U jednoj od najvećih nesreća u povijesti hrvatskih alpinista, prije 52 godine, 24. jula 1974. godine, na Kavkazu su poginula četvorica iskusnih alpinista iz Hrvatske.
Pet državljana Bosne i Hercegovine poginulo je prilikom uspona na Elbrus u Rusiji, dok su samo dva člana sedmočlane alpinističke grupe preživjela, prenosi ruski portal. Lenta.ru. Kako prenose ruski mediji, grupa je jučer bila zarobljena na visini od oko 5.100 metara nakon što su se vremenski uslovi naglo pogoršali. Jedan od članova ekspedicije uspio je sam da siđe sa planine i pozove pomoć, dok su drugog preživjelog pronašli članovi spasilačkih timova. Obojica su hospitalizovana, navodi on Avaz.ba. Hrvatski alpinisti Ante Bedalov, Nenad Čulić, Viktor Tabaković i Urso Vrdoljak poginuli su na Kavkazu 1974. godine. Ovaj tekst je prošle godine objavio Express, u sklopu priloga o najvećim nesrećama među hrvatskim alpinistima. Stijena Ušba bila je kobna.
U jednoj od najvećih nesreća u povijesti hrvatskog alpinizma, 24. jula 1974. godine, prilikom uspona u pravcu Križa Ušbe u sjeverozapadnoj stijeni Ušbe (4710 m) na Kavkazu, dogodila se planinarska nesreća u kojoj su tragično poginula četvorica istaknutih hrvatskih alpinista – Ante Bedalov, Nenada Tabaković Udruga, Hrvatsko udruženje Viktora Vrdo Čulić, Udruga.
U alpinističkoj ekspediciji na Kavkaz u ljeto 1974. godine učestvovalo je 15 planinara iz bivše zemlje, među kojima šest iz Hrvatske. Nakon aklimatizacijskog uspona na Elbrus (5642 m), članovi ekspedicije su se podijelili u tri grupe za penjačke uspone u stijenama Čatin Tau i Ušlu. Hrvatski alpinisti Ante Bedalov, Nenad Čulić, Viktor Tabaković i Urso Vrdoljak odlučili su se za pravac Križ Ušba u sjeverozapadnoj stijeni istoimene planine. Smjer koji su odabrali bio je tehnički vrlo težak (5b ocjena), a dodatno ga je usložnjavao naporan trodnevni pristup sa opremom za penjanje i višednevni boravak u planini. Uspon su započeli 23. jula ujutro, a njihov napredak tog dana pratili su sovjetski alpinisti koji su se penjali u obližnjoj Šeldi. Istočno od njega je Pik Šurovski, u čijoj su stijeni bila tri Slovenca. Uveče 24. jula vidjeli su dvije crvene rakete ispaljene sa Križa Ušbe, što je značilo da je hrvatskim alpinistima potrebna pomoć. Te noći čitavo područje je zahvatilo jako nevrijeme, a helikopter koji je sutradan poletio nije mogao ništa učiniti zbog slabe vidljivosti. Vremenske prilike su se popravile tek 26. jula, a tada su u donjem dijelu stijene, na snježnoj padini, uočena dva mrtva penjača vezana konopcem. Bila su to tijela Ante Bedalova i Urse Vrdoljaka. Spasioci su ih prevezli do podnožja Ušbe, a istovremeno je nastavljena potraga za drugom dvojicom alpinista. Pronađeno je dosta opreme, ali i pored svih napora, spasioci nisu uspeli da pronađu tela nestalih penjača Nenada Čulića i Viktora Tabakovića. Tijela Ante Bedalova i Urse Vrdoljaka prevezena su u Zagreb i Kaštel Kambelovac i tamo pokopana, pisali su iz planinarskog društva povodom 50. godišnjice tragedije.
Hrvatski planinarski savez je 1981. godine organizovao memorijalni hrvatski planinarski pohod na Kavkaz i tom prilikom je 21. jula nedaleko od logora Selda pod Ušbom postavljena spomen ploča. Krajem 2011. godine Hrvatski planinarski savez je preko Gorske službe spašavanja Slovenije primio poruku češkog alpiniste Jiřija Rezeka koji je na glečeru Ušba pronašao tijelo nepoznatog mrtvog planinara, te u blizini razne opreme, među kojima se isticala plastična pljoska s oznakom Gorske službe spašavanja iz Slovenije, te dao podatke o nalazištu. HPS i HGSS su na temelju informacija dobivenih 2012. godine organizirali potragu za posmrtnim ostacima hrvatskih alpinista ispod Ušbe. Potražni tim činili su voditelj Darko Berljak, Edin Alikalfić, Dražen Pezer i Hrvoje Kamenjarin. Unatoč brojnim izazovima, u potrazi je prvo pronađeno tijelo koje je prijavio češki alpinista koji nije bio iz hrvatskog tima iz 1974. godine, a nakon nekog vremena i tijelo Viktora Tabakovića i još jednog palog alpiniste, piše HPS.
Pretragom po mestu na glečeru gde su pronađeni posmrtni ostaci Viktora Tabakovića, nisu pronađeni tragovi posmrtnih ostataka Nenada Čulića, ali je velika verovatnoća da se nalaze negde u blizini, verovatno još pod ledom. Zbog toga je hrvatski potražni tim zamolio gorskog spasioca Khergianija, koji živi u Mestiji, da obavijesti hrvatske spasioce ako se sljedećeg ljeta na tom dijelu glečera pojavi neka oprema ili tijelo, ili ako o tome sazna od drugih penjača. To se dogodilo godinu dana kasnije. Kada su novi ostaci izronili iz leda, organizovan je njihov transport u dolinu, a pronađeni predmeti omogućili su identifikaciju i potvrdu da je pronađeno telo Nenada Čulića. Nakon otkrića, posmrtni ostaci Viktora Tabakovića i Nenada Čulića prvo su morali biti pokopani u Mestiji, a uz angažman njihovih porodica, nakon pribavljanja potrebne dokumentacije, ekshumirani i prevezeni u Hrvatsku i sa punim počastima sahranjeni na grobljima Mirogoj i Lovrinac.
Nesreća na Križu Ušbi najveća je u povijesti hrvatskog planinarstva i alpinizma. Ante Bedalov, Nenad Čulić, Viktor Tabaković i Urso Vrdoljak bili su izuzetno kvalitetni penjači sa stručnim zvanjem alpinista i alpinistički instruktor, Bedalov je trebao polagati ispit za gorskog spasioca, a ostala trojica su bili gorski spasioci. Tragedija na Kavkazu prije pedeset godina ostavila je tužan i neizbrisiv trag u hrvatskom planinarstvu.
Ante Bedalov bio je student ekonomije u Splitu. Rođen je 6. juna 1952. Počeo je da se bavi planinarenjem 1970. godine, ali je do tada do 1974. uspio ispeći više od stotinu penjačkih pravaca, između ostalih Prusik-Salajev u Sjevernoj Triglavskoj stijeni, Ljubljanski put i Klin u Anića Kuku. Među prvim usponima posebnu vrijednost imaju Prvo Koplje u Karanfilu na Prokletijama i pravac Fanika u Anića kuku, kao i prvo ponavljanje Brid Klina. Penjao se i u inostranstvu, u Dolomitima i na Grosglockneru. Bio je pripadnik AO PD Mosor i član stanice Gorske službe spašavanja Split. Završio je kurs GSS na Zavižanu i stekao zvanje šegrta. Svojim usponima na Elbrus na Kavkazu, nekoliko dana prije smrti, ispunio je uslove za sticanje zvanja alpiniste, a Alpinistička komisija PSH mu je to zvanje dodijelila posthumno u septembru 1974. Od 1972. sve više ga privlači zimski alpinizam, penjanje na C, snježnim kolima3 i Kamešnicom, zajedno sa snježnim pokrivačem. Čulića, savladao je školsku rutu u Troglavu i nekoliko zimskih ruta u Biokovu. Povratak izašao na Kozjaku, Lastin pravac (VI) na Mosoru. U PD Mosor je bio član uprave, sarađivao u Našoj planini i Planinarskom listu. Godine 1973/4. bio je na kursu u stanici GSS Split na Jahorini. Za samo četiri godine planinarskog iskustva pokazao je veliki napredak i talenat. Danas se zovem Ante Bedal, ali vi ste planinarska udruga u Kaštel Kambelovcu.
Nenad Čulić rođen je 11. travnja 1949. Bio je precizni mehaničar u tvornici konfekcije Jugoplastika u Splitu. Otac je ćerke Inge, koja je dobila ime po vrhu Ingolfjeld na Grenlandu, koji je Nenad prvi osvojio. Vrlo rano je počeo da se bavi planinarenjem i već sa 18 godina stekao je titulu alpiniste. Zbog svojih izvanrednih kvaliteta – bio je vrlo ozbiljan, temeljit u svom poslu, svestran i komunikativan, a uz to i pravi zaljubljenik u planinarenje – povjerene su mu brojne odgovorne dužnosti. Bio je član AO PD Mosor, načelnik odjeljenja, predsjednik Mosora, gorski spasilac, instruktor GSS-a, načelnik stanice GSS Split, instruktor na stazi glečera na Grossglockneru 1972. godine, vođa splitske ekspedicije na Spitzbergen 1973. godine i vođa speleološkog spašavanja speleologa u Braču19večiću na 17. 19. godini izveo je akciju spašavanja u Podgorici. 270 penjačkih uspona, među njima i prvi u istoriji Fanikin, Giromettin i Funkija (VI) na Anić kuku, ponovio Klin, Mosoraški, u Sjevernim stijenama ni Triglava Jugov stebar, penjao u timu Dolomita, Ortler, bio na Mont Blancu, bio član Hrvatske alpinističke škole, završio je planinarsku ekspediciju u Frizerskom Moravcu u Fritzu Morabo (1969.) na majstorskoj klasi i dr. Bavio se planinarskom fotografijom.
Viktor Tabakovic rođen je 1948. godine u Zagrebu. Veći dio djetinjstva proveo je u Puli. Školu je pohađao u Puli i Ljubljani. Bio je istaknuti član izviđačke organizacije. Često je pješačio sa svojim ocem. Pridružio se PD Ljubljana-Matica. Godine 1965. sa roditeljima i sestrom seli se u Zagreb, gdje je završio srednju školu, a 1974. završio je vinsku školu. Godine 1968. upisao je PD Velebitskog univerziteta i tamo završio Planinarsku školu. Već dvije godine kasnije stiče kvalifikacije i dobija stručni naziv “alpinista”. Godine 1972. položio je ispit i dobio značku gorskog spasioca PSH. Njeni značajniji usponi su JI Glava, Dragmanov pravac, Vrijeskova plica na Kleku, Rumena zajeda (VI) i dva prvorazredna pravca: Večernji (IV+) i Polugodišnji (IV+) u stijeni Visoke glavice. Bio je jedan od najuspješnijih lednih penjača u Hrvatskoj. Posebno se ističu njegovi usponi na ledu High Toursa: Hohe Riffel über die Nase, Nordwestwand u Gross Wiesbachhornu i Pallavicini-Rine u Grossglockneru. U godinama prije tragedije bio je blagajnik i oružar GSS Stanice Zagreb, a od 1973. do tragične nesreće na Kavkazu bio je načelnik Alpinističkog odjela PDS Velebita.
Urso Vrdoljak rođen je u Mostaru 1942. godine. Tu je završio srednju tehničku školu i stekao zvanje mašinskog tehničara. Nakon preseljenja u Zagreb 1964. godine zaposlio se u cestarskom preduzeću. Bio je veoma cenjen kao stručnjak, ma koliko godina bio predsednik radničkog saveta tog preduzeća. Godine 1970. oženio se Marikom Kostanjšek, istaknutom alpinistkinjom, sa kojom je dobio sina Petra. U planine je počeo ići kao dječak, a često je posjećivao i dobro poznavao Prenj. Bio je član PD Prenj u Mostaru. Iz Mostara je 1960. godine došao na alpinistički kurs PSH u Klek, gdje je popeo svoj prvi smjer. Godine 1964. prelazi u Zagreb i upisuje se u PDS “Velebit” i postaje šef njegovog AO. Od 1970. do 1971. bio je na čelu Komisije za alpinizam PSH i član Izvršnog odbora PSH. Godine 1972. vodio je nacionalni kurs glečera u Glockner grupi. Bio je planinar i gorski spasilac. Udruženje BiH ravnice odlikovalo ga je bronzanom značkom. Njegovi značajniji usponi su prvi uspon u sjeverozapadnoj stijeni Otiša i prvi skijaški spust u V. Kamencu na Prenju, ruta uz Kotlove u Karanfilu na Prokletijama, usponi u Kleku, Anića kuku, sjevernoj stijeni Triglava i u Visokim Turima. Uspio je i da se popne na Mont Blanc. Svoje kretanje po planinama oplemenio je interesovanjem za planinsko bilje, a bio je i dobar planinski fotograf.
