Piše: Ahmed Mawlana, thebosniatimes.ba
Malo se značajnih pitanja na Bliskom istoku danas rješava bez učešća UAE.
Od podrške vojnom udaru u Egiptu 2013. godine, preko intervencije u Jemenu, pa sve do podrške odmetnutom generalu Khalifi Haftaru u Libiji i Snagama za brzu podršku u Sudanu, Emirati su izgradili mrežu uticaja širom Afričkog roga, istovremeno strateški ulažući u luke, energetiku, tehnologiju i odbranu.
Za manje od dvije decenije, Abu Dhabi se transformisao iz relativno neupadljive zaljevske države u jednu od najodlučnijih sila u regiji. Kako je zemlja sa oko milion stanovnika stekla tako veliku regionalnu ulogu?
Uspon UAE povezan je sa sposobnošću te zemlje da iskoristi niz regionalnih kriza – počevši od američke invazije na Irak 2003. godine, preko ubrzanja događaja tokom Arapskog proljeća, pa sve do jačanja uticaja uslijed smanjenog angažmana Washingtona na Bliskom istoku.
Ovi događaji zajedno su stvorili vakuum moći koji je Abu Dhabi popunio kombinacijom vojnih kapaciteta, finansijskih resursa, sigurnosnih mreža i međunarodnih savezništava. Međutim, geopolitički uslovi koji su omogućili ovaj uspon sada se mijenjaju, što otvara pitanje može li strategija UAE opstati.
Nakon povlačenja Britanije iz Zaljeva 1971. godine, UAE su se pojavili kao nova federacija suočena sa značajnim unutrašnjim i vanjskim izazovima. Zemlja je morala izgraditi federalne institucije, integrisati oružane snage sedam emirata i uspostaviti trajni ustavni poredak, istovremeno upravljajući odnosima sa dva moćna susjeda – Saudijskom Arabijom i Iranom.
Iran je već zauzeo otoke Veliki Tunb, Mali Tunb i Abu Musa neposredno prije osnivanja federacije, dok Saudijska Arabija nije formalno priznala UAE sve do 1974. godine, nakon što je Abu Dhabi ustupio spornu pograničnu teritoriju.
Transformacija nakon 11. septembra
Tokom prve dvije decenije postojanja zemlje, rukovodstvo Emirata fokusiralo se na konsolidaciju nove države. Zauzeli su opreznu vanjsku politiku, igrajući ograničenu ulogu u regionalnim pitanjima.
Iračka invazija na Kuvajt 1990. godine označila je prekretnicu, pokazavši da samo bogatstvo ne može garantovati sigurnost. Ta kriza se poklopila s rastućim uticajem Mohammeda bin Zayeda Al Nahyana – diplomca akademije Sandhurst i komandanta zračnih snaga – koji je nastojao ojačati vojsku zemlje uz istovremeno njegovanje strateških partnerstava sa velikim silama, čime je UAE-u omogućio smanjenje zavisnosti od Saudijske Arabije.
Između 1991. i 1996. godine, Abu Dhabi je kupio napredno naoružanje u vrijednosti od oko 66 milijardi dolara i potpisao odbrambene sporazume sa SAD-om, Francuskom i Velikom Britanijom. Oružane snage su narasle na oko 65.000 pripadnika, ali je to vojno jačanje u suštini zadržalo odbrambeni karakter.
Do stvarne transformacije političke doktrine UAE-a došlo je tek uslijed niza geopolitičkih potresa početkom 21. stoljeća.
UAE je širio svoj uticaj djelujući uglavnom u nestabilnim državama, izbjegavajući pritom direktne sukobe s jačim regionalnim silama. Međutim, taj model postaje sve teže održiv.
Učešće dvojice državljana Emirata u napadima 11. septembra pojačalo je zabrinutost rukovodstva zemlje u vezi s islamističkim pokretima i njihovim mogućim uticajem na odnose s Washingtonom. Smrt osnivača UAE-a, šeika Zayeda bin Sultana Al Nahyana, 2004. godine istovremeno je otvorila put novoj generaciji lidera na čelu s Mohammedom bin Zayedom, koji je usvojio odlučniju vanjsku politiku fokusiranu na vojne i sigurnosne instrumente.
Naftni procvat u periodu od 2003. do 2008. godine stvorio je finansijske viškove bez presedana koji su ojačali odbrambenu industriju i državne investicione fondove, pružajući ekonomsku osnovu za ambiciozniju regionalnu ulogu. Ipak, ključna prekretnica nastupila je s Arapskim proljećem.
Abu Dhabi je kolaps nekoliko arapskih režima i izborni uspon islamističkih stranaka doživljavao kao temeljnu prijetnju regionalnoj stabilnosti. Na unutrašnjem planu, peticija kojom se pozivalo na političke reforme – a koju su potpisala 132 intelektualca i aktivista iz Emirata, uključujući članove organizacije al-Islah – učvrstila je uvjerenje rukovodstva da politički islam predstavlja najveći izazov za unutrašnju stabilnost.
Ubrzo nakon što je egipatski predsjednik Hosni Mubarak podnio ostavku, Mohammed bin Zayed je naložio osnivanje Predsjedničke garde UAE.
Otprilike u isto vrijeme, politika Obamine administracije – uključujući napuštanje Mubaraka i nuklearni sporazum s Iranom iz 2015. godine – produbila je sumnje Emirata u pouzdanost američkog sigurnosnog kišobrana. Abu Dhabi je na to odgovorio usvajanjem proaktivnije regionalne strategije, pridruživši se saudijskoj intervenciji u Jemenu 2015. godine.
Širenje utjecaja
Tako su se poklopila četiri faktora: slabljenje nekoliko arapskih država, strah od političkog islama, neizvjesnost u pogledu dugoročne posvećenosti SAD-a te dostupnost značajnih finansijskih i vojnih resursa. Zajedno, oni su doveli do stvaranja nove regionalne doktrine Emirata, zasnovane na uvjerenju da nacionalna sigurnost počinje izvan granica zemlje.
UAE su također pronašli zajednički jezik s Izraelom. Zajednička zabrinutost zbog Irana, islamističkih pokreta i smanjenog angažmana SAD-a kulminirala je potpisivanjem Abrahamovog sporazuma 2020. godine.
Nakon toga, Abu Dhabi je svoju regionalnu strategiju gradio na podršci lokalnim partnerima čiji su interesi bili usklađeni s njegovim. Pružao je podršku egipatskoj vojsci protiv bivšeg predsjednika Mohameda Morsija, podržavao Haftara u Libiji, sarađivao s Južnim prelaznim vijećem Jemena te razvijao veze s vođom paravojnih snaga Mohamedom Hamdanom Dagalom (Hemedtijem) u Sudanu.
UAE su također razvili odnose sa Somalilendom i somalijskim federalnim državama članicama nezavisno od vlade u Mogadišu. Fragmentirani politički pejzaži često su išli naruku jačanju uticaja UAE, omogućavajući im da grade veze s više lokalnih aktera.
UAE su širili svoj uticaj djelujući prvenstveno u krhkim državama, uz izbjegavanje direktnih sukoba sa snažnijim regionalnim silama. Međutim, taj model postaje sve teže održiv.
Napetosti sa Saudijskom Arabijom doprinijele su povlačenju UAE iz Jemena, dok kontinuirani sukob s Iranom prijeti temeljima ekonomije UAE, narušavajući imidž zemlje kao sigurnog centra za investicije, turizam i logistiku. Upravljanje takvim rizicima zahtijeva od Abu Dhabija da zaštitu vlastite teritorije stavi ispred projiciranja moći u inostranstvu.
Povratak islamista na vlast u zemljama poput Sirije i Afganistana također je ukazao na duboke političke korijene tih pokreta. Umjesto pukog pokušaja njihove izolacije, UAE sve više usvajaju pragmatičnu politiku saradnje s novim vlastodršcima.
Na kraju, glavno ograničenje modela UAE je strukturalne prirode. Iako raspolažu ogromnim finansijskim resursima i širokom mrežom međunarodnih partnerstava, UAE ostaju mala država s malobrojnim stanovništvom i nedostatkom strateške dubine – što otežava suočavanje s dugotrajnim regionalnim krizama ili direktan sukob s većim silama.
(TBT, MEE)
The post NEDOSTATAK STRATEŠKE DUBINE Mawlana: Da li je meteorski uspon UAE-a dosegao svoj vrhunac? appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
