Ako se zapitamo zašto nema tzv. normalnih glasova iz Srbije u jeku kolektivnog oplakivanja zločinca i slavljenja zločina, ne treba skliznuti u provaliju odbacivanja svih građana i građanki Srbije. Javni glasovi i privatni stavovi nisu isto.
Važnije je istaći da u javnom prostoru Srbije, a i u javnosti njezinog bosanskog proksija pod imenom Republika Srpska, nema racionalnih glasova jer su to strogo kontrolirana društva. Srbija se pod Aleksandrom Vučićem pretvorila u despotiju – administrativno, politički, mentalno. U Republici Srpskoj ima pokoja oaza otpora Miloradu Dodiku; te oaze, međutim, ne dotiču pitanje genocida. Štaviše, često se trude nadmašiti vrhovnika iz Laktaša.
Aleksandar Vučić i Milorad Dodik izbjegavaju direktno učešće u genocidoljubnim procesijama, ali Srbima s obje strane Drine samo ostavljaju prostor da nesmetano uživaju u festivalu ratnog zločinstva i poratne moralne bijede.
Već tri decenije srpska politička, akademska, kulturna i medijska elita usađuje u ovaj narod duh razaranja i zla, omogućujući mu da slavi zločine i vjeruje da je odbrana naslijeđa genocida temeljni nacionalni interes. Genocid je tako postao vrijednosna armatura savremene srpske nacije. Kada i kako će se to zlo vratiti kući – srpsko je pitanje.
Nema iole relevantne opozicione političke snage koja bi se usudila pokvariti festivalsku atmosferu ispraćaja vrhovnog ratnog zločinca. Ako se neko iz Sarajeva, Mostara, Tuzle, Zenice, Bihaća… tome još i nadao – idealna je prilika da se oslobodi zablude.
Baš kao što je Sarajevo u augustu živjelo festivalski, tokom SFF-a, tako i Beogradom ovih dana paradiraju navijači, političari, ratni veterani; stari i mladi, muškarci i žene. Oba grada festivalskim ponašanjem slave svoj identitet. Sarajevo svake godine obnavlja duh otvorenog grada kulture i zabave – nekima je to iritantno, i mnogi s pravom upozoravaju na ispraznost zabave i izostanak istinske kreativne energije.
Beograd, četiri sata vožnje sjeveroistočno, utvrđuje identitet prijestolnice političkog zla. I u njemu je mnogo istinske destruktivne energije.
Naša je briga da se ta energija ne isprazni preko Drine. Svo naše izučavanje, analiziranje i političko artikuliranje vezano za genocid mora se usmjeriti ka tom cilju.
Bošnjaci Srbima ne mogu niti trebaju više objašnjavati zašto – nakon što su ga već počinili – ne bi smjeli slaviti genocid.
Bošnjaci se moraju okrenuti sebi. Ne Evropskoj uniji, ne Turskoj, ne Americi, ne – pogotovo! – Ujedinjenim nacijama i njihovim rezolucijama, koje nam sadašnji bošnjački član Predsjedništva Denis Bećirović i dobar dio elite formalno zadužene za pamćenje genocida predstavljaju kao historijski uspjeh.
Uspješnosti tih i takvih rezolucija i te i takve diplomatije pričanja i pisanja saopćenja upravo svjedočimo ovih dana.
Historijski uspjeh ovog naroda jeste Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ona vojna sila iznikla iz naroda, vođena potrebom preživljavanja i težnjom za slobodom i nezavisnošću. Ona vojska čiji najviši komandanti nisu osuđeni za teške zločine.
Prvi zadatak jeste nikada ne prihvatiti brutalnu logiku prihvatljivosti genocida. Jer vojske, narodi i ljudi mogu biti nemilosrdni prema neprijatelju ne prelazeći granice čovječnosti. Prije tri decenije smo sami to pokazali.
Preuzeto sa: istraga.ba
