Balvanska revolucija, koja je počela 17. avgusta 1990. godine, bila je svojevrsni zvanični početak oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj.
Pre tačno 36 godina pobunjeni Srbi su blokirali puteve oborenim drvećem, a ponekad i gomilama kamenja i pokrenuli „revoluciju balvana“. To je rezultiralo protjerivanjem, pljačkom i ubijanjem Hrvata, au avgustu 1995. godine Srbi su pobjegli iz Hrvatske. I dok Vučićev režim svake godine pominje „Oluju“ i bekstvo Srba kao primer etničkog čišćenja, ne pominje „Balvansku revoluciju“ i progone koji su usledili. Express je ranije pisao o početku pobune.
Pobuna dijela Srba u Hrvatskoj počela je putnim barikadama na današnji dan, 17. avgusta 1990. godine, u sjevernom prigradskom naselju Benkovca. Oni koji su se u to vrijeme vraćali s mora nisu se vraćali istim putem. Putnici koji su u drugoj polovini 1990. morali proći kroz Knin ili neka druga mjesta sa srpskom većinom često su bili izloženi zlostavljanju od strane lokalnih pobunjenika.
Nakon što je MUP najavio da će uzeti oružje iz policijskih stanica na području gde žive pobunjeni Srbi, oni su preko noći posekli drveće i postavili barikade, uglavnom od drveća i kamenja, preko puteva. Noću su naoružani stražari lutali po srpskim selima, pod izgovorom da se plaše “ustaškog genocida”.
Ostali na planini
360°
Srpski vojnik: 12 dana nismo znali da se desila Oluja
To je bio deo smišljenog plana Beograda. Na kraju dana mnogi bi pokupili trupce koje su potom prodali, a onda bi noću sjekli nove. Ukratko, rat je počeo kao pljačka – a taj izraz je često koristio predsjednik Tuđman.
Ljeto i rana jesen 1990. protekli su u incidentima i tračevima, ali do tada nije bilo krvoprolića. No, u noći 23. studenoga pobunjenici s kninskog područja postavili su zasjedu na raskrsnici puteva Obrovac – Zadar – Žegar – Knin. Tom cestom su patrolirali policajci Jozo Bukarica, Stevan Graovac i Goran Alavanja. Tada ih je iz mraka izbacio nalet svjetla. Mladi Goran Alavanja (27) pogođen je sa sedam metaka…
Milan i Milija Alavanja, roditelji ubijenog Gorana, žive u kući koja je deo nekadašnjeg velikog imanja u Karini Donjem. Imali su troje djece. Stariji sin Goran imao je 27 godina kada je ubijen.
Ostala dvojica policajaca iz patrole imala su više sreće, preživjeli su napad – Alavanja je poginuo, Joza Bukarica je ranjen, a Stevan Graovac je pobjegao nepovređen. Sljedećeg jutra počeli su stizati telegrami saučešća, od predsjednika Tuđmana, ministra unutrašnjih poslova Josipa Boljkovca, predsjednika Sabora Žarka Domljana…
Na godišnjicu njegove smrti, Goranovi roditelji doneli su cveće i zapalili sveću za svog sina na mesto gde je njihov sin ubijen, posle čije smrti više ništa nije bilo isto. Ni u svojoj porodici ni u zemlji u kojoj su rođeni i stvorili tu porodicu. Ni danas se ne zna ko je tačno ubio njihovog sina, ali više kao da su svjesni da im ovaj podatak, ovo ime i prezime, ništa ne bi značio.
“Mi smo Srbi, ali Hrvate nikada nismo mrzeli. Hrvati ga nisu ubili. Još se pitam zašto se sve ovo desilo”, rekao je Milan.
Goran Alavanja, hrvatski državljanin srpske nacionalnosti, preminuo je kao pripadnik MUP-a Hrvatske. Prvi je žrtva “revolucije balvana”. Kasnije je priznat kao branitelj, ali se Josip Jović, također policajac, koji je preminuo na “Krvavi Uskrs” 30. marta 1991. godine, smatra prvim poginulim hrvatskim braniteljem.
31. GODIŠNJICA OLUJE
360°
Pad Krajine (3) i transkripti razgovora Arkan-Legija: ‘Čujem, idete ustaše?!’
Posle nevremena, porodica Alavanja je dve godine živela u Srbiji, nakon čega su se vratili u porodičnu kuću u Karinu. U njoj svoju starost provode prebirajući po pitanjima na koja mnoga nikada neće dobiti odgovor.
Istoričari su dali opšte odgovore šta se tada dogodilo. Kontekst je jasan. Bila je to početna faza oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj, inspirisane Srbijom i krugovima u JNA. Tadašnje Srpsko narodno vijeće najavilo je raspisivanje referenduma o autonomiji. Pravdali su to kulturnom i političkom samostalnošću, iako je svima bilo jasno da je stvaranje Velike Srbije u pozadini.
Tokom poslijepodneva, kako je pisao Večernji list, iz Knina su stigle dramatične vijesti. Milan Babić, tadašnji predsjednik Skupštine općine Knin, proglasio je ratno stanje, a Gradski štab za obranu proglasio pripravnost građana, što je odmah stupilo na snagu. Svi putevi u pravcu Knina bili su blokirani.
Na prilazima gradu stajale su naoružane seoske straže. Hrvatima, nesposobnim osobama i vozilima hrvatskih registarskih oznaka onemogućen je bilo kakav pokušaj prolaska. Potpuno su prekinuli prometnu vezu između južne i sjeverne Hrvatske. Ispred barikada zarobljeni su i brojni strani turisti…
Hrvatska je morala biti uvučena u brzi rat i vojno poražena… Iz Beograda su u Hrvatsku poslani pripadnici tajne policije. U Kninu su pobunjenike obučavali Franko Simatović, kapetan Dragan i drugi zloglasni akteri rata…
Epizoda u kojoj je prije izbijanja rata na Kordunu uhapšen Željko Ražnatović Arkan, ubica, ratni i mirnodopski zločinac i međunarodni zločinac, hrvatskoj javnosti malo je poznata. U roku od 24 sata policajac koji ga je uhapsio ispričao nam je priču o njegovom hapšenju.
To je bilo samo nekoliko dana nakon ubistva Alavajea. Milan Šerbula, tada 51-godišnji komandir Policijske stanice Dvor na Uni, u tmurnim vremenima koja su najavljivala zlo na našim prostorima, noću je kontrolisao ulazak i izlazak vozila u svoj grad.
Postavio je policijske patrole na mostove preko kojih se ulazi u Palatu, a bilo ih je četiri. Skoro svake noći odlazio je na policijske punktove kako bi podigao njihovu budnost. Nešto poslije ponoći 29. novembra 1990. godine primijetio je vozilo koje dolazi iz pravca Bosne i Hercegovine.
U POZADINI OLUJE
360°
Srbija se i danas pita: Zašto je Knin pao za samo 24 sata?
Njegova patrola je izvršila kontrolu i to vozilo je nastavilo vožnju i prošlo pored njega. Vidio je da se radi o terencu koji je bočno ojačan debljim cijevima. Vozilo je krenulo prema selu Hrtić.
Kako se u tom selu nalazi švercer oružja, Šerbula je krenuo za njim i potvrđeno je da je on zaista išao prema kući švercera. Vozilo se zaustavilo u blizini te kuće i krenulo u rikverc da bi se okrenulo, ali je Šerbula svojim vozilom udario u terenac.
SUV nije imao kuda. Jedan od njih je izašao iz vozila, a Milan je, pošto mu je jakna bila otkopčana, primetio da ispod ruke ima pištolj. Jedan od terenaca je viknuo “Pucaj”! Milan je izvadio pištolj i uperio ga u stranca.
Svoje nije uspio izvaditi, već je odmah spojio ruke i uputio ih prema Milanu, tipično kako kriminalci pružaju ruke da im se stave lisice.
Ekipa iz terenca je dovedena u Policijsku stanicu Dvor, utvrđen je identitet i tek tada se vidjelo da je vezani Željko Ražnjatović Arkan, o kojem Milan nije znao mnogo.
REKONSTRUKCIJA OLUJA
360°
U 11 sati bili su ispred Knina. Gotovina: Neka uđe 7., neka zaobiđe 4. straža
Prevezen je u Zagreb, zatim na sud, a kasnije je razmijenjen. Milan Šerbula je kasnije uhapšen, bio je u zatvoru u Kninu. Krio se i u BiH, Srbiji…
“Balvanska revolucija” je završena tek akcijom Oluja, pet godina kasnije. Pobuna je nanijela nenadoknadivu štetu, prije svega njenim žrtvama, Hrvatima i drugim građanima nesrpske nacionalnosti – koji su odmah po izbijanju rata protjerani sa područja pod srpskom kontrolom – i, konačno, samim Srbima.
Ratna razaranja, uništena industrija, uništene brojne turističke sezone, a da ne govorimo o ljudskim životima, društvenim posljedicama, doveli su nas do katastrofe čije posljedice saniramo i danas. Nije se ponovilo.
