, niti na nekom stranačkom skupu.
Alija ga je pred smrt pozvao u bolnicu da se halale. „Da si se samo rodio da napišeš „Šehide“, imao si se radi čega roditi“, govorio mu je Alija prilikom posljednjeg razgovora.
Oni koji su u Džemi vidjeli Ivu Lolu Ribara „naše revolucije“ bili su u pravu. Njegova himan „Ja sin sam tvoj“ postala je planetarno popularna. Ali, kao što je Tito žrtvovao mladog Ribara, dva dana uoči zasjedanja AVNOJ-a, zbog toga što je Lolina popularnost u revoluciji počela da „ugrožava“ Titovu, tako su Alijini dinastički nasljednici smatrali da njegov „ideolog“ i „pisac“ ugrožava njegovu idolatriju, i zato je Dž.L. morao biti žrtvovan – pod optužbom da je „vođa islamskog radikalizma, a to je postao najopasniji politički krimen u Sarajevu. Uvidjevši to Latić se povukao bojeći se, zašto to ne reči, za svoj život.
Ali, odnosi Latića i Izetbegovića zahladnjeli mnogo ranije, možda s jeseni 1993. godine. Latić se sjeća tog dana (25. septembar), kada je sazvan Prvi bošnjački sabor. Bilo je hladno, Sarajevo opkoljeno, tenkovi i snajperi sa brda sijali su smrt po gradu. Ali taj dan kao da je bilo zatišje.
Glavna tema bila je: neki mirovni plan kojim su međunarodni posrednici nudili „administrativnu“ podjelu , de facto – uniju triju republika od kojih bi se, u dogledno vrijeme, svaka mogla na referendumu odvojiti ili osamostaliti. (Zaboravio je detalje.) No u prvi plan je na tome skupu od nekih pet stotina- hiljadu ljudi u sali hotela Holiday Inn vraćanje historijskog imena našeg naroda. U pročelju je sjedilo Radno predsjedništvo. Moderator je bio bivši Latićev profesor dr. Enes Duraković. Sjeća se da su u prvom redu sjedili Alija Iztebegović, dr. Ejup Ganić, reis Mustafa Cerić… Primjetio je da na skupu nije bilo Muhsina Rizvića, a ni Hasana Čengića. On je sjedio do Atifa Purivatre, koji se samo smješkao i nije se javljao ni za kakvu diskusiju.
Zapravo, o historijskom imenu i nije bilo diskusije. Prof. Duraković je trijumfalno najavio Aliju Isakovića kao kulminaciju pameti našeg naroda, dao mu riječ, on je slavodobitno počeo govoriti, zapravo on je samo izdiktirao da smo mi Bošnjaci, da mi nikoga nećemo pitati za svoju sudbinu, i to ime je AKLAMACIJOM prihvaćeno gromoglasnim aplauzom.
Sjeća se citata Alije Isakovića: „Mi smo uvijek znali šta nismo, ali nismo znali šta jesmo.“ Poslije njegovog referata, zapravo, tek nećemo saznati šta jesmo – jer se on založio za kontradiktvornu stvar: jezik bosanski, a narod bošnjački.
Sve je to, kada se danas posmatra sa distance, bila vrhunska režija u kojoj je 500-1000 ljudi glasalo u korist svoje štete – bez razmišljanja, u korist Režisera koji je navio i Aliju Isakovića, i sve ove glave da odigraju po planu kakav je njemu bio već davno zadat i koga je on prilježno provodio – ne obaziraući se na cijenu izraženu u hiljadama izgubljenih života i ognjišta.
Otprilike su ovakvi njegovi pogledi i bolna sjećanja na taj historijski događaj. A kad mu je Sidran potvrdio da je vidio u džepu Enesa Durakovića nekakav Ustav, nekakve naše Republike, nije se mogao načuditi na šta su bile spremne te bošnjačke intelektualne havetinje.
Za Latića su ova sjećanja bila bolna jer je prije toga Izebegović vršio na njega pritisak da piše tekstove na temu podjele Bosne. Naravno da Latić nije napisao niti jedna takav tekst, kao što je odbijao objaviti bilo čiji tekst koji bi načinjao tu temu. I nije poenta u tome, već je poenta u njegovom intimnom razočarenju u Izetbegovića. Stoga dvije teme nikad nisu bile predmet njihovog razgovora – Bošnjački sabor i Daytonski mirovni sporazum. Izetbegović je znao da mu Latić to nije mogao ukabiliti. Jest mu dao do znanja da nije smio dopustiti da tako ponize Rizvića, na šta mu je Alija rekao da ga je i njemu žao. Rizvić je bio Džemin profesor na Filozofskom fakultetu. Tajno ga je protežirao i ideološki profilirao. Latić je bio jedan od najboljih studenata na fakultetu i dobitnik je srebrne značke „Hasan Kikić“. Studentica koja je dobila zlatnu značku, danas je anonimna osoba, ali je tad bila član Partije.
E, kad je umro Hasan Čengić, Latić je njegovu smrt doživio kao smrt rođenog brata. Klanjao mu je dženazu u rodnoj Ustikolini i tješio mu roditelje koji su ga voljeli kao svog drugog sina.
Tuga zbog prerane smrt i bolne uspomene na zatvorske dane koje su ga obuzele nakon dženaze, izazvale su mu košmarne snove u kojima je Hasan bio glavni lik. U takvom halu nazvao ga je Senad Hadžifejzović da mu da izvjavu povodom neke bizarne teme koje je pokrenuo jedan notorni SDA-ov bot, inače morbidan i umobolan tip.
„Ma pusti to, Senade, daj da dođem u emisiju da im kažem ono što im nikad nisam rekao!“ moljakao ga je Džemo ljut k'o ris.
Tad je optužio AIzetbegovića kako nije smio priznati Republiku Srpsku i potpisati takav mirovni sporazum. Na potpitanja voditelja Hadžifejzovića „šta ako je morao?!“ Latić je u afektu, baš onako pjesnički, izgovorio: „Ništa se ne mora u životu, na koncu ima „kanapče!“.
Već danas su mnogi Bosanci bliži Latićevom stavu, ali tad su oba reisa, sadašnji Husien Kavazović, i bivši Mustafa Cerić, kao dva čuvara kulta Alije Izetbegovića, osudila Latićev istup, sugerirajući da ni njegova djela nije „džaiz“ čitati, niti je njegovo mišlejnje kao alima „sahi“. Tako su bacili anatemu na njega, a njegova djela proskribirali. Pa je Latić, kao pjesnik koji već pola stoljeća piše, ilahije, kaside i mevlude, kako bi raspjevao tužne i kaharne duše muslimanske, bukvalno ugušen u džematima. A šta bi Bošnjaci, kao nacija, učili, ili pjevali u Potočarima na dan sjećanja na šehide Srebrenice, da nije njegovog „Inferna“?
Zato raskol između Izetbegovića i Latića ima dalekosežnije posljedice od svih prethodnih. A on se desio po jednostvanoj formuli: Latić je toliko zavolio svoj narod, Bosanske Muslimane, da je sve ono čime ga je Bog obdario tom narod hedijom učinio, a taj narod je izlio svoju ljubav na Aliju.
I šta je drugo presotalo Pjesniku u životu, do da se vrati svojim sapatnicima koji su zbog islama prošli kroz komunističke kazamate i svojim spisateljskim darom osvjetli njhove zaboravljene živote i muslimansku proskribiranu povijest. Njegov najnoviji roman, „Ždralovi sa istoka“, govori upravo o tome. Ovo je samo prvi tom njegove najavljene tetrologije.
Ako je sad Latić anatemiziran, a Izetbegović idealiziran, ne znači da će u konačnici sud povijesti biti takav. Tim prije što će, kako je rekao Winston Churchill, „njemu povijest biti naklonjena, jer je on piše“.
(Kraj)
(TBT, Istraživački tim)
The post ANATOMIJA RASKOLA: Džemaludin Latić – Ja sin sam tvoj! appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
