Na današnji dan, 21. avgusta 2004. godine, u prostorijama svog voljenog kluba u Sigetu preminuo je Stjepan Spajić, poznatiji kao Rođo.
Stjepan Spajić – Rođo (07.04.1952. – 21.08.2004.) umro je prije 22 godine. Karizmatičan kakav je bio, postao je jedna od najvećih ikona HNL-a u povijesti, čovjek kojeg su svi obožavali, a obožavao je Hrvatsku i nogomet. Tu ljubav spojio je u jednu kada je 1994. godine došao na čelo Hrvatskih dragovoljaca, kluba u kojem je proveo sve svoje dane.
– Žuri mi se, brate moj – čuvena je njegova izjava i, reklo bi se, moto kojim je Dragovoljac užurbano, pod Rođinom palicom, iz dana u dan rastao ka najvećim uspjesima u istoriji kluba. Igrao je tada za klub Siget i u Evropi, a među igračima je bio Robert Prosinečki, još jedna legenda hrvatskog fudbala, i to – za pasulj. Rođo je bez problema doveo Bakua Sliškovića na klupu da predvodi “crne” protiv najvećih evropskih klubova.
Upravo u prostorijama Dragovoljca mu je srce prestalo kucati u 52. godini 21. kolovoza 2003. Nestale su sve izjave, kritike i opisi o njegovim i drugim igračima, nestali su omiljeni brkovi hrvatskog nogometa. Njemu u čast, stadion sadašnjeg drugoligaša Hrvatskog Dragovoljca nosi ime Stjepana Spajića.
Stjepan Spajić rođen je 7. travnja 1952. godine u Divoševcima, malom slavonskom selu, ali je njegov životni put bio predodređen za Zagreb, gdje je stigao 1974. Prije nego što je postao nacionalno poznato lice, Spajić je gradio uspješan poduzetnički put kao vlasnik lanca mesnica “Rođo”.. Njegov karakter, neposrednost i poslovni duh ubrzo su ga povezali sa ključnim ljudima tadašnje političke scene u nastajanju. Postao je blizak prijatelj s Franjom Tuđmanom, s kojim je 1989. godine bio jedan od osnivača Hrvatske demokratske zajednice. Kada je počeo Domovinski rat, Spajić se aktivno uključio i kasnije nastavio raditi u Hrvatskoj vojsci. Za zasluge je odlikovan Ordenom Nikole Šubića Zrinskog, a vojnu karijeru završio je 1998. godine kada je umirovljen u činu brigadira. Ova kombinacija poduzetnika, pionira HDZ-a i ratnog časnika stvorila je temelj za njegovu kasniju personu “čovjeka iz naroda” s neupitnim domoljubnim pedigreom.
Međutim, prava pozornica na kojoj će Spajić postati Rođo bio je fudbal. Godine 1994. preuzeo je klub iz Novog Zagreba, tada poznat kao NK Novi Zagreb, i preimenovao ga u Hrvatski dragovoljac. Pod njegovim vodstvom klub iz Sigeta nije bio samo sportski kolektiv, već projekat sa jasnom ideološkom porukom. Postala je simbol domoljublja, tvrđava Hrvatske u kojoj, kako je Rođo volio isticati, igraju samo Hrvati. U toj strastvenoj i pomalo bizarnoj klupskoj atmosferi Dragovoljac je ostvario svoje najveće uspjehe. U sezoni 1996/97. završili su na trećem mjestu u Prvoj HNL, odmah iza Hrvatske i Hajduka, a igrali su i u europskim natjecanjima.
Spajić je svojim izjavama zapravo stekao nacionalnu slavu. U vrijeme kada je Hrvatska još tragala za svojim identitetom, Rođo je postao narodni tribun koji je, kako su ga mediji mlatili, “naglas rekao ono što se drugi ne usuđuju”. A ono što je rekao je, iz današnje perspektive, čisti i nepatvoreni šovinizam, rasizam i homofobija, upakovani u tobože simpatične narodne šale. Svoju klupsku filozofiju sažeo je u intervjuu za Globus, izjavu koja je postala njegov zaštitni znak i lansirala ga u orbitu nacionalne “legende”.
– Uvek ćemo biti etnički čist klub! Dok sam ja predsednik, Srbi se neće igrati sa mnom!
Ta rečenica je postala mantra koju je ponavljao u bezbroj varijacija. Mediji su ga nagrnuli i nikada nije razočarao. Grozdovi mikrofona čekali su njegov sljedeći “odskok” i nacija se valjala od smijeha.
– U mom klubu neće igrati ni Srbi ni pederi, a crnci mogu da igraju samo ako su katolici!
– Više će sa mnom igrati crnac ili Poljak katolik nego Srbin! – objasnio je svoju viziju, dok se liderima sviđa Petar Vlahov bukvalno se gušio od smijeha pred kamerama.
Apsolutni vrhunac Spajićeve slave dogodio se 1997. godine na utakmici Partizan – Hrvatska u Beogradu. U napetoj posleratnoj atmosferi, Rođo je bio jedan od retkih koji se odvažio da se sopstvenim automobilom, BMW-om zagrebačkih registarskih oznaka ZG 500 UU, doveze do glavnog grada Srbije. Njegov dolazak je bio medijski utakmica. Kamere HTV-a uhvatile su ga na tribinama stadiona JNA kako podiže desnu ruku u nacistički pozdrav i salutira “Sieg heil!” u sred Beograda. Reporter Dragi Cosiću ga je u direktnom prenosu predstavio kao “heroja koji je danas svojim automobilom uspeo da stigne do Beograda”. Sutradan, kada su ga novinari pitali kako se osjeća dok je cijeli stadion skandirao “Ustaše, ustaše!”, dao je odgovor koji je ušao u historiju:
– Super, ceo stadion je navijao za nas!
Rođo je otvoreno govorio o svemu, pa i o tome da je Rođo naivno “platio 10.000 maraka za pošteno suđenje” sudiji Ivanu Katuši, a njegov Dragovoljac je ipak ispao iz lige.
– Navijam za Hrvatski Dragovoljac, ali ne poštujem prvu ligu jer smo izbačeni. To je prva liga, a ne prva liga! – rekao je tada.
Zajedno sa svojim prijateljem i poslovnim partnerom Ljubom Ćesićem Rojsom, tadašnjim saborskim zastupnikom i pomoćnikom ministra obrane, optužen je za pronevjeru višemilionskih iznosa Ministarstva obrane kako bi pokrio dugove Hrvatskih dragovoljaca. Oni su opskrbljivali hrvatsku vojsku, a njihovi poslovni aranžmani bili su predmet istraga.
