POETIKA SVAKODNEVICE TRAJANJA: O liku Teufika Velagića Tofe iz romana „Ždralovi sa Itoka“ Džemaludina Latića

Piše: Almir Zalihić, thebosniatimes.ba

U interpretativnom polju savremenog čitanja romana, lik Teufika Velagića Tofe u romanu „Ždralovi sa Istoka“ Džemaludina Latića (Planjax, 2025.) otvara prostor za analizu koja nadilazi tradicionalnu karakterološku kritiku. On nije oblikovan kao psihološki profil niti kao nosilac fabularne dinamike, nego kao tekstualna funkcija – mjesto na kojem se ukrštaju govor zajednice, pamćenje svakodnevice i diskretna semantika opstanka. Upravo zbog toga Tofa se može čitati u svjetlu teorijskih uvida Roland Barthesa, naročito njegove koncepcije „nultog stepena pisma“, gdje stil prestaje biti ukras, a postaje egzistencijalni trag. U klasičnoj romanesknoj strukturi lik se potvrđuje kroz djelovanje: on nešto čini, mijenja tok radnje, ulazi u konflikt. Tofa, međutim, djeluje minimalno. Njegova funkcija nije proairetička (usmjerena na radnju), nego semantička: on proizvodi značenje samim svojim prisustvom. Takav lik nije „akter“, nego stabilizator narativnog svijeta. Njegova egzistencija omogućava da se historijski i društveni lomovi prikažu iz perspektive trajanja, a ne spektakla. Time roman uspostavlja alternativni model subjektiviteta — subjekt nije određen izuzetnošću, nego kontinuitetom.

Tofa je, dakle, figura bez događaja, ali s gustinom značenja. Razlika između imena „Teufik Velagić“ i nadimka „Tofa“ ima ključnu poetičku ulogu. Formalno ime pripada registru institucije, dok nadimak pripada oralnoj zajednici. Ova dvostrukost pokazuje kako identitet u romanu nastaje u govoru drugih, a ne u birokratskoj evidenciji. Nadimak funkcionira kao znak prisnosti, ali i kao otpor apstraktnom identitetu. On nije skraćenica, nego transformacija: prelazak iz historijskog subjekta u egzistencijalnog sudionika zajednice. U tom smislu, Tofa je više „izgovoren“ nego „opisan“ lik — njegova ontologija je jezička.

Za razliku od likova koji prošlost interpretiraju kroz nostalgiju ili traumu, Tofa pamti operativno. Njegovo sjećanje nije oblikovano kao pripovijest, nego kao niz ponovljivih radnji: načina razmišljanja, obrazaca ponašanja, gestova svakodnevice. Takva memorija ne proizvodi mit, nego održava kontinuitet života. Ona ne estetizira prošlost, nego je integrira u sadašnjost kao praktično znanje. Roman time sugerira da historija nije samo niz velikih događaja, nego i sedimentacija običnih dana.

Tofin diskurs obilježen je redukcijom. Rečenice su kratke, bogate narodnom leksikom, povremeno fragmentarne. Izvjesna stilistička suzdržanost nije znak siromaštva izraza, nego svjesna ekonomija jezika. U takvom govoru šutnja dobija semantičku vrijednost: ona označava granicu između iskustva i njegove verbalizacije. Lik ne tumači svijet, nego ga prenosi i podnosi. Time roman razvija etiku nenametljivog postojanja — govor nije sredstvo dominacije, nego potvrda prisutnosti. U kompoziciji romana mogu se uočiti „vertikalni“ likovi, koji simboliziraju ideologiju, moć ili historijski lom. Nasuprot njima, Tofa funkcionira horizontalno: on ne teži uzdizanju niti pada u tragediju, nego održava ravnotežu. Ova horizontalnost omogućava tekstu da uspostavi ritam trajanja. Dok se oko njega odvijaju promjene, Tofa ostaje mjera stabilnosti, gotovo antropološka konstanta. Njegova egzistencija nalikuje ravnoj liniji koja presijeca turbulentni historijski prostor.

Posebnu dimenziju lika otvara njegov intimni dnevnik, koji ne treba čitati kao klasični autobiografski dokument. On nije usmjeren na oblikovanje identiteta, nego na načine njegovog očuvanja. Pisanje je ovdje čin samopotvrđivanja: zapisati znači spriječiti da iskustvo nestane. Dnevnički jezik svjesno izbjegava preveliku literarnost. Fragmentarnost, jednostavnost i odsustvo stilskih ambicija čine ga bližim egzistencijalnom zapisu nego književnom tekstu. Upravo u toj anti-retoričnosti dnevnik dobija svoju snagu — on ne želi biti čitan kao umjetnost, nego kao trag života. Dok narativni sloj romana slijedi linearnu hronologiju, dnevnik razgrađuje takav model vremena. Prošlost se javlja kao iznenadni povratak, sadašnjost kao niz nepovezanih opažaja, a budućnost ostaje neartikulirana. Vrijeme se, dakle, ne kreće naprijed, nego se taloži. Ovaj model temporalnosti odgovara egzistenciji koja nije usmjerena prema cilju, nego prema opstanku. Tofin zapis ne konstruira biografiju; on bilježi trajanje. U konačnici, Tofa predstavlja ono što bi se moglo nazvati etikom neupadljivog života. On ne donosi velike odluke, ne postaje simbol, ne ulazi u herojski registar. Njegova vrijednost leži u pouzdanosti svakodnevnog postojanja. Roman time preusmjerava pažnju s izuzetnog na trajno, sa spektakularnog na elementarno. Zajednica ne opstaje zahvaljujući iznimnim pojedincima, nego zahvaljujući onima koji ostaju. Teufik Velagić Tofa ne može se svesti na psihološku ili socijalnu tipologiju. On je tekstualno mjesto na kojem roman promišlja odnos između historije i svakodnevice, govora i šutnje, događaja i trajanja. Kao takav, Tofa nije centar radnje, ali jeste njen tihi temelj. U njegovoj nenametljivoj prisutnosti roman pronalazi vlastitu mjeru: pokazuje da smisao ne nastaje samo u dramatičnim lomovima, nego u upornom, gotovo nevidljivom kontinuitetu života.

Analiza lika Teufika Velagića Tofe dobija punu interpretativnu vrijednost tek kada se on sagleda u relaciji s drugim likovima romana. Tofa nije izolirana figura; njegova značenjska funkcija nastaje u razlikama, u onome što drugi likovi jesu — i što on svjesno nije. U tom smislu, roman uspostavlja složen sistem glasova koji se može čitati i kroz pojmove dijalogičnosti kakve razvija Mikhail Bakhtin, ali i kroz barthesovsku ideju teksta kao polja različitih kodova.

Vertikalni i horizontalni modeli subjektiviteta

U strukturi romana mogu se razlučiti dvije osnovne paradigme likova:

Vertikalni likovi teže značenju; Tofa teži ravnoteži. Oni dramatiziraju svijet; on ga stabilizira. Upravo ta razlika omogućava romanu da izbjegne monološku viziju stvarnosti: nijedan model nije apsolutan, ali Tofa postaje mjerna jedinica ljudske izdržljivosti. Za razliku od klasičnog dijaloškog romana, gdje se glasovi sukobljavaju, ovdje se glasovi mimoilaze. Tofa rijetko polemizira, ne ulazi u rasprave, ne pokušava uvjeriti druge. Njegova pozicija je nenametljiva, ali upravo zato otvara prostor drugima. Takva struktura podsjeća na ono što bismo mogli nazvati tišom dijalogičnošću: značenje nastaje ne iz sukoba ideja, nego iz njihove koegzistencije. Tofa ne osporava druge likove; on relativizira njihovu dramatičnost samom činjenicom da ostaje postojan.

U barthesovskom smislu, roman raspoređuje različite semiotičke kodove: Hermeneutički kod – likovi koji traže objašnjenja, smisao, „istinu“ događaja; Proairetički kod – likovi koji djeluju, pokreću radnju, odlučuju; Kulturalni kod – reference na historiju, društvene norme i kolektivna znanja; Tofin kod svakodnevice – ponavljanje radnji, gestova i navika. Tofin kod je najmanje spektakularan, ali je najotporniji. Dok se drugi kodovi troše u interpretaciji i akciji, kod svakodnevice ostaje otvoren, beskonačno ponovljiv. Upravo on osigurava osjećaj stvarnosti. Kada se Tofin intimni dnevnik uporedi s otalim narativnim slojevima romana, postaje jasno da se radi o dvjema epistemologijama: Javnom narativu i dnevničkom zapisu. Dnevnik ne dopunjuje fabulu, nego joj pruža unutrašnji odjek. On funkcionira kao ono što Roland Barthes naziva „pisanjem koje ne reprezentira, nego označava trag prisustva“. Kako većina likova prolazi kroz transformacije, Tofa se gotovo ne mijenja. No ta „nepromjena“ nije statičnost, nego antropološka konstanta: on predstavlja element ljudskog iskustva koji nadživljava političke, društvene i ideološke preokrete. Time roman uvodi suptilnu, ali snažnu ideju: historija mijenja okolnosti, ali ne uspijeva dokinuti osnovne oblike svakodnevnog bivanja.

Teufik Velagić Tofa funkcionira kao semantičko središte koje ne dominira tekstom, ali ga održava koherentnim. On je lik minimalne narativne energije, ali maksimalne egzistencijalne rezonance. U mreži drugih likova njegova uloga postaje jasna: ne da predstavlja ideju, nego da omogući da ideje uopće budu izgovorene bez raspada svijeta koji ih nosi. Drugim riječima, Tofa nije tema romana — on je njegov tihi uslov mogućnosti.

Savremena interpretacija romana sve se rjeđe zadovoljava opisom fabule, karakterizacijom likova ili historijsko-poetičkom klasifikacijom djela. Umjesto toga, težište se pomjera prema analizi načina na koji tekst proizvodi značenje: kako lik funkcionira kao znak, kako svakodnevica postaje nosilac semantike i kako se individualno iskustvo upisuje u šire kulturne i diskurzivne strukture. Ovaj tekt polazi upravo od takvog metodološkog zaokreta.

Tofa funkcionira kao tekstualni stabilizator značenja, lik čija „nedramatičnost“ omogućava romanu da artikulira iskustvo historije kroz svakodnevno trajanje, a ne kroz spektakularni događaj. Drugim riječima, tekst  nastoji pokazati da se smisao romana ne nalazi samo u onome što se događa, nego u načinu na koji se postojanje održava između događaja. Analiza svakodnevnih praksi, oslonjena na uvide Michel de Certeaua, pokazala bi da se smisao Tofinog lika oblikuje kroz male, ponavljane radnje: pamćenje, zapisivanje, neobičan detalj kao svjedok životnih taktika. Upravo te „male taktike života“ omogućavaju očuvanje subjektiviteta unutar historijskih i društvenih promjena. Tofa ne oblikuje historiju, ali pokazuje kako se ona podnosi. S druge strane, razumijevanje temporalnosti romana, u dijalogu s hermeneutikom vremena Paul Ricoeura, otkrilo bi dvostruku strukturu iskustva: narativno vrijeme, koje organizira događaje, egzistencijalno vrijeme, koje se očituje u trajanju i pamćenju.

Tofin intimni dnevnik razotkriva upravo to drugo vrijeme — ono koje se ne mjeri historijskim prijelomima, nego kontinuiranim prisustvom svijesti u svijetu. Tofa nije periferni lik romana, nego njegov antropološki centar. On ne simbolizira promjenu, nego omogućava da promjena bude razumljiva. On ne predstavlja ideju, nego uvjet postojanja ideja u ljudskom iskustvu. U vremenu koje favorizira dramatične narative, Tofa svjedoči o nečemu temeljnijem: da književnost ne čuva samo događaje nego i načine trajanja. Time roman, kroz njegov lik, uspostavlja poetiku svakodnevice kao jednu od ključnih tačaka savremenog književnog mišljenja. Pozicija Teufika Velagića Tofe, dakle, onog koji bilježi, otkriva, odabira i klasificira osobenosti svog intimnog interesiranja, posežući za njima u trezore pisanih i govornih predaja i svakodnevlja, barata neobičnom aparaturom koja ukazuje na “objektivnost” i pedanteriju svjedoka, strogost u pristupu, u najboljem značenju tog pojma, prije svega, zato što je Tofa duh literaran i što iznova oživljavajući alternativni svijet, uspjeva da stvori fiktivni život takvom uvjerljivošću i autorskom originalnošću da njegova čudesna i irealna zajednica sa svojim brojnim odlikama i obličjima prerasta u jednu odvojenu realnost koje nigdje nema, ali koja postoji po samo njoj inherentnim zakonima, međuodnosima i vezama. Dakako da je u pozadini ovog poduhvata decenijama staro Latićevo interesiranje za takav vid preoblikovanja realnog, ali i fantazmagoričnog, interesiranja za takav oblik čvrstog i cjelovitog struktuiranja koji će učiniti da nam se ono što je po prirodi nemoguće i neodrživo učini duboko svakodnevnim, stvarnim, svijetom koji je izuzetno uređen, dosljedan i unutar sebe koherentan (mada je taj svijet bio nepriznat, sam po sebi), te da ga očitavamo (i dočitavamo), doživljavamo (i oživljavamo) kao da smo situirani u samo njegovo središte. Po toj logici, a i po samoj strukturi romaneskne forme Tofin intimni dnevnik postaje simbolično, kultno mjesto bosanske, a posebno bošnjačke historije i posvemašnje tragedije.

(Tekst je prvobitno objvaljen u Oslobođenju odakle ga u cijelosti prenosimo)

(TBT)

The post POETIKA SVAKODNEVICE TRAJANJA: O liku Teufika Velagića Tofe iz romana „Ždralovi sa Itoka“ Džemaludina Latića appeared first on The Bosnia Times.

Preuzeto sa: thebosniatimes.ba