Jedan od ključnih, gotovo filmskih preokreta dogodio se zahvaljujući artiljerijskoj vojarni na otoku Žirju. Samo dva dana prije napada, 14. septembra, Baltić je prešao na hrvatsku stranu i predao radne topove sa ogromnom količinom granata. Nastavio je da šalje lažne izvještaje komandi JNA, koja nije imala pojma šta se dogodilo
Bakino ljeto. Bilo je to 16. rujna 1991. Točno u 17.57 sati nad Šibenikom se oglasila sirena. Bio je to signal za početak sedmodnevne bitke koja će se pokazati ključnom za opstanak Hrvatske, bitke koja će, unatoč svojim herojskim podvizima i strateškom značaju, ostati u sjeni desetljećima. Dok su tenkovi 9. kninskog korpusa JNA pod komandom Ratka Mladića izbijali na Šibenski most, prijeteći da će prepoloviti Dalmaciju i time razbiti obranu mlade države, malobrojni i slabo naoružani branitelji pripremali su se za borbu koja je izgledala gotovo beznadežno. Tih sedam dana, poznatih kao Rujanski rat, postali su simbol otpora, prve velike pobjede u Domovinskom ratu i prekretnica koja je agresoru pokazala da srce kuca čelik.
Operacija ‘More’
Napad na Šibenik bio je dio pomno planirane operacije JNA pod kodnim nazivom “More”, čiji je cilj bio izbijanje na obalu, zauzimanje ključnih dalmatinskih gradova i presjek Hrvatske, dovodeći jug zemlje u potpunu izolaciju. Čim su stigli do Šibenskog mosta, neprijatelj je teritorijalno ubjedljivo pobijedio Hrvatsku, a južna područja su se našla u gotovo bezizlaznoj vojnoj situaciji. Plan, koji je operativno vodio Ratko Mladić, bio je lukav i opasan: napadom iz dva smjera, Baljci – Drniš – Pakovo Selo i Bribirske Mostine – Gaćelezi – Šibenski most, namjeravao je napraviti dvostruki obruč oko Šibenika i Skradina.
Disparitet moći je bio ogroman. Na hrvatskoj strani liniju odbrane dugu više od 120 kilometara držala je 113. brigada Zbora narodne garde sa oko 1.400 pripadnika, uz podršku oko 1.380 pripadnika MUP-a i 500 pripadnika 4. bojne 4. brigade ZNG. Njihovo naoružanje bilo je gotovo simbolično: lako pješadijsko oružje, desetak minobacača, nekoliko protuavionskih topova i ograničena količina protutenkovskog oružja. S druge strane, JNA i snage pobunjenih Srba brojale su preko 5.000 vojnika, sedamdesetak tenkova T-55, pedesetak oklopnih transportera, sedamdesetak topova raznih kalibara, 50-ak borbenih aviona, deset helikoptera i skoro čitavu jugoslovensku ratnu mornaricu (JRM) u luci Sibe (JRM) vodeno područje.
Pakao prvih dana i otpor na mostu
Tog 16. septembra, dok je Jugoslovenska mornarica blokirala luku, dve oklopne kolone JNA su nezadrživo napredovale. Zbog loše procjene komande 113. brigade, koridor preko Zatona je ostao nebranjen, pa su tenkovi bez borbe stigli na samo četiri kilometra od grada. Počeo je opšti napad sa kopna, mora i vazduha. Granate su padale na Šibenik i Vodice, a branitelji su brzo postavili protutenkovske barijere. Nešto poslije 20 sati kod mosta je uništen prvi neprijateljski tenk T-55, što je bio prvi znak da se branioci neće predati bez borbe. Međutim, već sutradan, 17. septembra, borbe su donele i prvu žrtvu. U pokušaju da se naftom uništi oklopno vozilo, poginuo je 24-godišnji pripadnik specijalne policije Marinko Kardum, čije je ime postalo sinonim za hrabrost.
Dok se neizvjesna završnica odvijala na mostu, hrvatske snage izvele su slučajno, ali ključnu akciju. Naime, operativci 113. brigade su za noć sa 16. na 17. septembar planirali operaciju “Robert”, zauzimanje kasarni Zečevo, Kruščica i Smokvica kod Rogoznice. Ljudi su bili u Vodicama, ali su zbog izbijanja neprijatelja na most tajno prebačeni čamcima u Brodaricu. U naredna 72 sata ove kasarne i njihove topničke bitnice pale su u hrvatske ruke, što će se pokazati odlučujućim za daljnji tok bitke.
Čudo sa Žirja koje je spasilo grad
Jedan od ključnih, gotovo filmskih preokreta dogodio se zahvaljujući artiljerijskoj vojarni na otoku Žirju. Odlučujuću ulogu u tome imao je tadašnji oficir JNA, hrvatski Srbin Željko Baltić, komandant bataljona. Samo dva dana prije napada, 14. septembra, Baltić je prešao na hrvatsku stranu i predao radne topove sa ogromnom količinom granata. Nastavio je da šalje lažne izvještaje komandi JNA, koja nije imala pojma šta se dogodilo. Kada je napad počeo 16. septembra, topnici sa Žirja, pod komandom Baltića i Mira Alića, dobili su naređenje da otvore vatru na brodove JRM. Šok u komandi JNA bio je potpun. Nakon što je jedan brod pogođen, ostatak flote se panično povukao prema Visu, van dometa topova. Probijena je pomorska blokada Šibenika, a snažni topovi sa Žirja usmjerili su vatru na neprijateljske položaje na Šibenskom mostu, napisao je. Mok.
Oba! Oba!
Dok su po mostu udarali topovi sa Žirja, a kasnije i sa osvojenog Zečeva, u samom gradu se odvijala još jedna nevjerovatna akcija. Zaposleni u Remontnom brodogradilištu “Velimir Škorpik”, iako su bili sami u okruženju, uspjeli su za sedam dana otuđiti čak 34 vojna broda JNA. Među njima je bila raketna topovnjača (kasnije “Šibenik”), torpedni čamac (“Vukovar”), spasilački brod (“Faust Vrančić”) i desetine drugih plovila. Ova oteta flota, koja je činila više od 90 posto svih brodova kojima će Hrvatska ratna mornarica raspolagati u ratu, postala je okosnica HRM-a.
Istovremeno, otkazala je i druga ruka Mladićevih kliješta. Kolona tenkova koja je napredovala preko Drniša zaustavljena je 20. septembra u žestokim borbama kod Pakova Sela. Pripadnici 113. brigade, PU Drniške i vod 4. gardijske brigade uništili su tenk i oklopni transporter, čime su neprijatelju nanijeli gubitke i osujetili plan potpunog opkoljavanja Šibenika.
Moral branitelja i cijele Hrvatske dostigao je vrhunac 21. septembra. Tog dana, tokom žestokih zračnih napada, pripadnici protivvazdušne odbrane stacionirane kod Zečeva oborili su dva aviona JNA. Snimatelj Ivica Bilan snimio je legendarni trenutak, a uzvik defanzivca Filipa Gaćine – “Obojica, obojica! Obojica su pala!” – postao simbol otpora i prkosa. Iako su kasnije analize pokazale da je u toj konkretnoj akciji jedan avion definitivno pogođen i srušen, dok je drugi vjerovatno oštećen, propagandni i moralni efekat snimka bio je nemjerljiv. U vrijeme kada su sa drugih ratišta stizale samo loše vijesti, ovaj događaj je dao nadu cijelom narodu. Nažalost, sudbina Filipa Gaćine bila je tragična; nakon rata zaposlio se kao pirotehničar i poginuo 1998. godine prilikom deminiranja.
Vodeći kontra udarac i otpuštanje mosta
Osim Šibenika, meta napada bile su i susjedne Vodice koje su bile poluokružene. Komandant odbrane Ante Buha prisjetio se kako su branitelji u prvim trenucima bili gotovo goloruki.
– Nismo imali ni protivtenkovske mine, ali smo na prilazne puteve postavljali gomile kamenja i ježeva i tako obmanjivali neprijatelja koji nije mogao znati da li su prepreke minirane ili ne – ispričao je Buha Slobodna Dalmacija.
Upravo su branioci Vodija, pojačani manjom grupom Frankopanskog bataljona, izveli ključnu akciju 21. septembra. U protutenkovskom napadu kod mosta su uništili tenk i borbeno oklopno vozilo, što je bio početak kraja neprijateljskih snaga. Sljedećeg dana, 22. septembra, uz snažnu artiljerijsku podršku Žirja i Zečeva, hrvatske snage su krenule u odlučan protunapad s obje strane mosta. Neprijatelj je, suočen sa gubicima i slomljenim moralom, počeo da se povlači prema Gaćelezima. U podne su pripadnici bojne Frankopan i 113. brigade prvi prešli oslobođeni Šibenski most. Opća opasnost za Šibenik, koja je trajala neprekidno sedam dana, ukinuta je 23. rujna. U tih sedam dana, dok su granate padale na grad, u šibenskom rodilištu rođeno je 22 djece.
