Vinarija Plančić doživjela je uspon, pa strmoglavi pad, a potom i preporod, čemu je najviše doprinijela kćerka Magdalena. Ovako je mlada devojka spasila porodični biznis…
Opušteni premijer Andrija Plenković pozirao je s obitelji Plančić kakvog ga rijetko viđamo – u kratkim hlačama, golih koljena. No, Hvar nije jedino što povezuje ove dvije obitelji. Priča ima i vinske korijene. Kako je jednom ispričao Antun Plančić, Plenkovićev stric je zasadio vinograd sa oko pet tisuća trsova, vjerujući da je riječ o malom plavcu. Tek prva berba je pokazala da u vinogradu zaista raste nekoliko različitih sorti. Vinograd je desetljećima kasnije preuzela obitelj Plančić, a nakon utvrđivanja sorti koje se u njemu nalaze, napravile su kupažu od grožđa koja je među ljubiteljima vina postala poznata kao “Plenkovićevo vino”.
No, iza ove idilične slike krije se gotovo filmska neizvjesna završnica o padu na samo dno, o vinskom carstvu koje je propalo, a u čijem će oporavku bitnu ulogu odigrati djevojka koja je tada imala samo četrnaest godina – Magdalena Plančić (27).
Uspon i pad hvarskog vinskog carstva
Tradicija proizvodnje vina u obitelji Plančić seže duboko u povijest, sve do 1919. godine, kada je djed Ante Plančić stigao u Svirče iz Starog Grada i zasadio prve loze. Moderna era porodičnog biznisa počela je sredinom osamdesetih, kada je njegov unuk Antun, Magdalenin otac, započeo profesionalnu produkciju sa svojom braćom Marijem i Jerkijem. Već 1986. godine njihova Bogdanuša i Opolo osvajaju medalje u Novom Sadu, plasirajući ih među najpriznatije jugoslovenske, a kasnije i hrvatske vinare.
Na vrhuncu snage, u vreme Magdaleninog rođenja 1999. godine, iz podruma u Vrbanju se proizvodilo i do pola miliona flaša godišnje. Vina Plančić pila su se na najprestižnijim mjestima, a uživala je i britanska kraljica Elizabeta II. Bili su simbol uspjeha i pioniri privatnog vinarstva u Hrvatskoj. A onda je došao nagli pad.
Potaknut, kako je kasnije sam priznao, megalomanskim ambicijama, Antun Plančić počeo je širiti posao, koji obitelj više nije mogla financijski podržavati. Počeli su da se gomilaju ogromni krediti i dugovi. Do 2013. godine situacija je postala neodrživa: 2,5 milijuna kuna duga za državnu koncesiju zemljišta, 1,5 milijuna kuna poreznog duga, milijunskih dugova prema dobavljačima i neisplaćenih plaća. Račun kompanije je blokiran, a porodično carstvo, uključujući vinariju i koncesiju za četrdeset hektara vinograda, palo je u ruke investicionog fonda.
JEDI, MOLITE SE, VINO
Život
Vinarija Poletti: 6 generacija i 180 godina života sa vinom
Porodici je čak zabranjen ulazak u vlastitu vinariju. Na vratima je postavljen zaštitar, a san o najvećem vinogradu na Mediteranu pretvorio se u noćnu moru. Duge tri godine nisu smjeli kročiti u podrume koji su za njih predstavljali život.
Djevojka koja je odrasla preko noći
U trenutku poslovnog kraha, Magdalena je imala samo četrnaest godina. Živjela je u Splitu, tipičnim životom bezbrižne tinejdžerice. Svirala je klavir, bavila se cheerleadingom i maštala o studiju rehabilitacije u Zagrebu. A onda se sve srušilo kao kuća od karata. Porodica je preko noći ostala bez ikakvih prihoda.
– Moji roditelji su teško podneli odluku da žive odvojeno, ali to je za nas bilo jedino rešenje. Život na ostrvu je mnogo jeftiniji nego u gradu – prisjetila se Magdalena u intervjuu za Gloriju. Njena majka Mirjana i mlađa sestra Annet ostale su u Splitu, gdje se njena majka zaposlila, dok se Magdalena s ocem preselila u njegov stari dom u Svirču. Tog ljeta dogodila se prekretnica koja ju je natjerala da napusti snove iz djetinjstva i odraste.
– Još teže mi je bilo zbog oca: tog leta sam ga prvi put videla kako plače kao malo dete. Tada sam znao da smo stigli do kraja. Da, imao sam 14 godina i tada sam odlučio Split zamijeniti hvarskim Svirčem. Osjećao sam potrebu i dužnost da pomognem porodici.
‘DOBRO!’
360°
Sve je od lošeg vina: Vinarija ‘Kod Vladimira’ vredi više od 330 miliona dolara
Život na ostrvu bio je sve samo ne idiličan. Monotonija, siromaštvo i osude životne sredine ostavili su dubok trag. Bilo je dana, rekla je, kada nisu imali ništa u frižideru osim jaja i margarina. Usljed stresa i neimaštine oboljela je od gastritisa. Vodila je brigu o domaćinstvu, naučila kuhati i svako jutro ustajala u pet kako bi stigla u školu u tri kilometra udaljenoj Jelsi. Pritisak je bio ogroman.
– Kada sam se jednom žalio u razredu da ne mogu da učim zbog hladnoće i iscrpljenosti, dobio sam jedinicu uz komentar da smo “sami sami krivi što ne možemo da priuštimo grejanje”. Nema ni centimetra u sobi, u kući na Hvaru, u kojoj nisam pustio suzu. Tako nam je bilo. Ali umjesto da je slomi, ova patnja ju je ojačala. Tokom tih godina, provodila je dosta vremena sa svojim ocem i naučila svaki detalj vinarskog zanata. Pratila ga je, kako je rekla, kao vjerno štene i zapisivala svaki profesionalni termin i svaku poslovnu tajnu u svoju bilježnicu.
Učila je od oca, ali i od ujaka – Marije, koja ima najbolji “nos” za vino u porodici, i Jerkija, koji je zadužen za rad u vinogradu. Sa svojih petnaest godina znala je mnogo o poslu koji će uskoro postati njen život.
Feniks iz hvarskog vinograda
Agonija je trajala tri godine. Krajem 2015. godine, nakon duge pravne bitke, Antun Plančić uspio je vratiti vinariju. Porodici je ostalo sedam hektara vinograda oko Svirča, dovoljno za novi početak. Sljedećeg ljeta, Magdalena je obavila svoju prvu pravu žetvu. Bio je to početak nove ere koju će ona sama pomoći u oblikovanju. Shvatila je da nema povratka na staro. Masovna proizvodnja koja ih je gotovo uništila morala je postati stvar prošlosti.
VINARIJA KABOLA
Život
Izuzetno smo sretni što je ljepotu naše vinarije prepoznala i filmska industrija
Predložila je radikalnu promjenu strategije: prelazak na ograničenu, ekskluzivnu proizvodnju. Danas vinarija proizvodi oko 75.000 boca godišnje, koje se ne prodaju u tržnim centrima, već prvenstveno preko restorana, hotela i specijalizovanih lokala. Uveli su i numeraciju, pa svaka boca ima broj punjenja i ukupan broj proizvedenih boca te berbe, što svaku čini jedinstvenom. Nakon završene srednje škole, Magdalena je preuzela promociju i distribuciju. Na poslovne sastanke, sajmove i festivale ide sama.
– Na poslovne sastanke idem u štiklama jer me ionako zbog godina gledaju sa stepenom nepovjerenja. Iako su šokirani kada vide da se pred njima na poslovnom sastanku pojavljuje sitna 19-godišnjakinja. Još su više šokirani kada shvate koliko znam. Ali do sada me nijedna nije odbila – rekla je za Gloriju pre osam godina.
Kako bi produbila svoje znanje, od novca koji je zaradila u vinariji upisala je kurs online marketinga. Njena vizija nije bila ograničena samo na nju. Planirala je da u posao uključi svoju mlađu sestru Annet, koja je školovana za slastičarku, pa joj je dala zadatak da osmisli deserte koji će se dobro slagati uz njihova vina. Njihov najpoznatiji barrique, Pharos Grand Cru, vratio je dio stare slave, a priča o “Plenkovićevom vinu” svjedoči o dubokoj povezanosti obitelji s otokom. Magdalena je nastavila četvrtu generaciju porodične tradicije vinarstva, ali nije željela da ostane samo nasljednica slavnog porodičnog imena. Prije dvije godine predstavila je i vlastita vina.
Nova generacija, ali bez rušenja temelja
U intervjuu koji je dala Večernjem listu 2024. godine, Magdalena je otvorenije govorila o svom mjestu u poslu, koji se i danas često doživljava kao pretežno muška domena. Kaže da se nikada nije previše obazirala na takve pojmove, niti je osjećala da ikome mora da dokazuje da pripada među vinare. Od samog početka zauzela je stav da mora upoznati svaki dio posla, bez obzira koliko je fizički zahtjevan. Odrastala je uz vinograde i poljoprivredne poslove, pa joj odlazak u vinograd, pomaganje u vinariji ili dostava vina nikada nisu bili neuobičajeni. Njen omiljeni dio u cjelokupnom procesu proizvodnje vina bila je berba.
– Koliko god vas to fizički iscrpljivalo, toliko ćete biti ponosni na sebe kada dobijete prvi mošt od grožđa koje ste ubrali uveče – rekla je tada.
KAD SNOVI I MRTVI šapuću
br
Jesu li Jucelino, Baba Vanga i Nostradamus vidjeli istu budućnost?
U porodičnom biznisu sebe vidi kao dio nove generacije koja donosi novu energiju i drugačiji pogled na svijet, ali ne ruši temelje koje su postavili njegovi prethodnici. Nove ideje uvodi postepeno i uz konzultacije sa svojim ocem Antunom i stricem Marijem, od kojih je naučila većinu posla. Svaka generacija, smatra ona, suočava se sa svojim izazovima. U vinarstvu je potrebno istovremeno biti uporan i kontinuiran u radu u vinogradu, imati fin osjećaj u proizvodnji vina i biti dovoljno dinamičan u prodaji. Ove stvari se vremenom mijenjaju, ali osnove ostaju iste.
Iz te želje za vlastitim probojom nastao je brend Moderna. Magdalena je željela smisliti nešto čiji fokus neće biti samo na prezimenu Plančić, već na varijetetima, modernijim izrazom i drugačijim vizualnim identitetom. Dobila je povjerenje porodice i praktično odriješene ruke za razvoj projekta, na kojem je aktivno radila šest mjeseci. Tako su nastala vina Optimus i Superbus. Bijeli Optimus je mješavina pošipa, bogdanuše, vugave i parče – autohtonih dalmatinskih sorti – dok je crveni Superbus mješavina plavca malog, darnekuše, merlota i cabernet sauvignona.
Za porodicu koja je decenijama bila poznata po monosortnim vinima, bio je to značajan preokret. Podijelili su i uloge: otac je bio zadužen za vinograd, stric Marijo za podrumske poslove, a Magdalena za vizualizaciju i prodaju. Novi projekat pokazao je koliko je njena generacija različita u pristupu tržištu, ali i koliko se i dalje oslanja na znanje koje se decenijama prenosi u porodici.
Najveći izazov u stvaranju vlastitog vina, rekla je za Večernji list, nije bio samo sadržaj boce, već i stvaranje cijelog identiteta oko nje. Od imena i dizajna do poruke koju vino šalje prije nego što ga kupac i proba, Magdalena je željela biti uključena u svaki korak.
Međutim, njegova proizvodna filozofija je ostala vrlo tradicionalna u jednom važnom smislu – dosljednost je važnija od eksperimentiranja po svaku cijenu. Vino iz godine u godinu mora imati prepoznatljiv karakter. Priroda, naravno, ne dozvoljava potpunu kontrolu: lošija godina može značiti manje grožđa i manje boca. No, prema Magdaleninim riječima, važno je zadržati isti “dodir”, prepoznatljivo tijelo i aromu zbog kojih se kupac vraća upravo tom vinu.
*uz pomoć AI
