Bećirović se kocka s državom: Bez 2:1 u Predsjedništvu Komisija postaje oružje protiv BiH – Istraga .ba

“Pravo je gospodina Bećirovića da gura u ovom pravcu, ali je isto tako obaveza da misli o posljedicama toga što radi”, kazao je u januaru ove godine Željko Komšić o inicijativi svog kolege u Predsjedništvu, Denisa Bećirovića, da se “vrate strani članovi” u Komisiju za očuvanje nacionalnih spomenika BiH i ukine konsenzus u odlučivanju.

Kao i svaka Bećirovićeva inicijativa, tako je i ova, na prvi pogled, odlično zvuči. Ko normalan može biti protiv toga da mi i stranci imamo većinu u Komisiji i donosimo samostalno odluke, bez mogućnosti da kadrovi iz RS-a i HDZ-a blokiraju?

Nadalje, odluka Predsjedništva sa sjednice od prije tri dana je zakonita: Poslovnik o radu Predsjedništva, u članu 36, nedvosmisleno kaže da, ako nema konsenzusa, dvojica članova Predsjedništva sami mogu imenovati članove Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, kao u slučaju kad imenuju predsjedavajućeg Vijeća ministara. Stoga, ne stoji argument Željke Cvijanović da je bio potreban konsenzus. Poslovnik izravno kaže da nije trebao konsenzus.

U čemu je onda problem, ako nam trenutni odnos snaga u Predsjedništvu i Komisiji odgovara i pritom je sve urađeno prema Poslovniku? Ko je toliko lud da bude protiv toga?

Problem je u tome što je sve divno i krasno dok je Komšić u Predsjedništvu, odnosno dok imamo dva probosanska člana u Predsjedništvu. Bez Komšića, situacija se okreće protiv nas i može dovesti do katastrofe, kakve Bećirovićevi navijači nisu svjesni.

Takvu situaciju apsolutne opasnosti po nas smo već imali u mandatu 2014-2018, kada Komšić nije bio u Predsjedništvu. Podsjetimo, tada su srpska i hrvatska nacionalna politika imali većinu u Predsjedništvu.

Dva člana Predsjedništva, Dragan Čović i Mladen Ivanić su, kao i danas, po Poslovniku, mogli samostalno imenovati sve članove Komisije, bez obzira na stav trećeg, bošnjačkog člana Predsjedništva (Bakira Izetbegovića). U tom slučaju su njihovi kadrovi u Komisiji mogli, prostom većinom, donositi odluke kakve god žele.

Da bi spriječio scenarij, u kojem bi srpsko-hrvatska većina u Komisiji mogla neometano donositi odluke, Bakir Izetbegović je 2016. zatražio da se uvede pravo svakog člana, pa i bošnjačkog, na veto. Bio je to jedini način, u takvoj situaciji, da se spriječi apsolutna kontrola Republike Srpske i HDZ-a nad Komisijom, odnosno situacija u kojoj bi takva Komisija donosila odluka s namjerom da nanese štetu dijelovima BiH gdje pretežno žive Bošnjaci.

Ako narednih izbora, Darjana Filipović (HDZ) uđe u Predsjedništvo, a Slaven Kovačević izgubi, ponovit će se ista situacija. Po važećem Poslovniku, Filipović i Željka Cvijanović (ili kandidat SDS-a) moći će preglasati bošnjačkog člana Predsjedništva (bio to Bećirović ili Izetbegović).

U takvom odnosu snaga, srpsko-hrvatska osovina u Predsjedništvu će moći samostalno razriješiti sve trenutne i imenovati nove članove Komisije, koji će im biti politički odani. U tom slučaju, Komisija će biti pod potpunom kontrolom Republike Srpske i HDZ-a, te će s obzirom da je Bećirović uklonio veto moći raditi šta joj se prohtijet na štetu Bošnjaka. Riječju, može nam se lako ponoviti scenarij iz mandata 2014-2018, s tim da ovaj put više nemamo osigurača u vidu veta.

Dobro, reći će neko: ali gdje su, u svemu tome, strani članovi Komisije? Zar Aneks 8 Dejtonskog sporazuma ne propisuje njihovo prisustvo? Zar Bakir Izetbegović 2016. nije mogao (i morao) da ih sačuva u Komisiji?

Po članu 2. Aneksa 8, direktor UNESCO-a je imenovao – dakle, direktno imenovao, a ne predlagao Predsjedništvu! – dva strana eksperta u Komisiju, na mandat od pet godina. Istovremeno, Aneks 8 kaže da, u prvoj fazi nakon Dejtona, Federacija imenuje dva i Republika Srpska jednog domaćeg člana, na mandat od tri godine.

Aneks 8 dalje propisuje da će, pet godina nakon početka primjene Dejtonskog sporazuma, odgovornost za rad Komisije preći sa entiteta (“strana”) na vladu Bosne i Hercegovine. Aneks 8 precizira da će, nakon prvih pet godina, Predsjedništvo imenovati sve članove Komisije. Dakle, od 2001. direktor UNESCO-a više ne imenuje dva strana eksperta, što je krucijalno!

To znači da, uprkos sličnostima, Komisija nije isto što i Ustavni sud BiH. U Ustavnom sudu strane sudije imenuje predsjednik Suda u Strazburu, a u Komisiji to nakon 2001, nažalost, nije slučaj.

Ako pogledamo odluku Predsjedništva BiH iz 2001, kojom je izvršen navedeni transfer sa entiteta na Predsjedništvo, vidimo da u članu 5. odluke piše da “Predsjedništvo imenuje pet članova Komisije bez javnog konkursa”. Ništa se ne kaže o tome ko su ti članovi, samo piše pet.

Nigdje se u toj odluci ne kaže da dva člana Komisije moraju biti stranci, niti da ih predlaže direktor UNESCO-a. Niti Aneks 8 propisuje da, nakon prvog mandata, eksperti UNESCO-a i dalje moraju biti u Komisiji.

Pa ipak, Predsjedništvo je krajem 2001, vodeći se navikom, uz domaće, na mandat od pet godina imenovalo dvoje stranih eksperata (Tinu Wik i Andrása Riedlmayer). Razlog je jednostavan: moglo nam se. Imali smo probosansku većinu u Predsjedništvu, koju su tada činili Beriz Belkić (SzBiH) i Jozo Križanović (SDP).

Nekoliko mjeseci kasnije, u februaru 2002, Riedlmayera je zamijenila Zeynep Ahunbay, koja će ostati sve do 2016.

Nakon toga, u Predsjedništvo dolaze Mirko Šarović (SDS) i Dragan Čović (HDZ), ali, iako imaju većinu, nisu krenuli u razrješenje stranih članova. Razlog je jednostavan: međunarodna zajednica na čelu sa Paddyjem Ashwodnom je tada snažno angažirana, te se srpsko-hrvatska većina nije usudila da tada krene u izgon stranaca. Sjetimo se da je Ashdown, nedugo nakon izbora smijenio i Šarovića i Čovića.

Nakon toga, 2006. godine, uz Harisa Silajdžića, Željko Komšić ulazi u Predsjedništvo i zahvaljujući toj činjenici, u ljeto 2008. godine Predsjedništvo lako donosi odluku da, umjesto Tine Wik, kojoj je istekao mandat, kao stranog člana Komisije imenuje Martina Cherryja.

Od 2006. do 2014. godine, Nebojša Radmanović nije mogao ukloniti strane članove Komisije, jer smo za sve to vrijeme imali probosansku većinu u Predsjedništvu (najprije Silajdžić-Komšić, a zatim Izetbegović-Komšić). Radmanović je bio u manjini.

I onda se 2014, odlaskom Željka Komšića iz Predsjedništva sve mijenja.

Pobjedom Dragana Čovića i Mladena Ivanića, Republika Srpska i HDZ, po prvi put, nakon dugo vremena imaju većinu u Predsjedništvu. Bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović, u tom mandatu, ostaje u manjini. To je fundamentalna činjenica za razumijevanje sudbine Komisije.

Za razliku od 2002. godine, kada smo uz Belkića u  Predsjedništva imali i Križanovića, plus jak OHR, te period od 2006. do 2014, kad smo uz Silajdžića imali i Komšića, od 2014. do 2018, nismo imali dvije, već samo jednu ruku. To je sve promijenilo.

Sjetimo se, to je vrijeme potpune pasivnosti OHR-a i visokog predstavnika Valentina Inzka, koji su također odlučili da ne žele imenovati nove strane članove u Komisiju. EU je u to vrijeme bila strogo protiv korištenja bonskih ovlasti.

U takvoj situaciji, Bakir Izetbegović nije mogao sam produžiti mandat stranim članovima Komisije, Martinu Cherryju i Zeynep Ahunbay, niti imenovati nove strane članove. I što je najvažnije nije mogao spriječiti Ivanića i Čovića da prostom većinom glasova razriješe dotadašnje strane članove – Cherryja i Ahunbay.

Podsjetimo, tri godine prije te situacije, 2013. Predsjedništvo je unijelo u Poslovnik, ranije spomenuti član 36, koji kaže da, ako nema konsenzusa, dvojica članova Predsjedništva mogu neometano imenovati sve članove Komisije. To je nama išlo u prilog kad su Izetbegović i Komšić bili u Predsjedništvu. Ali kad su Čović i Ivanić ušli u Predsjedništvo, isto se pravilo okrenulo protiv nas.

Kritičari zamjeru Izetbegoviću da je “pristao da se uklone stranci”. Svakog, pa i Izetbegovića treba kritikovati. Ali kritičari u ovom slučaju previđaju činjenicu da Izetbegović, po Poslovniku, nije mogao ne pristati, tj. nije mogao zaustaviti odluku Ivanića i Čovića, s obzirom da – na šta Bećirović podsjeća ovih dana! – član Predsjedništva koji ostane u manjini nema pravo veta da zaustavi imenovanje, pa ni razrješenje članova Komisije.

Našavši se u takvoj situaciji, gdje ga Ivanić i Čović mogu preglasati i preuzeti kontrolu nad Komisijom, Izetbegović je izvukao najviše što je mogao. Izborio je to da se u pravila rada Komisije unese odredba, po kojoj članovi Komisije, koje će imenovati Čović i Ivanić, ne mogu donositi odluke bez (jednog) člana kojeg će imenovati Izetbegović.

Da to nije uradio, od 2014. do 2018, imali bismo Komisiju pod potpunom kontrolom Ivanićevih i Čovićevih kadrova, koji bi, ako bi im se prohtjelo, mogli raditi šta hoće (npr. skinuti mnogo šta s liste nacionalnih spomenika), a niko sa probosanske strane ne bi mogao ništa uraditi da ih zaustavi, jer ne bi imao pravo veta.

S obzirom da je, na inicijativu Bećirovića, sada taj veto uklonjen – tri mjeseca prije isteka aktuelnog mandata! – u narednom mandatu nam prijeti ponavljanje scenarija iz mandata 2014-2018, jer probosanska većina u Predsjedništvu nije nešto zagarantovano.

Ključno pitanje, povodom odluke o strukturi i načinu glasanja Komisije iz januara 2026, jeste: a šta ako Slaven Kovačević izgubi, pa u narednom mandatu SNSD i HDZ budu imali većinu u Predsjedništvu, šta ćemo onda? Fino je dok mi imamo većinu u Predsjedništvu, ali šta ako je ne bude (a to je vrlo moguće)?

Recimo, da u tom slučaju pobijedi Bećirović; on bi se, bez Kovačevića, našao u manjini i ne bi mogao zaustaviti Darjanu Filipović i člana Predsjedništva iz Republike Srpske (ko god to bio) da razriješe sve članove Komisije (uključujući i strane), te imenuju nove, sebi lojalne kadrove koji će, bez obzira na stav Sarajeva, donositi odluke kakve hoće. To se vrlo lako može desiti za tri mjeseca. Niko o tome ne razmišlja, niti govori.

Bilo bi lijepo da je probosanska većina u Predsjedništvu zagarantovana (i da će uvijek u Predsjedništvu biti neko kao Jozo Križanović, Komšić, Kovačević, itd.), ili da vječno imamo snažno međunarodno prisustvo kao u vrijeme Paddyja Ashdowna, jer tada ne bismo imali osnova za ove strahove da će SNSD i HDZ zavladati Komisijom. Ali želje su jedno, a realnost je drugo.

“Pravo je gospodina Bećirovića da gura u ovom pravcu, ali je isto tako obaveza da misli o posljedicama toga što radi”, dobronamjerno je poručio Komšić svome kolegi u Predsjedništvu, svjestan opasnosti (u slučaju da npr. Slaven izgubi); ali Bećirović to nije shvatio i odlučio je da se kocka sa državom radi nekoliko predizbornih poena.

Kao onom cvrčku iz basne, Bećiroviću je važno šta je sada. Njegov pogled ne ide izvan ova tri mjeseca do izbora. On ne razmišlja šta će biti i šta može biti poslije izbora, ako Darjana Filipović uđe u Predsjedništvo. Pitanje je da li je uopće svjestan da bi, u tom slučaju, za ogromnu štetu uzrokovanu time što se kockao s državom, cijenu snosio isključivo on.