Fotografije koje NASA-ini roveri desetljećima šalju s Marsa nepresušan su izvor fascinacije, a povremeno i zbunjenosti. Uz standardne snimke pustih krajolika, povremeno se pojavi anomalija koja zapali maštu javnosti i potakne rasprave o mogućnosti izvanzemaljskog života. Posljednja u nizu takvih misterija je neobična, tamna silueta nalik na meduzu, snimljena kako lebdi iznad jednog Marsovog brda. Iako je fotografija nastala još u kolovozu 2023. godine, tek je nedavno postala viralna, pokrenuvši lavinu teorija o njezinu podrijetlu, piše Science Alert.
Zagonetnu sliku snimio je rover Curiosity u krateru Gale, tijekom svog 3924. marsovskog dana na planetu. Na lijevoj strani inače uobičajenog prizora stjenovitog terena, vidi se malena, tamna mrlja koja neodoljivo podsjeća na meduzu s krakovima koji kao da dodiruju vrh udaljenog brda. Neki su je čak usporedili s tripodima iz klasika H. G. Wellsa “Rat svjetova”. No, ono što ovu pojavu čini posebno intrigantnom jest njezina prolaznost. Zahvaljujući NASA-inoj praksi rutinskog snimanja višestrukih fotografija iste scene, znanstvenici su imali ključan podatak za analizu. Naime, slike istog kadra, snimljene istom navigacijskom kamerom samo trinaest i dvadeset pet sekundi ranije, ne pokazuju apsolutno nikakav trag neobičnog objekta. Jednako tako, na snimci napravljenoj otprilike sedamdeset osam minuta kasnije, “meduza” je također nestala. To je gotovo siguran dokaz da se ne radi o fizičkom objektu ili trajnoj pojavi na marsovskom pejzažu, već o nečemu što se dogodilo unutar same kamere.
Najvjerojatnije i znanstveno najutemeljenije objašnjenje za ovu anomaliju jest udar kozmičke zrake u senzor kamere. Kozmičke zrake su visokoenergetske čestice koje neprestano putuju svemirom. Dok je Zemlja velikim dijelom zaštićena svojim magnetskim poljem i gustom atmosferom, Mars takvu zaštitu nema.
Njegova atmosfera iznimno je rijetka, sa samo oko 0,5 posto mase Zemljine, a globalno magnetsko polje ne postoji. Zbog toga su NASA-ini roveri na površini Crvenog planeta znatno izloženiji ovom kozmičkom bombardiranju.
Kada takva čestica udari u silicijski CCD detektor kamere, na njemu stvara lokalizirani električni naboj. Proces obrade slike kasnije oduzima pozadinsko mjerenje od stvarne ekspozicije, što svijetli trag naboja pretvara u tamni artefakt na konačnoj slici. Oblik “meduze” s krakovima mogao bi biti posljedica procesa koji se naziva difuzija naboja, gdje se električni naboj širi duž stupaca piksela na detektoru. Budući da je riječ o trenutačnoj interakciji, a ne o trajnom oštećenju, artefakt se pojavljuje na samo jednoj fotografiji. Slični događaji nisu rijetkost.
Kako je još 2014. objasnio Justin Maki iz NASA-inog Laboratorija za mlazni pogon (JPL), u tisućama slika koje je Curiosity poslao, artefakti uzrokovani kozmičkim zrakama pojavljuju se gotovo svaki sedmica, najčešće kao svijetle točke ili crte.
Druge tehničke mogućnosti i bujna mašta
Iako je kozmička zraka najizgledniji krivac, ne mogu se u potpunosti isključiti ni druge tehničke greške. Kako napominje portal EarthSky, vrijednost piksela može se promijeniti u bilo kojem trenutku između senzora i konačne slikovne datoteke na Zemlji – unutar elektronike za očitavanje, tijekom kompresije podataka na roveru ili tijekom prijenosa prema Zemlji. Bilo kakav temperaturni skok, gubitak paketa podataka ili greška u kalibraciji mogla bi stvoriti sličan tamni artefakt.
Naravno, gdje znanost nudi oprezna objašnjenja, mašta korisnika društvenih mreža nudi puno uzbudljivije scenarije. Nakon što je fotografija postala viralna, platforme poput X-a preplavili su komentari. “Surfer na Marsu??”, zapitao se jedan korisnik, dok je drugi ustvrdio: “Prva slika NLO-a u obliku meduze na Marsu. Sjajno.”
Neki su u silueti vidjeli strašilo, dok su drugi bili uvjereni da se radi o nečemu “zanimljivom, zasigurno”. Upravo takve misterije čine istraživanje svemira toliko privlačnim široj javnosti, hraneći vječnu ljudsku znatiželju i pitanje – jesmo li sami?
Ovaj slučaj samo je posljednji u dugom nizu primjera pareidolije – psihološkog fenomena prepoznavanja poznatih oblika u nasumičnim uzorcima. Povijest istraživanja Marsa puna je takvih “otkrića”. Od famoznog “Lica na Marsu” koje je 1976. snimila sonda Viking 1, a za koje se kasnije ispostavilo da je samo igra svjetla i sjene na brdu, pa do novijih primjera. Roveri su snimali stijene koje su podsjećale na ljudske glave, bedrene kosti, gljive, pa čak i “zmajeve kosti”, kako su neki opisali neobične stjenovite formacije. Svaki put, detaljnija analiza pokazala je da je riječ o fascinantnim, ali potpuno prirodnim geološkim formacijama.
*uz korištenje AI-ja
Preuzeto sa: www.24sata.hr
