Toi-Toi je osvanuo uoči Tompsonovog koncerta u Spomen parku Šubićevac, gde je ubijen Rade Končar. Ko je zapravo bio čovek koga su smatrali “najinteligentnijim, najlukavijim i najpametnijim komunistom Jugoslavije”?
U zoru 22. maja 1942. tišinu šibenskog jutra razbili su pucnji streljačkog voda. Na stratištu na Šubićevcu talijanski fašistički okupatori pogubili su Radu Končara i još 25 antifašista, uglavnom mladića iz Splita i Šibenika. Taj dan, obilježen krvlju i prkosom, postao je jedan od najjačih simbola otpora u Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima, a Končar, tridesetogodišnji sekretar Komunističke partije Hrvatske, pretvoren je u legendu čije ime i danas odzvanja kao sinonim za herojsku borbu za slobodu. Njegova smrt, kao i smrt njegovih saboraca, nije bila samo čin osvete okupatorima, već i mračno svjedočanstvo o brutalnosti režima koji je ognjem i mačem pokušao pokoriti Dalmaciju.
Put Rada Končara do statusa antifašističke ikone započeo je daleko od dalmatinskog kamena, u selu Končarev Kraj kod Plitvičkih jezera, gdje je rođen 1911. godine u srpskoj porodici. Nakon završene osnovne škole, životni put ga je odveo u Beograd i Leskovac, gde je izučio zanat bravara. Još kao mlad radnik u beogradskoj elektrodistribuciji pokazao je izuzetnu socijalnu osetljivost i borbenost. 1934. godine postaje član Komunističke partije Jugoslavije, čime započinje njegov aktivan revolucionarni rad. Zbog komunističkog djelovanja policija Kraljevine Jugoslavije ga je 1936. uhapsila i osudila na godinu dana zatvora.
Po izlasku iz kaznionice Srijemsko-mitrova, po direktivi Partije odlazi u Zagreb. Tamo je zaposlen u fabrici ‘Siemens AG’, pogonu koji će, ironično, decenijama kasnije nositi njegovo ime. U Zagrebu se brzo profilirao kao vješt organizator, osnivajući partijsku ćeliju i vodeći štrajkačke odbore. Njegov uspon unutar stranačke hijerarhije bio je brz. Već 1938. postao je član Mjesnog komiteta, a 1939. godine pristupio je Centralnom komitetu Komunističke partije Hrvatske. Na Prvoj redovnoj konferenciji KPH u avgustu 1940. izabran je za političkog sekretara, čime je postao prvi čovjek hrvatskih komunista. Njegov autoritet je potvrđen i na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu iste godine, kada je postao član Politbiroa, najvišeg partijskog organa, kao jedan od najbližih saradnika Josipa Broza Tita.
Slom Kraljevine Jugoslavije u aprilu 1941. godine i uspostavljanje okupacione vlasti zatekao je Končara na čelu partijske organizacije. Odmah je preuzeo ključnu ulogu u organizaciji oružanog otpora. U suradnji sa sovjetskom obavještajnom službom pripremao je diverzante za akcije protiv njemačkih snaga i njihovih saveznika iz NDH. Bio je jedan od glavnih kreatora ustanka u Lici u ljeto 1941. godine, gdje se odlučno zalagao da ustanak ne preraste u međunacionalni sukob, već u široki antifašistički pokret u koji će se, uz Srbe, uključiti i Hrvati. Tih dana su ga drugovi poznavali pod konspirativnim imenom Brko, napisao je Antifašistički časopis.
Njegov pogled na borbu zasnivao se na beskompromisnom otporu svim okupatorima, što ga je dovelo u direktan sukob sa četničkim frakcijama koje su sve otvorenije sarađivale sa Italijanima. Nakon učešća na ključnom partizanskom savjetovanju u Stolicama u Srbiji u septembru 1941. godine, gdje je definisana struktura partizanske vojske, Končar se vratio u Dalmaciju. Početkom listopada stigao je u Split sa zadatkom da potakne i organizira oružanu borbu, razbivši ambivalentnost među tamošnjim komunistima. Pod njegovim vodstvom, Pokrajinski komitet KPH izdaje proglas kojim poziva narod Dalmacije na ustanak. Ubrzo su uslijedile prve akcije – sabotaže na brodovima i bacanje bombi uz talijansku vojnu muziku u Splitu. Istovremeno, vodio je žestoku političku borbu protiv četničkih vođa kao što su Dobroslav Jevđević i Ilija Birčanin, koje je partijski list optuživao za otvorenu saradnju sa okupatorom i izdaju naroda. Njegov cilj je bio jasan: spriječiti da se ustanak završi u saradnji, koju će Dinarska četnička divizija uskoro formalizirati s talijanskim vlastima.
U jednoj od akcija u Splitu, 17. novembra 1941. godine, italijanski agenti su ga ranili i uhapsili. Iako je bio brutalno mučen, Končar je odbio otkriti bilo kakve podatke, pa čak i vlastiti identitet. Slomljene noge i teško ranjen, u očajničkom pokušaju bijega 22. novembra skočio je s drugog kata splitske bolnice zadobivši teške ozljede glave, među kojima je i fraktura lubanje na dva mjesta. Tek nakon toga, uz pomoć policijskih organa NDH iz Zagreba, koji su Talijanima dostavili stare policijske dosijee iz Kraljevine Jugoslavije, potvrđen je njegov identitet. Italijanska policija ga je u svojim izvještajima opisala kao “najinteligentnijeg, najlukavijeg i najpametnijeg komunistu u Jugoslaviji”.
Nakon što je razotkriven, prebačen je u Šibenik, u zloglasni zatvor koji je služio kao mučilište hiljadama Dalmatinaca. Do kapitulacije Italije kroz njega je prošlo više od 6.300 ljudi. Specijalni italijanski sud za Dalmaciju osudio ga je na smrt streljanjem. Dalmatinski partizani su pokušali organizirati njegovu razmjenu za zarobljenog talijanskog oficira, ali je taj pokušaj propao nakon što je jedan partizan samoinicijativno ubio zarobljenika. Kada su ga nakon izricanja presude pitali da li želi da traži pomilovanje, izgovorio je stih koji će postati simbol nepokolebljivog otpora:
– Ne tražim milost, niti bih je imao prema vama.
Zajedno sa Radom Končarom, na stratište na Šubićevcu odvedeno je još 25 antifašista. Bili su to Feđa Borožan, Ignacijo Brajević, Božo Dumanić, Jozo Dumanić, Paško Dumanić, Milivoj Jelaska, Života Katunalić, Dušan Kažimir, Ivo Kovačić, Jozo Kuzmić, Vojko Matošić, Stjepan Polić, Ante Poljičak, Božo Puljas, Nikola Purišić, Ante Radica, Josip Siriš Siričević, Josip Siriš, Petar Vižić, Jozo Siriš, Nikola Vižić Trebotić, Ante Vrdoljak, Karlo Vušković, Duje Žegarac i Nikola Žitko. Prema svjedočenjima, dok su bili vezani za betonske stupove, leđima okrenuti streljačkom vodu, Končar je otkopčao košulju, razotkrio gola prsa i uzviknuo posljednju komandu.
– Kukavice, pucajte u grudi!
Karabinjeri su ga na silu okrenuli i vezali za stub. Čekajući kobne pucnje, osuđenici su navijali za slobodu i Komunističku partiju i uzvikivali parole protiv fašizma. Već u avgustu 1942. godine Končar je posthumno proglašen za prvog narodnog heroja Jugoslavije, a njegovo ime postalo je neizostavni dio antifašističkog nasljeđa. Danas se na mestu njihovog stradanja nalazi Spomen-park Šubićevac, gde se svake godine predstavnici antifašističkih udruženja, lokalne vlasti i članovi porodica sećaju žrtava polaganjem venaca i karanfila na betonske stubove.
