Miroslav Milenković nije mogao da izdrži maltretiranje majora JNA Marka Stupića. Gotovo ritualno, kleknuo je na jedno koleno, naslonio bradu na pušku i pucao
Na današnji dan prije 35 godina počeo je opći napad na Vukovar. Grad je prolazio kroz pakao narednih 87 dana, a među hiljadama priča iz tog vremena ostala je skoro zaboravljena sudbina Miroslav MilenkovićRezervista JNA i otac dvoje dece iz Srbije. Ispred njega su bile dvije kolone: jedna je išla u Vukovar, druga je odbijala rat. Milenković nije išao ni kod jednog od njih.
MAJKO HRABROST
360°
Kata Šoljić: Moja četiri sina; Niko, Mijo, Ivo i Mato dali su živote za hrvatsku slobodu
bila je nedjelja, 25. avgusta 1991. godine. Jutarnju tišinu zamijenili su rafali, tenkovi, artiljerija i eksplozije. JNA je na ulice poslala oklopna vozila, a napadu su se pridružile srpske snage iz okolnih gradova. Dan ranije Luka Andrijanić oborio avion JNA iznad Borovog Sela koji je napadao položaje hrvatskih snaga na silosu Đergaj.
On je također preminuo u nedjelju ujutro Božo Biondamladi pripadnik Antiterorističke jedinice Lučko. Samo nekoliko sati ranije jeo je još topao kruh i smijao se s ostalim veteranima na Trpinjskoj cesti. Kada je pokušao pretrčati ulicu kako bi zauzeo položaj sa kojeg bi mogao djelovati na transporter JNA, pogođen je iz mitraljeza. Kasnije su na njegovom tijelu pronašli sedam prostrelnih rana, jednu u srcu. Smatra se prvom žrtvom otvorene agresije JNA na Vukovar.
To je bio samo početak. U mjesecima koji su uslijedili, Vukovar je gotovo sravnjen sa zemljom. U najtežim danima na grad će pasti hiljade projektila, nestaće struja, voda, hrana i telefon, a podrumi će biti ispunjeni civilima, ranjenicima i decom. Hrvatski branitelji, iako višestruko slabiji u ljudstvu, oklopu i artiljeriji, izdržat će skoro tri mjeseca. Grad će pasti 18. novembra 1991. godine
Ali dok se Vukovar borio protiv vojske koja ga je okruživala, s druge strane Dunava se odvijala druga, mnogo manje poznata pobuna. Nisu svi koji su bili mobilisani od strane JNA hteli da idu u Hrvatsku. Jedan od njih je bio Miroslav Milenković.
Građevinski radnik iz Gornjeg Milanovca, muškarac u ranim pedesetim i otac dvoje dece, dobio je poziv za mobilizaciju, uniformu i pušku. Kao rezervista JNA završio je u Šidu, odakle su jedinice upućene u Vukovar. Tada više nije bilo sumnje šta ih čeka s druge strane granice. Vukovar se branio, JNA je skupljala snage, a otpor odlasku na hrvatsko ratište širio se među mobilisanim rezervistima širom Srbije. Neki nisu hteli da umru. Neki nisu hteli da ubiju. Neki nisu prihvatili objašnjenje zašto su uopće morali ići u rat.
Express prethodno je opisao dramatičnu situaciju u kojoj se Milenković našao. Prema ovoj evidenciji, rezervisti su bili izloženi pritiscima i prijetnjama, dok su se ljudi koji su odbijali ići na front suočavali s optužbama da su kukavice i izdajice. Ustaški Staljingrad, kako su ga tokom opsade nazivali pojedini srpski mediji, bio je pred slomom. Moral rezervista je takođe bio pred kolapsom. Hiljade iznenada mobilisanih očeva odbilo je da odnese oružje u Hrvatsku i puca na razoreni grad.
Pretnje streljanjem, uvrede pretpostavljenih, pozivi na “univerzalne vrednosti i spasavanje Srbije” nisu uspeli da slome otpor rezervista i nateraju ih da odu u smrt. Ili da Vukovaru donesemo još smrti i razaranja. Miroslav je danima razmišljao šta da radi. Danima je prelazio iz jedne kolone u drugu. Jedna kolona rezervista je čekala polazak za Vukovar, druga kolona je bacila oružje i nametnula im rat. Miroslav Milenković je stao između dve kolone i 20. septembar podigao je oružje posljednji put u životu. Ispalio je metak posljednji put u životu. U sebi. Radije bi se ubio nego bilo kojeg Vukovarca.
Srpski portal Mašina ovako će opisati svoje samoubistvo:
– Ubijen je između dvije mašine vojnika, jedan koji je čekao polazak za Vukovar, a drugi dezerter, koji je bacio oružje u znak protesta protiv rata i učešća u njemu. Miroslav je samo jedan od mnogih koji je odbio da učestvuje u ratu koji su nametnuli republički vrhovi, a jedan od onih koji su svoju zbunjenost i strah okončali – samoubistvom. Njegova smrt je odjeknula u antiratnom pokretu, a ljudi koji su se mjesecima okupljali protestirajući protiv rata napisali su tom prilikom knjigu epitafa. Grobnica Miroslava Milenkovića.
Knjiga ‘Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991-1995’. Branka Magas i Ivo Žanić opisuje kako su Miroslavljevo tijelo vratili njegovi drugovi iz jedinice. Cela jedinica Teritorijalne odbrane iz Gornjeg Milanovca vratila se kući gde su sahranili Miroslava i organizovali miran protest na kome su postavljali najteža pitanja. Kako su ih nasilno mobilisali, a onda im dali epitet dobrovoljaca? Ko će voditi rat? Protiv koga će se boriti? Zašto su u ratu? Umjesto odgovora, dočekale su ih uvrede da su izdajice i kukavice.
Milenkovićeva tragedija snažno je odjeknula među protivnicima rata u Srbiji. Njegovo ime postalo je deo priče o drugom licu Srbije ranih devedesetih – ljudima koji su izašli na ulice, odbijali mobilizaciju i pokušavali da zaustave ratnu mašineriju koja je već pokrenuta. Dok su tenkovi JNA išli prema Hrvatskoj, pojavili su se u Srbiji tokom 1991. godine slučajevi masovnog izbjegavanja mobilizacijedezerterstva i pobune rezervista. Ljudi koji su samo nekoliko dana ranije bili radnici, vozači, seljaci ili činovnici dobijali su preko noći uniforme i puške. Neki od njih su odbili da pređu granicu.
ŽIVOTNA PRIČA
360°
Tako je živio Fred: ‘Skoro da nema šatora za koga nisam nešto sredio’
Antiratni demonstranti u Beogradu mjesecima su se solidarizirali sa ljudima koji su odbili mobilizaciju, a slični protesti održani su i u Crnoj Gori tokom napada na Dubrovnik. Milenković nikada nije dobio spomenik i danas se ne pominje.
Milenkovićev slučaj je postao posebno moćan upravo zbog mesta i trenutka u kome se desio. Vukovar je već nedeljama bio izložen napadima. Hrvatska odbrana je bila pod sve većim pritiskom, a sredinom septembra odnosi se prema Bogdanovcima i takozvanim Kukuruznim putem, kojim su u grad stizali ljudi, oružje, hrana i lijekovi. Večernji list to će 17. septembar opisati u jednoj rečenici: “Vukovar na Kukuruznom putu odsječen od Bogdanovaca.” U toj rečenici je opisan sav očaj grada koji je suočen sa svojim potpunim uništenjem. Prekinuta je linija spasavanja, prekinuta je opskrba hranom i lijekovima. Sudbina Vukovara bila je zapečaćena tog dana.
Prema podacima koje daje 24 sataU početku je JNA na području Vukovara imala tri mehanizovana bataljona, oko hiljadu vojnika i stotinjak oklopnih vozila. Do kraja septembra snage su narasle na 11 operativnih brigada vojske i više od hiljadu borbenih oklopnih vozila na širem području. Imali su na raspolaganju i ogromnu artiljeriju. Broj hrvatskih branitelja postupno je rastao. U početku ih je bilo oko 1800, a sa pristizanjem snaga iz drugih krajeva Slavonije broj se popeo na nekoliko tisuća. Mnogi su procijenili da grad protiv takve sile neće izdržati više od nekoliko dana. Izdržao je skoro tri mjeseca.
Na Vukovar je svakodnevno padalo hiljade granata. Bolnica je bila puna ranjenika, a život se preselio u podrume i skloništa. Kada odbrana 18. novembar konačno slomljena, tragedija nije gotova. Veterani i civili su odvođeni u logore, a ranjenici iz vukovarske bolnice završili su na Ovčari. Prema podacima Hrvatskog sanitetskog stožera, do 19. novembra poginulo je 600 branitelja i 1.350 civila, među kojima 86 djece.
