Lana Lekić: Usvajanje je dug put, ali pogled na dijete koje prvi put osjeti porodicu vrijedi svega

Danas je Međunarodni dan žena. Podsjećanje na prava i položaj žena danas je u većem fokusu nego u ostatku godine. 

Kada otkuca 9. mart, povratak na staro. Žene se suočavaju sa istim problemima kao i 7. marta, februara, januara i tako unazad, i nažalost, naprijed. 

Uloge žena, teret koji nose, podrška koja im je potrebna… Sve to je isuviše veliko i važno da bi se o tome govorilo samo 8. marta i tek ponekad.

Svakog dana moramo biti svjesni uloge, snage, strpljenja i odricanja koje žene podnose kako bi ovaj svijet svakodnevno iznova činile ljepšim mjestom.

Jedna od upravo takvih koje čine svijet boljim mjestom, ona čija ruka je ispružena drugim ženama i čija priča inspiriše je Lana Lekić, profesorica na Fakultetu zdravstvenih studija, kao i profesorica na Farmaceutskom fakultetu.

Lana je jedini certificirani instruktor masaže beba i djece u Bosni i Hercegovini. Ona je majka jednog divnog dječaka, a putem usvajanja i hraniteljstva, širom je otvorila za još dvoje djece. 

Sa Lanom smo razgovarali o ulozi majke, teretu koji žene nose, potrebama, 8. martu ali i 9. martu i svakom drugom datumu u životu žene.

Koji je najljepši poklon koji jedna žena može dobiti?

Mislim da najljepši poklon koji žena može dobiti nije nešto što se može kupiti. Cvijeće je lijepo, pokloni su pažnja koja raduje, ali ono što svaka žena istinski želi jeste osjećaj da je viđena, da je poštovana i da je njena snaga prepoznata. Žene često nose toliko različitih uloga – one su majke, kćerke, partnerice, profesionalke, prijateljice, oslonac porodice i društva. I ponekad se sve to podrazumijeva, kao da je prirodno da žena može izdržati sve i biti svima podrška. Zato je najljepši poklon kada žena osjeti da nije sama u svemu tome. Kada osjeti poštovanje, podršku i razumijevanje – ne samo tog jednog dana u martu, nego svakog dana u godini. Za mene lično, najljepši poklon su trenuci koje dijelim sa svojom djecom. Kada me zagrle onim iskrenim, dječijim zagrljajem koji briše sav umor i sve brige. U tim trenucima shvatim da je ljubav najveći poklon koji možemo dobiti, ali i dati.

Kada govorimo o pravima žena, često se sve svede na simboliku 8. marta. Šta se zapravo promijeni za žene 9. marta?

Nažalost, često se nakon 8. marta sve vrati u svakodnevnicu u kojoj žene i dalje nose veliki teret – profesionalni, porodični, emocionalni. Jedan dan u godini podsjeti nas na borbu za prava žena, ali prava jednakost ne može postojati samo kroz simboliku. Ona se gradi u svakodnevnim odlukama, u načinu na koji razgovaramo o ženama, u prilikama koje im dajemo, u podršci koju imaju da razvijaju svoje potencijale. Za mene je 8. mart prije svega podsjetnik na odgovornost koju svi imamo kao društvo. Podsjetnik da se moramo boriti za svijet u kojem će djevojčice odrastati bez ograničenja i bez uvjerenja da su neki snovi rezervisani samo za druge. Promjena za žene 9. marta počinje onda kada prestanemo govoriti o pravima žena kao o “ženskom pitanju” i počnemo ih gledati kao pitanje pravednijeg društva za sve.

Kako odgajati djecu da sutra ne ponavljaju iste rodne stereotipe koje i danas živimo?

Djeca su poput ogledala. Ona vrlo brzo prepoznaju vrijednosti koje živimo, mnogo prije nego što ih nauče izgovoriti riječima. Ako želimo da odrastaju bez stereotipa, moramo ih prije svega učiti poštovanju i empatiji. Moramo im pokazati da su snovi jednako dostupni djevojčicama i dječacima, da nježnost nije slabost i da snaga ne znači dominaciju nad drugima. U našim domovima djeca uče najvažnije lekcije. Uče iz načina na koji razgovaramo, kako dijelimo odgovornosti, kako se odnosimo jedni prema drugima. Mislim da djeca koja odrastaju u okruženju u kojem se njeguje međusobno poštovanje prirodno razvijaju osjećaj pravednosti. A djeca koja nauče poštovati druge, sutra neće pristajati ni na nepravdu.

Vaša priča o majčinstvu je zaista inspirativna. Šta Vas je navelo da, osim biološkog majčinstva, otvorite srce i dom i za djecu kroz usvajanje i hraniteljstvo?

Moja odluka da usvojim dijete zapravo je nastala mnogo prije nego što sam postala majka. Još tokom studentskih dana imala sam priliku posjećivati domove za djecu bez roditeljskog staranja kroz humanitarni rad. Tamo sam prvi put vidjela koliko jedno dijete može biti tiho, a koliko zapravo nosi neizgovorenu potrebu za ljubavlju. Shvatila sam da je nekada dovoljna samo jedna osoba koja će tom djetetu reći: “Ti pripadaš negdje. Ti si nečiji.” Tada sam sebi obećala da ću, ako mi život pruži priliku, otvoriti vrata svog doma i svog srca barem jednom od te djece. Kasnije, kada sam postala majka, shvatila sam nešto vrlo jednostavno, ali snažno – ljubav se ne dijeli na dijelove. Ona se širi. Nisam birala spol, nisam birala boju očiju, niti sam tražila dijete koje će ličiti na mene. Birala sam srcem. I danas mogu reći da su sva moja djeca jednako moja, jer majčinstvo nije samo biologija. Majčinstvo je svakodnevna briga, zagrljaj, strpljenje, prisutnost i bezuslovna ljubav.

Kako su Vaša djeca prihvatila jedni druge i kako se danas gradi odnos između njih?

Svaka porodica koja raste prolazi kroz proces prilagođavanja, pa tako i naša. Djeca, baš kao i odrasli, trebaju vrijeme da pronađu svoje mjesto i da izgrade odnos. Ali djeca imaju jednu nevjerovatnu sposobnost – ona mnogo lakše prihvataju ljubav nego što mi odrasli mislimo. Danas, kada ih gledam zajedno, vidim braću i sestru koji dijele svakodnevicu – igraju se, ponekad se posvađaju, ali se isto tako brzo pomire. Brane jedni druge i dijele male tajne koje samo oni razumiju. U tim trenucima shvatim da porodicu ne čini genetika. Porodicu čini ljubav koja se gradi iz dana u dan, kroz male rituale, zajedničke trenutke i osjećaj pripadnosti.

Koliko je u Bosni i Hercegovini zapravo teško proći proces usvajanja ili postati hranitelj?

Proces usvajanja u Bosni i Hercegovini je dug i često vrlo zahtjevan. Potrebno je mnogo strpljenja, administrativnih koraka i emocionalne snage. Za mnoge porodice taj put može biti iscrpljujući, jer između želje da pružite dom jednom djetetu i samog trenutka kada to dijete dođe u vaš život stoji mnogo procedura. Ipak, kada pogledate dijete koje prvi put osjeti sigurnost porodice, shvatite da je svaki korak na tom putu imao smisla. Vjerujem da kao društvo možemo i moramo raditi na tome da ti procesi budu humaniji i brži, jer svako dijete zaslužuje priliku da odrasta u porodici, a mnogo je ljudi koji su spremni pružiti ljubav.

Kao profesorica na Fakultetu zdravstvenih studija i Farmaceutskom fakultetu, koliko Vas lično iskustvo majke oblikuje u radu sa studentima i pacijentima?

Majčinstvo vas nauči da svaka osoba nosi svoju priču. Nauči vas strpljenju, razumijevanju i sposobnosti da slušate, čak i onda kada riječi nisu izgovorene. U radu sa studentima i pacijentima trudim se uvijek imati na umu da medicina nije samo nauka, nego i odnos između ljudi. Iza svake dijagnoze postoji čovjek sa svojim strahovima, nadama i borbama. Možda me upravo majčinstvo naučilo da su nekada najvažnije stvari one najjednostavnije – toplina u glasu, riječ podrške, osjećaj da neko zaista brine. Ako uspijem svojim studentima prenijeti ne samo znanje nego i tu vrstu empatije, vjerujem da smo napravili veliku stvar. Jer zdravstveni radnik koji ima znanje, ali i srce, može promijeniti nečiji život.